Što znači ‘vjerujem u uskrsnuće tijela’?

Kršćansko vjerovanje – ispovijest naše vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo – dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremenâ i vjere u vječni život.

Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao što je bilo njegovo, tako će i naše uskrsnuće biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11).

Izričaj “tijelo” (doslovno “put”, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. “Uskrsnuće tijela” znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša “smrtna tijela” (Rim 8,11) oživjeti.

Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. “Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)”: (…) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).

Kristovo i naše Uskrsnuće

Bog je uskrsnuće mrtvih postupno objavljivao svome narodu. Nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula se kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom. Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju:

Kralj svijeta će nas, “zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). “Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” (2 Mak 7,14).

Farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnuću. Isus ga čvrsto naučava. Saducejima koji ga niječu odgovara: “Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?” (Mk 12,24). Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije “Bog mrtvih, nego živih” (Mk 12,27).

Još više: Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život (…)” (Iv 11,25). Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o “znaku Jone” (Mt 12,39), o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti.

Biti Kristov svjedok znači biti “svjedok njegova uskrsnuća” (Dj 1,22),[540] biti jedan od onih koji su “s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili ” (Dj 10,41). Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.

Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. “Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela”. Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?

Kako uskrsavaju mrtvi? 

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.

Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29).

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44):

Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).

To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu:

Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom):

Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

Suuskrsli s Kristom 

Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u “posljednji dan”, istina je također da smo, na neki način, s Kristom već uskrsnuli. Zahvaljujući Duhu Svetome, kršćanski je život već odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnuću Kristovu:

(…) s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (…). Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! (Kol 2,12; 3,1).

Sjedinjeni s Kristom po krštenju, vjernici imaju već sada stvarnog udjela u nebeskom životu uskrsnuloga Krista, ali taj život ostaje “skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). S njim nas zajedno “uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,6). Hranjeni njegovim tijelom u euharistiji, već sada pripadamo Tijelu Kristovu. Kad uskrsnemo u posljednji dan, tada ćemo se i mi “s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,4).

U iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu “biti u Kristu”; odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe:

Tijelo pripada “Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (…) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (…). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6,13-15.19-20).

Umrijeti u Kristu Isusu

Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se “iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina” (2 Kor 5,8). Pri tom “odlasku” (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.

Smrt

“Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću”. U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, “plaća grijeha” (Rim 6,23) I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću.

Smrt je kraj zemaljskoga života. Nas je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme:

I sjećaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (…) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7).

Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha.  “Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio posteđen da nije sagriješio”, postala je tako čovjekov “posljednji neprijatelj”, koji treba biti pobijeđen.

Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.

Smisao kršćanske smrti 

Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. “Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Fil 1,21). “Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti” (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već “umro s Kristom”, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to “umiranje s Kristom” te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin:

Dobro je za me da umrem u (eis ) Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približuje (…). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek.

U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: “Želja mi je otići i s Kristom biti” (Fil 1,23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu:

Moja je zemaljska želja razapeta; (…) u meni živa voda romoni i kaže mi: “Dođi k Ocu!”

Želim vidjeti Boga; a da ga vidim, moram umrijeti.
Ja ne umirem, ulazim u život.

Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju:

Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.

Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi “jedini tijek našeg zemaljskog života”, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” (“reinkarnacije”).

Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti (“Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine”, Litanije svih svetih), da molimo Majku Božju da nas zagovara “na času smrti naše” (Zdravo Marijo), da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti:

U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, kojoj nijedan čovjek ne može izbjeći. Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu; blago onima koje smrt nađe po tvojoj svetoj volji, jer im druga smrt neće nanijeti zla.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like![/facebook]