Što je istina?

Pred Poncijem Pilatom, izvješćuje Evanđelje, Krist je izrekao ove riječi: ″Došao sam posvjedočiti za istinu″; onda je Pilat, prije nego je izišao iz sudnice, kao da pita samoga sebe, promrmljao: ″Što je istina?″ (Iv 18,37–38). To je posljednje veliko pitanje poganstva, pitanje koje ono može punim pravom formulirati nakon što je stoljećima s udivljenjem, ali s uzaludnom upornosti, ispitivalo nebesa. Grčki filozofi, zajedno s nekim drugima, rekli su sve, ali nisu svi rekli isto. Budući da su njihove teorije logički besprijekorne, sve se mogu smatrati istinitima – što znači da ne postoji jedna istina, nego mnoge, dapače da postoji onoliko istina koliko ima umova koji znaju na ispravan način razmišljati.

MEĐUTIM…

Krist nam kaže: ″Ja sam Istina″ (Iv 14,6). Za nas istina nije ideja, nije tajna, nije filozofija, nego jedna osoba; ta osoba, očito, može biti samo osoba Isusa Krista. Ako je istina da su Grci ljudsku misao istraživali u svim smjerovima, ako je istina da se može pronaći monada u Demokritu, Darwina u Heraklitu te ako se dobro traži, čak Hegela u Platonu, isto je tako istina da je sve do sada Krist bio jedini koji nam je od početka povijesti rekao nešto o božanskoj misli. Prema tome, za nas istina nije drugo nego isijavanje njegove osobe u naš život, u svijet i misao.

Po čemu se može prepoznati da je nešto istinito?

Nema načina da to saznamo. Prije su istinu označavali kao ″prilagođavanje – to jest kao primjerenost ili ako hoćete kao podudaranje stvarnosti i razuma. Ali već je davno Immanuel Kant pokazao da ne možemo izravno spoznati ″stvar u sebi″, nego samo što nama ona predstavlja tako da se slaganje stvarnosti i razuma svodi jednostavno na slaganje razuma sa samim sobom. Najsuvremenija fizika potpuno je potvrdila dijagnozu Immanuela Kanta kad je pokazala da je stvarnost u vječnome bijegu, da uvijek postoje čestice iznad čestica, te na kraju ne preostane ništa drugo nego tajanstveno strujanje energije. Ne može se, dakle, govoriti o ″prilagođavanju stvarnosti razumu″, kad stvarnost nije dohvatljiva. Prema tome, na vaše pitanje nema odgovora.

MEĐUTIM…

Toma Akvinski kaže nam: ″Lijepo je sjaj istinitoga.″ Da je neka stvar istinita, to se jednostavno prepoznaje po tome što je lijepa. Uzmimo za primjer neko djelo moderne umjetnosti, luk nekoga mosta ili krivulju neke brane: njihova je finoća materijalni i vidljivi izraz točnoga računanja. Lijepo i istinito uvijek su pridruženi, a zajedno čine ono što nazivamo stilom, što već nalazi svoje utočište u matematici ili fizici. Einsteinova jednadžba, (″energija je jednaka umnošku mase i kvadrata brzine svjetlosti″), provjerena, na žalost, u Hiroshimi i Nagasakiju, dakle istinita, u svojoj jednostavnosti toliko je lijepa da bismo je bez velikoga iznenađenja mogli čitati i u Knjizi Postanka. Stil je povezan s istinitim, a nadarenost s umijećem ako nije povezana s laži. Pascal ima stil jer mu njegov znanstveni duh dopušta da se što više približi istini. Moderna filozofija nije istinita jer nije lijepa… i obratno. Kad pročitate neku rečenicu Jean-Paula Sartrea, kao na primjer sljedeću: ″Ništa jest praznina bitka, pad onoga u-sebi prema sebi po čemu se stvara ono-za-sebe″, tada je isključeno da ćete naći i najmanju česticu istine u toj neprobavljivoj mješavini riječi.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Prigovore izvedene iz Kanta i najsuvremenije fizike treba odbaciti. Kant je snažan mislilac, ali on se služi razumom protiv njega samoga i ne poznaje njegovu važnu sposobnost da se potpuno povlači pred onim što jest. Najsuvremenija fizika ne niječe stvarnost i nikako se ne odriče mogućnosti da je spozna. Često se u običnim razgovorima čuje onaj izraz općenitoga nevjerovanja: ″Ovo je previše lijepo da bi bilo istinito.″ To je grdna pogrješka. Ako Bog postoji, a on postoji, ništa, naprotiv nije dosta lijepo da bude potpuno istinito.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)