U Evanđeljima ga se ne spominje, već na scenu stupa u Djelima apostolskim gdje se pojavljuje kao biskup Jeruzalema, koji je u ranokršćanskoj zajednici uživao priličan ugled.

jakov mlađi

Foto: Wikimedia

Jakov se naziva još i Mlađi, kako bi ga se razlikovalo od Jakova apostola, koji je bio brat Ivana Evanđelista. On je, pak, bio sin Alfejev i Gospodinov rođak. U Evanđeljima ga se ne spominje, već na scenu stupa u Djelima apostolskim, nakon prerana odlaska njegova imenjaka od Herodove ruke pa se pojavljuje kao biskup Jeruzalema, koji je u ranokršćanskoj zajednici uživao priličan ugled.

Kada je anđeo Petra oslobodio iz zatvora, ovaj je smjesta potrčao Jakovu izvijestiti ga o tom događaju. Na saboru u Jeruzalemu Jakov se autoritativno uključio u raspravu, predlažući neke mudre norme, koje su zajamčile miran modus vivendi između kršćana židovskoga porijekla i onih koji se bijahu obratili s poganstva. Upravo se zahvaljujući njemu završila polemika, koja je prijetila ometati prve korake kršćanstva. I Pavao se, nakon svojega Trećeg misijskog putovanja, obratio njemu za određene praktične naputke.

Jakov je poznat prije svega kao autor Prve od sedam poslanica, koje katalog svetih knjiga nazivlje “katoličkima”. Naslovio ih je “dvanaestorima plemenima Raseljeništva”, odnosno, Židovima obraćenima na kršćanstvo, koji su iselili u Siriju, Feniciju i Cipar. Pozivajući se na Isusov govor na gori, ovaj apostol zacrtava stanovite ideje vodilje, koje su i danas nadasve aktualne za kršćanski život: djelatnost, molitve, pouzdanje u Boga, djela ljubavi (vjera bez djela je mrtva), potreba pravednosti u odnosima prema bližnjima.
(…) bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! (…) Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama”.

Djela apostolska ne govore nam ništa više o sv. Jakovu. Pojedinosti nam o njemu, međutim, donosi crkveni povjesničar Euzebije, koji nam Alfejeva sina i “brata” Gospodinova opisuje kao drugog Ivana Krstitelja; i on je, naime, bio nazirej Božji te vodio nadasve asketski život, koji je podrazumijevao izbjegavanje alkoholnih pića i mesa, kraćenje kose… dok je s druge strane obilovao postom i pokorom. Bio je on, dakle, besprijekoran asket, mudar i pravedan te je svojim svjedočanstvom pridobio mnoge za kršćansku vjeru, dok je naposljetku zadobio poštovanje i naklonost također i samih Židova.
Jeruzalemsku je Crkvu vodio do god. 62. poslije Krista, kada ga je vrhovni svećenik Hanan II., osudio na smrt, iskoristivši “bezvlađe” koje je nastupilo između smrti prokuratora Festa i dolaska njegova nasljednika Albina.

“Izvevši ga – pripovijeda Euzebije – pred sav narod, glavari su svećenički od njega zatražili neka se odrekne vjere u Krista, ali on je jasno i glasno ispovjedio kako je Isus, nas Gospodin i Spasitelj, Sin Božji. Svjedočanstvo jednoga takvoga čovjeka bilo je neizmjerno jako, jer su ga svi nadasve cijenili zahvaljujući njegovoj mudrosti i pobožnom životu”.

Jakov je osuđen na smrt kamenovanjem. “Dok su ga kamenovali – propovijeda Euzebije – jedan ih je od svećenika pokušao zaustaviti riječima: “Stanite! Što činite? Pravednik moli za vas…” Na to je jedan valjar, koji se nalazio među njima, uzeo drvo kojim je udarao po robi te njime Pravedniku zadao smrtonosni udarac. Sahranili su ga na tome istome mjestu, nedaleko Hrama, gdje je i danas sačuvan nadgrobni kamen.

To je umorstvo bilo zaista prijezira vrijedan čin; zločin koji je potresao čitav grad pa su njime bili zaprepašteni i najtvrdokorniji Židovi. Kada je Sveti grad bio sravnjen sa zemljom, mnogi su – kako navodi jedan drugi židovski povjesničar, imenom Josip – govorili: “Sve se to zbilo kako bi se osvetio Jakov Pravednik; on bijaše “brat” Isusa, koji se zove Krist, a Židovi su ga ubili, iako bijaše nadasve pravedan.”

Zbog toga nečasnog čina, koji je apostola Jakova učinio mučenikom, krvnik Hanan bio je smijenjen s položaja vrhovnoga svećenika.

Ime je aramejskoga porijekla i znači: nasljedovatelj Božji.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net