Ne znamo sa sigurnošću mjesto rođenja blaženog Reginalda no ono je najvjerojatnije bilo u Orleanskoj biskupiji.

Rodio se 1180. Znamo sigurno da je bio profesor prava na Pariškom sveučilištu te dekan kolegijatne crkve sv. Aignan. Godine 1218. u pratnji svoga biskupa Manassea II. od Seignelya, pošao je u Rim. Konačan cilj putovanja bila je Sveta Zemlja. U Rimu se upoznao s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., a preko njega i sa svetim Dominikom, osnivačem dominikanaca.

Evanđeosko siromaštvo, snažno naglašeno u novoosnovanom dominikanskom Redu, silno je djelovalo na pariškog profesora prava. On je vidio raskorak između svog prilično bogata života i preporuka siromaštva IV. lateranskog sabora, koji je bio održan samo tri godine prije.

Za vrijeme svog boravka u Rimu Reginald se teško razbolio i bio na rubu groba. U tom stanju posjetio ga je sv. Dominik te ga pozvao da nasljeduje Kristovo siromaštvo i postane redovnik. Posredovanjem i zagovorom Presvete Djevice zadobio je zdravlje, te odlučio da će po povratku iz Svete Zemlje vojevati za Krista u dominikanskom Redu.

U prosincu 1218. sveti je Dominik poslao Reginalda kao svog vikara u Bolognu. U tom je gradu svojom rječitošću mnoge studente, pa i neke profesore, privukao u dominikanski Red. Sveti Dominik je imao veliko povjerenje u Reginalda pa ga je 1219. poslao u samostan sv. Jakova u Parizu da pridigne tamošnju zajednicu. U Parizu se ponovilo ono što se zbilo u Bologni, Reginald je opet za svoj Red osvojio mnoge mlade. Bilo je to u veoma kratkom roku jer ga je 1. veljače 1220. već pohodila smrt.

Vijest o njegovoj smrti silno je pogodila sv. Dominika, ali utješio se saznanjem da je Reginald umro sa smiješkom na usnama, sretan što je prihvatio evanđeosko siromaštvo. O njegovoj govorničkoj vještini piše Jordan Saksonac:

“Njegovi su rječitost i govor bili puni vatre, kao kakva buktinja, pa je znao zapaliti srca slušatelja. Malo ih je bilo tako tvrda srca koji su se mogli oduprijeti tome ognju. Izgledao je kao drugi Ilija.”

Blaženi Reginald pokopan je na benediktinskom groblju u Parizu, zvanom Notre-Dames des Champs.

Štovanje koje se proširilo već nakon njegove smrti, priznao je službeno papa Pio IX., 1875. godine.