Godine su prolazile, a Ivanu se činilo kao da još uvijek stoji na istom mjestu. Upravo tamo gdje se nakon mature radovao i plakao. Radovao se jer su prošle tolike brige, a plakao zato što su nove trebale doći. Djetinjstvo je prošlo, a nadolazile su velike dužnosti i odgovornosti. Ono što ga je na poseban način činilo zamišljenim bio je osjećaj prolaznosti. Nakon svega proći će i život. Bio je još posve mlad i oslonio se na roditelje koji su željeli da njihov sin postane časnik. Sve je izgledalo savršeno: Ivan je maturirao s odličnim uspjehom, roditelji su mu omogućili odlazak na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Nije bio lak odlazak sina jedinca koji je od svoga rođenja 16. prosinca 1896. godine svoje najbezbrižnije dane proveo u Banjoj Luci. Tu ga je vezala ljubav roditelja, rađanje ideala u duši, spoznavanje svijeta kroz osnovno školovanje i gimnaziju.

Ali nakon tri mjeseca na vojnoj akademiji Ivan je opet stajao na onom istom mjestu, gdje je razmišljao i nakon mature. Opet ga je ispunjao onaj osjećaj prolaznosti pred kojim je bio tako bespomoćan. Što učiniti od života? Opet se oslonio na roditelje. Kad nije uspio očev plan, ovoga puta se oslonio na majku koja ga je nagovarala da upiše pravo u Beču. Tu je izdržao godinu dana prolazeći razdoblja teških unutarnjih kriza. Bio je razapet između težnje da kršćanski i čisto živi i raste u vjeri i one tromosti tijela kome je slatko griješiti, a gorko služiti Bogu.

Prvi svjetski rat je omeo planove obitelji Merz, ali se zato u Ivanovoj duši mnogo toga razbistrilo. Teškoće i strahote života na talijanskoj fronti pomogle su mu da sazre. Kad je po uspostavi mira trebalo nastaviti tamo gdje je koga rat omeo, Ivan je opet stajao na onom životnom raskrižju koje je prvi put ugledao nakon mature pitajući se još jednom: “A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vrijeme. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam u tome… Na ovome smo svijetu samo provizorno… Za čas nismo tu, a ovaj život ima samo utoliko smisla ukoliko je priprava za drugi… Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha… Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke! Svagda neka se vrši tvoja volja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće puno pitati jesam li bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!”

Ovoga puta Ivan se oslonio na sebe te se po završetku rata vraća u Beč, ali ne više na studij prava, već književnosti, ali za njega se otvaraju neke nove mogućnosti. U jesen 1920. godine kao stipendist nastavlja studij književnosti u Parizu, na glasovitoj Sorboni. Ivan upija na sve strane dragocjeno blago znanja, ali na poseban se način duhovno obogaćuje. Svaka liturgija za njega je nov poticaj za stvaralaštvo. Koralno pjevanje, obredi i slavlja sakramenata u njemu sve više razvijaju smisao za Boga. Sad konačno osjeća da je odmakao s onoga raskrižja pred kojim se svaki mladi čovjek nalazi prije nego što se opredijeli kojim će putem krenuti. Ivanu je postalo jasno koji je njegov put. Svojoj je majci pisao iz Pariza: “Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.”

To što je nakon studija do smrti bio profesor francuskoga i njemačkog jezika u sjemenišnoj gimnaziji bilo mu je kao usput. Sve svoje vrijeme posvećivao je odgoju mladeži sudjelujući u raznim katoličkim organizacijama. Božji blagoslov vidio se upravo u tome što je svoj zanos uspijevao prenijeti na druge. Osjećao je u sebi silu koja ga je pokretala da svoj smisao za liturgiju prenosi na druge. Započeo je svojim liturgijskim predavanjem koje je 1923. održao na proslavi 25. obljetnice Marijine kongregacije gimnazijalaca. Na njegov poticaj franjevci su u Zagrebu uveli koralno pjevanje u svoje bogoslužje. Za bolje razumijevanje liturgije tiskao je mnoge prijevode obreda, napose za bolje sudjelovanje vjernika u euharistiji. Mladoga isusovačkog novaka Milana Pavelića poticao je na prevođenje liturgijskih himana. Nije mu to bilo teško kad je sav izgarao zanosom: “Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda da čovjek koji je jednom osjetio njene čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetomu Trojstvu.”

Ivan je svojim tankoćutnim smislom za lijepo i sveto davao poticaje za obnovu i osvježenje liturgije. Osobito je volio pjevanje. “U nebu je potpuna sreća. A ne bi bilo potpune sreće kad bi nedostajala glazba za naše uši… Nema neba bez muzike, glazbe i pjevanja. Sveta je Crkva malo nebo na zemlji. I zato ni ona ne smije biti bez svoje glazbe, muzike i pjevanja. U njoj moraju započeti pjesme beskrajne sreće, koje će se nastaviti na cvjetnim poljima vječnosti. U svetoj Crkvi ne smije se čuti samo šum pokajničkih uzdaha i suza, nego i radosti i kršćanske nade… Sveta je Crkva oduvijek pjevala: i u katakombama i nad katakombama.” Sav taj zanos dolazio je u njegovo srce od euharistijskoga slavlja kojemu je svakodnevno bio nazočan. Znao je Ivan da bi bilo beskorisno toliko znanje, teološko kao i svako drugo, kad ono ne bi bilo životno sjedinjeno s Kristovom žrtvom. Pa čak i nazočnost sv. misi bez pričesti krnje je. “Žrtva je tek onda potpuna kad se u misi najtješnjim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom… U tom činu gdje se naše tijelo i naša duša ujedinjuju sa samim Božanstvom, mora biti vrhunac našeg života, vrhunac cjelokupne liturgije.” Od toga je živio sjedinjujući svoje žrtve s Isusovom otkupiteljskom žrtvom. Pri kraju svoga života zapisao je: “Lako je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa.”

U veljači 1928. Ivan je dobio upalu čeljusne šupljine. Kad se bolest pogoršala, morao je operirati sinuse nakon čega je dobio meningitis i 10. svibnja preselio se u vječnost. Njegovo tijelo sahranjeno je na zagrebačkom groblju Mirogoj odakle je 1977. godine, nakon pedeset godina, preneseno u baziliku Srca Isusova. Biskupijski postupak za proglašenje blaženim završen je i nastavlja se u Rimu u Kongregaciji za kauze svetaca. Hrvatska biskupska konferencija sa svoga proljetnog zasjedanja 2001. godine uputila je Sv. Ocu molbu za proglašenje blaženim sluge Božjega Ivana Merza.

Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je još u Zagrebu 1958. godine, a od 1986. godine nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. Papa Ivan Pavao II. na svečanoj misi u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. godine proglasio je blaženim slugu Božjega Ivana Merza. Grob blaženog Ivana Merza nalazi se u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.

Molitva za zagovor bl. Ivana Merza

Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan primjer vjere i ljubavi prema Kristu i Crkvi. U svom kratkom životu Ivan je uz pomoć Tvoje milosti postigao mnoge vrline i potaknuo nas da nasljedujemo njegovu predanost u Tvoju svetu volju, strpljivost u podnašanju križeva svakodnevnog života, te nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Njegov neumorni rad za proširenje Kristova Kraljevstva u dušama mladih mnoge je priveo Tebi koji jedini daješ čovjeku pravi smisao života. Uvjereni da Ti je Ivan svojim svetim životom omilio, molimo Te da ga se udostojiš proslaviti čašću oltara kako bi njegov primjer pomogao ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini. Udijeli nam milost da nasljedujemo čvrstoću njegove vjere, nesebičnost njegove ljubavi, te apostolsku revnost da se tako približimo idealu kršćanske savršenosti koji nam je on svojim životom pokazao. Njegovim zagovorom udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim…. ako je to na korist mojoj duši, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.