Iskustvo bivšeg pastora i poznatog obraćenika na katoličanstvo Scotta Hahna mnogima je pomoglo da duboko zarone u nevjerojatno otajstvo svete mise

Molitva

Foto: Shutterstock.com

U katoličkoj crkvi u Milwaukeeju prisustvovao sam svojoj prvoj misi. Uvukao sam se u stražnji dio gdje sam stajao kao stranac, protestantski pastor, neformalno odjeven. U crkvu me dovela znatiželja i još uvijek nisam bio siguran radi li se o zdravoj znatiželji. Proučavajući zapise najranijih kršćana, naišao sam nebrojeno puta na pozivanje na »liturgiju«, »euharistiju«, »žrtvu«. Za te je prve kršćane Biblija – knjiga koju sam najviše volio – bila neshvatljiva bez događaja koji današnji katolici zovu »misa«.

Želio sam razumjeti prve kršćane; međutim, nisam imao nikakvoga iskustva s liturgijom. Otišao sam u crkvu kao na jedan oblik akademske vježbe, cijelo vrijeme se zaklinjući kako ne ću niti klečati niti sudjelovati u idolopoklonstvu.

Sjedio sam u sjeni, u klupi na samom kraju te crkve u kripti. Ispred mene je bilo dosta vjernika, muškaraca i žena svih uzrasta. Njihov naklon pri ulasku u crkvu ostavio je snažan u molitvi. Tada se začulo zvonce, svi su ustali i svećenik je izišao kroz vrata pored oltara.

Nesiguran u sebe, ostao sam sjediti. Godinama su me, kao evangeličkoga kalvinista, učili da vjerujem kako je misa najveće svetogrđe koje ljudsko biće može počiniti. Misa je, učili su me, obred koji je značio »ponovno žrtvovanje Isusa Krista«. Tako sam samo promatrao. Sjedio sam, s otvorenom Biblijom pokraj sebe.

Uronjen u Sveto pismo

Kako se misa, međutim, nastavljala, nešto me pogodilo. Moja Biblija nije bila samo pokraj mene. Ona je bila ispred mene – u riječima mise! Jedno je čitanje bilo iz Izaije, drugo iz Psalama, treće iz Pavlove poslanice. Taj me doživljaj preplavio. Htio sam sve zaustaviti i povikati: »Hej, mogu li vam iz Biblije pročitati i objasniti što se događa? Ovo je izvrsno!« Ipak, zadržao sam svoju ulogu promatrača. Ostao sam po strani dok nisam čuo svećenika kako izgovara riječi posvete: »Ovo je moje Tijelo… Ovo je kalež moje Krvi.«

Osjetio sam kako sve moje sumnje nestaju. Kad sam vidio svećenika kako podiže bijelu hostiju, osjetio sam kako molitva potiho navire iz moga srca: Gospodin moj i Bog moj. To si zaista Ti!

Od toga trenutka bio sam, kako bi to neki rekli, odsječen. Nisam mogao zamisliti veće uzbuđenje od onoga koje su te riječi u meni pobudile. Doživljaj je postao još intenzivniji samo trenutak kasnije, kada sam čuo kako zajednica izgovara: »Jaganjče Božji… Jaganjče Božji… Jaganjče Božji«, a svećenik odgovara podižući hostiju: »Evo Jaganjca Božjega…«

U vremenu manjem od jedne minute riječi »Jaganjac Božji« čule su se četiri puta. Zahvaljujući dugogodišnjem proučavanju Biblije, odmah sam znao gdje se nalazim. Bio sam u Knjizi Otkrivenja, gdje je Isus nazvan Jaganjcem ne manje od dvadeset i osam puta u dvadeset i dva poglavlja. Bio sam na svadbenoj gozbi koju Ivan opisuje na kraju posljednje knjige u Bibliji. Bio sam pred nebeskim prijestoljem gdje se Isus vječno slavi kao Jaganjac. Nisam bio spreman za ovo, pa ipak – bio sam na misi!

Da ne povjeruješ!

Sljedećeg dana vratio sam se na misu, i dan poslije, i onaj nakon toga. Svaki put kada bih došao, sve sam više »otkrivao« kako se pred mojim očima ispunjava Sveto pismo. U toj mračnoj crkvi niti jedna knjiga nije mi bila toliko vidljiva kao Knjiga Otkrivenja, Apokalipsa, koja opisuje bogoštovlje anđela i svetaca na nebu. Kao u toj knjizi, i u toj sam crkvi vidio odjenutog svećenika, oltar, zajednicu koja pjeva Svet. Vidio sam kâd tamjana; čuo sam zazive anđela i svetaca; i sâm sam pjevao Aleluja jer sam još više bio uvučen u to bogoslužje. Nastavio sam sjediti u posljednjemu redu sa svojom Biblijom i nisam znao na koju bih se stranu prije okrenuo – onome što se događalo u Otkrivenju ili prema onome što se događalo na oltaru. Sve se više činilo da se radi o jednom te istom događaju.

S obnovljenom sam snagom uronio u svoje proučavanje ranoga kršćanstva i doznao da su najraniji biskupi, crkveni oci, doživjeli to isto »otkriće« koje sam ja proživljavao svako jutro. Knjigu Otkrivenja smatrali su ključem za razumijevanje liturgije, a liturgiju ključem za razumijevanje Knjige Otkrivenja. Događalo mi se nešto snažno kao znanstveniku i kao vjerniku. Biblijska knjiga koju sam do tada smatrao najzamršenijom – Knjiga Otkrivenja – osvjetljavala je temeljne pojmove moje vjere: pojam saveza kao svetoga veza Božje obitelji. Povrh toga, radnja koju sam smatrao najvećim svetogrđem – misa – pokazala se kao događaj koji je zapečatio Božji savez. »Ovo je kalež moje krvi, krvi novoga i vječnoga saveza.«

Vrtjelo mi se od novosti svega ovoga. Godinama sam pokušavao naći smisao Knjige Otkrivenja kao neke vrste kodirane poruke o svršetku svijeta, o bogoštovlju u dalekim nebesima, o nečemu što većina kršćana ne može doživjeti dok su još uvijek na zemlji. Dva tjedna nakon svakodnevnoga prisustvovanja misi iskusio sam kako želim ustati za vrijeme liturgije i reći:

»Hej, svi vi! Dopustite da vam pokažem gdje se nalazite u Otkrivenju! Okrenite četvrto poglavlje, redak osmi. Vi ste upravo sada u nebu.«

Preduhitrili su me

Upravo sada u nebu! Crkveni su mi oci pokazali da ovo nije bilo moje otkriće. Oni su o tome propovijedali prije više od tisuću godina. Ja sam, međutim, bio uvjeren da zaslužujem priznanje za ponovno otkrivanje veze između mise i Knjige Otkrivenja. A onda sam saznao da me je Drugi vatikanski sabor preduhitrio. Razmotrite sljedeće riječi iz Konstitucije o svetoj liturgiji:

»U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebeskoj, koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje zdesna Bogu sjedi Krist, služitelj svetišta i pravoga šatora; sa svim četama nebeske vojske pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih, nadamo se udioništvu u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sâm, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi.«1

Zastanimo na čas. To je nebo. Ne, to je misa. Ne, to je Knjiga Otkrivenja. Zastanimo još trenutak: to je sve gore navedeno.

Trudio sam se obuzdati svoje oduševljenje, biti oprezan i pažljiv kako bih izbjegao opasnosti kojima su obraćenici skloni, jer sam se jako brzo obraćao na katoličku vjeru. Međutim, ovo otkriće nije bilo posljedica napregnute mašte; to je sveto učenje sabora Katoličke Crkve. Nakon nekog vremena otkrio sam da je to također bio neminovan zaključak najstrožih i najiskrenijih protestanskih učenjaka. Jedan od njih, Leonard Thompson, napisao je: »Čak i letimično čitanje Knjige Otkrivenja ukazuje na prisutnost liturgijskoga  jezika u slavljenju Boga… Jezik bogoslužja ima važnu ulogu u objedinjavanju knjige.«2  Već i same slike iz liturgije mogu podariti smisao toj neobičnoj knjizi. Liturgijski oblici imaju središnji položaj u njezinoj poruci, piše Thompson, otkrivajući da su »nešto više od viđenja događaja koji se trebaju dogoditi«.

Slijede zanimljivosti

Knjiga Otkrivenja bila je o Nekome koji treba doći. O Isusu Kristu i njegovu »Drugom dolasku«, kako su kršćani obično prevodili grčku riječ parousia. Tijekom brojnih sati provedenih u toj crkvi u Milwaukeeju 1985. shvatio sam da je taj Netko onaj isti Isus Krist, kojeg je katolički svećenik podizao u hostiji. Ako su prvi kršćani bili u pravu, znao sam da je baš u tom trenutku nebo dotaknulo zemlju. Gospodin moj i Bog moj. To si zaista Ti!

Ipak, u mislima i u srcu imao sam još ozbiljnih pitanja – o naravi žrtve, o biblijskom utemeljenju mise, o kontinuiranosti katoličke predaje, o puno malih detalja liturgijskoga bogoštovlja. Ova su pitanja odredila moja istraživanja tijekom mjeseci koji su vodili mojemu ulasku u Katoličku Crkvu. U određenom smislu, ona i danas nastavljaju određivati moj rad. Ovih dana, međutim, ne pitam kao optužitelj ili kao znatiželjna osoba, već kao sin koji pristupa svojemu Ocu, tražeći nemoguće, moleći da drži svijetlu i daleku zvijezdu na dlanu svoje ruke.

Ne vjerujem da će naš Otac ikome od nas odbiti dati mudrost kako bismo razumjeli misu. To je, na posljetku, događaj u kojem on pečati svoj savez s nama i čini nas svojom djecom. Ova knjiga je manje-više zapis onoga što sam sam pronašao dok sam istraživao bogatstva katoličke predaje. Naša baština uključuje cjelinu Biblije, kontinuirano svjedočanstvo mise, postojani nauk svetaca, proučavanja različitih škola, metode kontemplativne molitve i pastoralnu brigu papa i biskupa. U misi vi i ja imamo nebo na zemlji. Očitost je zapanjujuća.

Iskustvo je otkrivenje.

Scott Hahn

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

——————–

1  Sacrosanctum Concilium, 8.

2 Leonard L. Thompson, The Book of Revelation: Apocalypse and Empire (New York: Oxford University Press, 1990), str. 53.