UPOZNAJTE SVETICU DANA

Sveta Mala Terezija – naučila nas je vjeri ‘malog puta’, onoj bez čudesa i s potpunom predanošću Bogu

Njezin život postao je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava.

sveta mala terezija

Foto: st-therese-kenosha.org

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnog para Luisa i Zelie Guérin, 2. siječnja 1873. godine, u punoj radosti božićnog vremena, u gradiću Alenconu, u Francuskoj. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala, jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni četiri godine. Prema njezinu vlastitu svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!”

Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena među svece.

Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome također imao aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati moga oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu.

Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883. godine, a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, naša draga Gospa od Pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj ‘oduzeo njezinu slobodu’, kako bi na taj način ‘postala jedno s božanskom silom’. Treći je događaj, nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje uđe u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija. Terezija je bila premlada za Karmel i otac joj nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je otac uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru Karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u Karmel prije 21. godine. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.

Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko švicarskih planina u Milano gdje je zagledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konačno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadić crvenog mramora, baš kao suvenir, padne pred noge. Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u Karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Na povratku kući Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeći ravnicama punim naranči , maslina i palmi. No njezino je srce žudjelo za drugim ljepotama, ljepotama Karmela.

Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima, te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. godine, ulazi u Karmel u Lisieuxu, sa željom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.

Za onoga koji ne živi u njemu, Karmel se može činiti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tišina, no istina je to, da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoj ja, tj. oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti “mali svjetovi” moraju se rastopiti u moru žarke Božje ljubavi.

Terezija je željela postati sveta, no između planine i zrnca pijeska, ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko “dizalo” koje će je podići do Isusa, jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i veće.

Svečanost oblačenja bila je 10. siječnja 1889., a 8. rujna 1890., na blagdan rođenja Majke Božje položila je svečani zavjet. Dana 29. srpnja 1894., Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije.

Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u međuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i pročita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar želi da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeća da će molitvom i pismima pomagati mladom misionaru.

Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama, shvatila je da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: “Evo, moja misija počinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao što Ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.”

Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katoličkog svijeta. U njemu pripovijeda “mali put”, kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. “Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.”

Terezija je puno trpjela, no kako je sama govorila, bila bi sretna da može umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko loše da su sestre u samostanu započele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogoršalo pa je 30. srpnja primila Bolesničko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao još dva mjeseca mučeništva. Kada se poveća trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: “Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada će mi biti dano da udišem onaj vječni?” Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmijeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u Nebo. Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošaputa: “Pa dobro… idemo! Bože moj, ja Te ljubim!” To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.

Samo 26 godina nakon njezine smrti, papa Pio XI., proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923. godine, a svetom 17. svibnja 1925. Nazvao ju je “zvijezdom svoga pontifikata i sigurnim putem kroz tamu našega vremena. Već je papa Pio X. kada je u Rimu započeo proces za proglašenje blaženom Male Terezije, rekao: “Evo najveće svetice suvremenog doba”, pokazujući na njezinu sliku.
Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.

Papa Pavao VI., prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. godine, upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.

Katekizam Katoličke Crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. Naučiteljicom Crkve.

Ime Terezija je grčkoga porijekla i znači “žena-lovac” dok u njemačkome znači “snažna žena”.

Zaštitnica je misija i Francuske.

Josip Antolović SJ

Molitva: Gospodine, ti si rekao: ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Molimo te da nasljedujući u poniznosti i prostodušnosti srca svetu Tereziju od Djeteta Isusa, postignemo vječnu nagradu. Koji živiš i kraljuješ u vjeke vjekova. Amen!

Objavljeno: 1. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi