ZRNO HUMORA U MOLITVI SVETACA
Kako su se sveta Terezija Avilska i biskup Arški smijali s Bogom
Sveci pronalaze dobro raspoloženje u svojem odnosu s Gospodinom. ''Žalostan svetac dostojan je žaljenja", kaže jedna poslovica
Molitva je toliko jednostavna da mnogi od nje odustanu prije nego li je dovrše. Možda nam u razgovoru s Bogom nedostaje malo smisla za humor? Ne trebamo biti pretjerano ozbiljni kada u sabranosti i tišini posvećujemo Bogu svoje vrijeme i darujemo mu svu svoju pažnju, piše Aleteia.org. Ako možda i ništa ne čujem, On je tu kao i ja.
Gospodinu je draža naša namjera, negoli naša pažnja koja počesto manjka. Bog želi da ostanemo sabrani, u miru, usmjereni na ono što On jest, u vjeri, nadi i ljubavi.
Vrijeme posvećeno Bogu uvećava našu težnju za dosezanjem slobode i ljubavi. Molitva budi tu želju; volja za ljubavlju to potvrđuje.
Biti ondje
Jednoga dana župnik u bazilici u Arsu, na istoku Francuske, završio je svoju molitvu u crkvi s mišlju kako je Bog jako daleko.
Osjećao je u svojoj nutrini veliku ravnodušnost, kako se to često događa osobama koje ustraju u molitvi srca s Isusom. Dobri župnik tada ustade, pogleda raspelo i radostan reče: ”U svakom slučaju, Gospodine, ja sam prisutan bio.”
Bez sumnje Gospodin je uvijek tu, iako se može činiti dalekim, tihim ili odsutnim, i upravo zbog toga mu možemo uputiti ljubazan prijekor, kao što to čini psalmist pitajući Gospodina je li ga zaboravio i koliko dugo će još od njega skrivati svoje lice (Ps 12).
Taj isti osjećaj Božje odsutnosti naveo je Tereziju Avilsku na sljedeće riječi: ”Po načinu na koji se ophodiš prema svojim prijateljima, Gospodine, razumijem zašto ih nemaš mnogo.”
Majka Terezija živjela je pedeset godina s tjeskobnim osjećajem Božjeg odsustva. Iza njezina prekrasna osmijeha skrivala se takozvana ”noć vjere”, izraz koji je koristila i njezina zaštitnica sveta Mala Terezija.
Majka Terezija imala je čvrstu vjeru dok se borila s napastima da Bog nije Bog i da ne postoji, ali usprkos svemu tome nije izgubila dobru volju i veselje ― plodove višesatnih klanjanja za vrijeme kojih je tažila svoju žeđ za Isusom.
I časna sestra Emmanuelle, koja je umrla u listopadu 2008., zračila je zaraznom radošću. Arapska riječ koju je voljela ponavljati bila je: Yalla! (Hajde!)
U njezinu životu Bog je uvijek išao ispred nje i ona mu se u molitvi obraćala na prirodan način i s povjerenjem, kao svom prijatelju.
Njena vjera bila je puna nade. Kada bi se ukazala kakva prepreka, ona bi uzela svoju krunicu, molila desetice i osmijeh bi joj se vratio na lice.
Poniznost i humor
Sveci pronalaze dobro raspoloženje u svojem odnosu s Gospodinom. ”Žalostan svetac dostojan je žaljenja”, kaže jedna poslovica. Radosni sveci imaju sposobnost da ne uzimaju sebe preozbiljno jer posjeduju određenu distanciranost prema samima sebi.
Promislimo o veselju Franje Asiškog, dobrom raspoloženju Bernadette Soubirous, susretljivosti Ivana XXIII. A što ako je humor jedan oblik svetosti nalik na poniznost koju raspoznajemo u Kristu?
Onaj tko svakodnevno moli postaje ponizniji, prirodniji, odvojeniji od sama sebe, a bliži osobama koje ga okružuju. Ne uspoređuje se ni s kim drugim; živi trenutak iščekujući svoga Gospodina.
U stanju je smijati se unatoč životnim poteškoćama jer zna kako ga Krist prati na njegovu putu prema križu.
Molitva pročišćuje pogled, uklanja dramatičnost svakodnevice, daje krila ljubavi. Ako se i izgubimo na putu, možemo se uvijek na nj vratiti s malo humora i odvažnosti.
Kako je govorio Gandhi: “Bolje je moliti iz srca bez riječi, nego s riječima bez srca.”
Svijest o ljubavi
Na životnom nam putu osim vjere u Gospodina pomažu poniznost i humor. U našoj svakodnevici i u molitvi oni su neodvojivi, ne postoje jedno bez drugoga.
Zemaljska smo bića i s krhkošću naših srdaca obraćamo se Bogu u molitvi.
Potrebno je ustrajati, ne se obeshrabriti, dopustiti samima sebi božanski humor. “Nego što je ludo pred svijetom, izabra Bog, da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, otkupi Bog, da posrami jako.” (1 Kor 1, 27)
Kontemplativna molitva obnavlja našu svijest o ljubavi, naše dječje srce. U toj molitvi dopuštamo da nas zanese Bog koji žeđa za našom ljubavlju, koji se želi roditi u jaslama našeg srca.
Pristupamo tako njegovoj božanskoj igri, promišljamo njegov misterij u jaslicama: Božić. Prepuštamo se u njegov zagrljaj kao malo dijete što bez straha spava u naručju svoga oca. Blažen onaj koji ovako počiva jer nije na teret drugima.
Molitva svetog Thomasa Morea
Podaj mi dobru probavu, Gospodine, ali i nešto za probaviti.
Podaj mi zdravo tijelo, Gospodine, ali i mudrost da ga takvim sačuvam.
Podaj mi zdrav razum koji će znati jasno proniknuti istinu, i da se suočen s grijehom ne uplaši, već pronađe put ispravan.
Podaj mi zdravu dušu, Gospodine, koja ne poznaje uzdisaja ni tužbi.
I ne dopusti da se pretjerano brinem o onoj nezasitnoj stvari koja ”ja” se zove.
Podaj mi smisao za humor, Gospodine: podaj mi milost prihvaćanja šale, milost da nađem malo sreće u životu i dijelim je drugima.
Amen.
Jacques Gautier
Izvor: Aleteia.org
Prijevod: Ivana Moro | Bitno.net