KATEKIZAM O LJUDSKOJ SLOBODI

Što više činimo dobro, tim smo slobodniji – izabrati zlo vodi u ropstvo

Kristova milost nije u suprotnosti s našom slobodom, kad je ova u skladu s osjećajem za istinu i dobro što ga je Bog stavio u ljudsko srce. Naprotiv, što smo poučljiviji poticajima milosti, to nam više raste nutarnja sloboda i sigurnost u kušnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Bog je stvorio čovjeka razumnim, udijelivši mu dostojanstvo osobe obdarene inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima. “Bog je htio čovjeka prepustiti u ‘ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15,14), tako da sam od sebe traži svog Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunog i blaženog savršenstva”. Čovjek je obdaren razumom i u tome je sličan Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih čina.

Sloboda i odgovornost

Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono, i tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postiže savršenstvo kad je usmjerena prema Bogu, našem blaženstvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dokle god se nije konačno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda uključuje mogućnost biranja između dobra i zla, a to znači napredovanja u savršenosti ili malaksanja i griješenja. Ona je glavna oznaka ljudskih čina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje.

Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha.

Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima.

Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima.

Svaki izravno voljni čin ubraja se počinitelju. Nakon grijeha u vrtu Gospodin pita Adama: “Što si to učinio?” (Post 3,13). Isto tako Kaina. I prorok Natan kralja Davida nakon preljuba sa ženom Urije i njegova ubojstva.

Pojedini čin može biti neizravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti, npr. prometna nesreća izazvana nepoznavanjem prometnih propisa.

Neki se učinci mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen ni kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. u slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju.

Sloboda se vježba u međuljudskim odnosima. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, ima naravno pravo biti od drugih priznata slobodnim i odgovornim bićem. Svi duguju svakomu to poštovanje. Pravo na slobodu djelovanja zahtjev je neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe, naročito na području morala i religije. To pravo mora biti građanski priznato i zaštićeno u granicama općeg dobra i javnog reda.

Čovjekova sloboda u naumu spasenja

Sloboda i grijeh. Čovjekova sloboda ograničena je i pogrešiva. Čovjek je doista sagriješio. Slobodno je sagriješio. Odbacivši naum Božje ljubavi, prevario je sama sebe i postao rob grijeha. To prvo otuđenje rodilo je mnoga druga. Povijest čovječanstva od svojih početaka svjedoči o nesrećama i tlačenjima što se rađaju iz ljudskog srca, tj. od zloupotrebe slobode.

Prijetnje slobodi. Služenje slobodom ne uključuje pravo govoriti i činiti što mu drago. Krivo je umišljati da je “čovjek, kao subjekt slobode, biće dostatno samom sebi i da mu je svrha zadovoljiti vlastiti interes u uživanju zemaljskih dobara”. Uostalom, uvjeti ekonomskog i socijalnog, političkog i kulturnog reda, koji se zahtijevaju za ispravno služenje slobodom, često se ne priznaju i krše. Ta stanja zaslijepljenosti i nepravde opterećuju moralni život te jake i slabe uvode u napast da griješe protiv ljubavi. Kad odbacuje moralni zakon, čovjek se diže protiv vlastite slobode, postaje rob samoga sebe, kida bratstvo sa sebi sličnima i buni se protiv božanske istine.

Oslobođenje i spasenje. Svojim slavnim Križem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je držao u ropstvu. “Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). U njemu imamo zajedništvo s “istinom” koja nas je “oslobodila” (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao sto uči Apostol, “gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Već odsada se ponosimo “slobodom (…) djece Božje” (Rim 8,21).

Sloboda i milost. Kristova milost nije u suprotnosti s našom slobodom, kad je ova u skladu s osjećajem za istinu i dobro što ga je Bog stavio u ljudsko srce. Naprotiv, kako kršćansko iskustvo to posvjedočuje napose u molitvi, što smo poučljiviji poticajima milosti, to nam više raste nutarnja sloboda i sigurnost u kušnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta. Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas učini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i u svijetu: Svemogući milosrdni Bože, odagnaj od nas zapreke što nam stoje na putu, da se smirene duše i tijela možemo slobodno posvetiti tvojoj službi.

Moralnost ljudskih čina

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moralnost ljudskih čina ovisi:

– o izabranom objektu;
– o namjeravanoj svrsi ili o nakani;
– o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti “izvori” su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina.

Izabrani objekt jest dobro prema kojem se volja slobodno usmjeruje. To je materija ljudskog čina. Izabrani objekt moralno pobliže određuje čin volje, ukoliko razum spoznaje i sudi da je u skladu ili ne s istinskim dobrom. Objektivne moralne norme očituju razumski red dobra i zla, što ga posvjedočuje savjest.

Nasuprot objektu, nakana je sa strane subjekta koji djeluje. Budući da je ona na voljnom izvoru čina i određuje ga svrhom, nakana je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina. Svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja. Usmjerena je prema dobru koje se od poduzete radnje očekuje. Ne ograničava se na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju. Na primjer, nekoj usluzi je cilj pomoći drugome, ali u isto vrijeme ona može biti nadahnuta ljubavlju prema Bogu kao konačnoj svrsi svih naših djela. Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama; tako npr. netko može učiniti uslugu da stekne neku korist ili da bude pohvaljen.

Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor). Svrha ne opravdava sredstva. Tako, osuda jednog pravednika ne može se opravdati kao zakonito sredstvo da se spasi narod. Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar.

Okolnosti, uključujući i posljedice, drugotni su elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće ljudskih čina (npr. svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. činiti nešto iz straha od smrti). Okolnosti po sebi ne mogu promijeniti moralnu kvalitetu samih čina; ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao.

Dobri i zli čini

Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti. Zla svrha kvari čin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar (kad na primjer mole i poste “da se pokažu ljudima”: Mt 6,5). Objekt izbora može sam svu radnju pokvariti. Ima konkretnih ponašanja – kao što je bludnost – koju je uvijek grešno izabrati; njihov izbor je uvijek nered volje, tj. moralno zlo.

Krivo je dakle prosuđivati ćudorednost ljudskih čina promatrajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti (okolinu, društveni pritisak, prisilu ili nužnost djelovanja itd.), koje im tvore okvir. Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni; takvi su psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub. Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro.

Moralnost strasti

Ljudska osoba usmjeruje se prema blaženstvu svojim slobodnim činima: strasti ili čuvstva što ih doživljava mogu je za to raspoložiti i u tome pomoći.

Izraz “strasti” pripada kršćanskoj baštini. Pod izrazom čuvstva ili strasti podrazumijevaju se uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili na nedjelovanje gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo.

Strasti su prirodne sastavine ljudskog psihičkog života; one su kao neka posredništva i osiguravaju vezu između osjetnog i duhovnog života. Nas Gospodin veli da je ljudsko srce kao izvor iz kojeg se rađa pokret strasti.

Strasti ima mnogo. Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mržnji, odvratnosti i bojazni od budućeg zla. Taj pokret završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi.

“Ljubiti znači nekome željeti dobro”. Svakom drugom čuvstvu izvor je u tom iskonskom pokretu ljudskog srca prema dobru. Samo dobro se može ljubiti. “Strasti su zle ako im je ljubav zla, a dobre ako im je ljubav dobra”.

Strasti i moralni život

Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle. One dobivaju moralno određenje samo u mjeri u kojoj stvarno ovise o razumu i volji. Strasti se zovu voljnima “ili zato što ih volja naređuje, ili im se volja ne suprotstavlja”. Svojstveno je savršenosti moralnog ili ljudskog dobra da razum ravna strastima.

Moralna je savršenost u tome da čovjek bude usmjeren k dobru ne samo voljom, nego i svojom osjetnom težnjom, prema riječima Psalma: “Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živome” (Ps 84,3).

Moralna savjest

“U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (…). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini”.

Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi čas, nalaze da čini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajući dobra, a prokazujući zla. Ona posvjedočuje autoritet istine pozivajući se na vrhovno Dobro, čiju privlačnost ljudska osoba osjeća i čije zapovijedi prihvaća. Kad sluša moralnu savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori.

Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila. U svemu što govori ili čini čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je ispravno i istinito. Po sudu vlastite savjesti čovjek razabire i prihvaća zapovijedi Božjega zakona: Savjest je zakon našeg duha, ali koji nadilazi naš duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i dužnost, strah i nadu… Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namještenika.

Važno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi čuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji što naš život često izlaže opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmišljanje o svom ponašanju: Vrati se svojoj savjesti, upitaj je (…) Braćo, uđite sami u sebe; u svemu što činite gledajte u svjedoka, Boga.

Savjest dopušta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine. Ako čovjek učini zlo, ispravan sud savjesti može u njemu ostati svjedok sveopće istine o dobru i, u isti mah, zloće njegova pojedinačnog čina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrđa. Posvjedočujući počinjeni grijeh, on podsjeća na oproštenje koje treba tražiti, na dobro koje treba dalje vršiti i na krepost koju milošću Božjom treba neprestano njegovati: I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čemu osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se “ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari”.

Odgoj savjesti

Savjest treba da bude informirana, a moralni sud prosvijetljen. Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom što ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Odgoj je savjesti nenadoknadiv za ljude izložene negativnim utjecajima i napastovane grijehom da dadu prednost vlastitom sudu a odbace mjerodavno naučavanje.

Odgoj savjesti je zadatak cijelog života. On od prvih godina uvodi dijete u spoznaju i vršenje nutarnjeg zakona što ga prepoznaje moralnom savješću. Razborit odgoj uči kreposti; predusreće ili liječi od straha, sebičnosti i oholosti, od krivog osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu.

U odgoju savjesti Božja je riječ svjetlo našem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajući križ Gospodinov. U tom nas prate darovi Duha Svetoga, pomažu svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve.

Izabirati prema savjesti

Kad se nađe pred moralnim izborom, savjest može donijeti ili ispravan sud u skladu s razumom i s božanskim zakonom ili, naprotiv, pogrešan sud koji se od njih udaljuje.

Čovjek se katkada nađe suočen s prilikama koje moralni sud čine nesigurnim a odluku teškom. On uvijek mora tražiti ono što je ispravno i dobro i razabrati volju Božju izraženu u božanskom zakonu.

Radi toga se čovjek trudi da podatke iskustva i znakove vremena tumači pomoću kreposti razboritosti, savjeta razboritih osoba i uz pomoć Duha Svetoga i njegovih darova.

Nekoja načela vrijede u svim slučajevima:

– Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro.
– “Zlatno pravilo” glasi: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12).
– Ljubav ide uvijek kroz poštovanje bližnjega i njegove savjesti. “Tako dok griješite protiv braće i ranjavate njihovu slabu savjest, griješite protiv Krista” (1 Kor 8,12). Dobro je uzdržati se (…) od svega “o što se tvoj brat spotiče” (Rim 14,21).

Pogrešan sud

Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni.

To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se “kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa”. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.

Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.

Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.

Dobra i čista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire “iz čista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja” (1 Tim 1,5): Što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. kolovoza 2015.

Možda vam se svidi