Srce Božje u objavi, mistici i nauku Katoličke Crkve (1. dio)

Srce Isusovo – živuće središte Crkve

Čašćenje Srca Isusova nije pobožnost poput bilo koje druge; ona se štoviše tiče samog središta naše vjere. S njom se ne gube samo duhovne vrijednosti, već i konkretna priroda one veze kojom se Bog povezao s ljudima

Foto: Z.Ć./Bitno.net

Foto: Z.Ć./Bitno.net

Dobronamjerno nastojanje za usklađivanjem vjere s potrebama modernog čovjeka, te za prozirnijim i shvatljivijim shvaćanjem vjere u njenom liturgijskom ispunjenju – među ostalim je dovelo i do iscrpljenja tzv. pučkih pobožnosti. Pogled vjernika trebao se usmjeriti na središte njegove vjere umjesto na vidljivo pokrajnja mjesta. Možemo to predočiti sljedećom slikom. Iz gorušičina zrna izraslo je drvo. Da bi se bolje uočila vrijednost njegove strukture, iskrčilo se šiblje i razrijedile se grane. No, šiblje se ipak brinulo za nastanak životno potrebnog humusa. Pri tome se nije predvidjelo koliko će preostati od onoga što raduje i oživljuje ljudsko srce, onoga što pomaže rasvijetliti stvarni smisao svakodnevice. Više nema grmlja malina koje je privuklo malene. Nedostaju hladovite sjene u kojima se moglo odmoriti. Sada sve ostaje stajati na svjetlom, razumnom svjetlu dana. A mi iznenađeno ustanovljujemo da time ništa nije postalo vidljivijim, već samo bezbojnijim i trezvenijim.

Da trijeznost odgovara našem vremenu, pokazuje se i u jednom drugom području – naime, u osiromašenju govora. Činjeničnost i apstrakcija sve do birokratske suhoće potisnuli su rascvjetalu jasnoću koja se neposredno obraća čovjeku. A ta jasnoća čovjeka oslobađa od distanciranosti te ga potiče na zauzimanje stava. Radije ostajemo skriveni iza obrambenog štita neobveznosti te izbjegavamo izraze koji nam se čine osjećajnima, osobnima i pretjeranima.

To vrijedi i za tzv. prariječi. One se nalaze u svim jezicima, jer «hvataju» nešto od bîti čovjeka. Stoga su u svom značenju direktno pristupačna svakome. Prariječima pripadaju riječi poput «duše» i «duha», koja označuju nutrinu („Magnificat anima mea“). Prariječi su i «ime», «ruka», «noga» i «oko», riječi koje posadašnjuju cijelu osobu („Neka je hvaljeno ime Gospodnje“) i istovremeno govore nešto o njenom karakteru ili postupcima. Tome dakako pripada i riječ «srce», koje obuhvaća jezgru života. A  ipak, ta je riječ poprilično nestala iz naše jezične uporabe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pita li se danas djecu ili mlade ljude što povezuju s tim pojmom, ponajprije će reći da misle na fiziološku funkciju mišića. Ipak, još i danas svatko poznaje oluje koje se mogu odigravati u nutrini i koje nukaju srce da jače zakuca. Ili pak drhtanje od straha kao i svjetlost mira, svjetlost koja nam omogućava duboko disanje i oslobađa srce od potištenosti. Začuđujuće je kako smo danas skloni tome da ova iskustva pomoću znanstvenog glosarija analiziramo, svrštavamo i tako smirujemo, umjesto da im omogućimo susret s moćima duše i tako na njima rastemo. Ovdje naslućujemo nešto od svježine koja se obraća modernom životu (barem na Zapadu) i od čijeg nedostatka mnogi bespomoćno trpe. Našem govoru nedostaju jasnoća i životnost koja duboko zadiru u bît čovjeka. Govoriti o srcu – to zvuči staromodno i pomalo bolno. A pozivanje na vizije poput one sv. Margarete Marije Alacoque gotovo se više uopće ne uklapa u naš svijet.

Tako je zajedno s gorespomenutim oblicima pučke pobožnosti, i čašćenje Srca Isusova potonulo u zaborav. Ali čašćenje Srca Isusova nije pobožnost poput bilo koje druge; ona se štoviše tiče samog središta naše vjere. S njom se ne gube samo duhovne vrijednosti, već i konkretna priroda one veze kojom se Bog povezao s ljudima. Ozbiljnost odnosa nestaje iz naše svijesti. Jer, u čašćenju Srca Isusova postaje nam tako očigledno da je ovo ljudsko Srce istovremeno i Božje Srce. Ono nosi rane koje pokazuju Njegovu smrt, a ipak još kuca puno života, u vječnost, kroz stoljeća i danas. Ono je živuće središte Crkve, a ujedno i cijelog svemira! Pogled na Srce Isusa Krista trga ogromnu, nama neshvatljivu širinu unutrašnje bîti Trojstva i stvorenog svemira. A ono ipak istovremeno obuhvaća zaštitničku i milosrdnu Božju blizinu.

Ako se danas i ovdje pokušamo prisjetiti ovih neospornih činjenica, više ne ostajemo sami. Štoviše, nalazimo se usred promjene trendova. Nalazimo se u jednom novom kretanju čeznutljivih pitanja čovjeka o jednom životu koji nosi, nalazimo se i u prisjećanju Crkve na moćnu istinu koju ona treba naviještati. Teološki spisi našeg Svetog Oca (Benedikta XVI., op. prev.) prožeti su ovim dubokim odnosom srca prema Kristu koji nam je očitovao božansku ljubav. Nije slučajno da je njegova prva enciklika započela riječima Prve Ivanove poslanice «Bog je ljubav» (1 Iv 4,16). U njoj nam Ivan obećaje: «Tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog ostaje u njemu». «Enciklika o Srcu Isusovu» – tako je netko sjajno nazvao ovaj spis Benedikta XVI (izlaganje mag. Siegrieda Lochnera, 12. 8. 2006., K-TV). A dana 23. siječnja 2006. g. Papa je u svom nagovoru sudionicima međunarodnog kongresa kojeg je organiziralo papinsko vijeće «Cor Unum» naglasio: «Još veličanstvenija od Božje objave kao trojstvenog kruga spoznaje i ljubavi jest uočavanje jednog ljudskog lica – lica Isusa Krista (…). Ovaj Bog ima ljudsko lice i – tome smijemo pridodati – ljudsko Srce.» Ako Sveti Otac ovo opažanje naziva veličanstvenim, tada nas poziva da Ga tražimo i da Mu se izložimo u poštovanju i zahvalnosti. Ima li čovjek pravo na to da objavu vječnog Boga zaniječe i odbaci, jer mu se više ne čini suvremenom?

Benedikt XVI. vidi Trojstvenog Boga kao «krug spoznaje i ljubavi» koja proizlazi iz božanskih Osoba. Ta ljubav ih vezuje jednu s drugom i konačno zatvara krug. Jer Otac postaje Ocem u odnosu prema Sinu. Sin ostvaruje svoje sinovstvo samo kroz ljubav prema Ocu. Ovu osobnu i stvarajuću snagu odnosa najjasnije prepoznajemo u liku Duha Svetoga. Jer, On je čisti odnos, On je ljubav sama koja proizlazi iz predanja između Oca i Sina.

Čovjek je stvoren prema ovom Božjem prototipu. I on je iz svog središta sposoban da voli – kao i božanske Osobe – te da odgovori na poziv ljubavi. Upravo ga njegova mogućnost stupanja u odnos čini osobom. Jedan takav odnos ne ukotvljuje se ni u glavi ni u trbuhu (što bi bilo svojstveno današnjem vremenu), već upravo u središtu čovjeka, središtu za koje se stoljećima rabila riječ «srce».

Ako se nutarnje svojstvo čovjeka razumije iz odnosa prema njegovom Stvoritelju, tada se više ne izjednačuje s uobičajenom sentimentalnom predodžbom srca kao izvora osjećajne ljubavi. Samo je po sebi razumljivo da se upravo Biblija, koja nam posreduje cijelo ovo bogatstvo, otvara prariječi «srce». Riječju «srce» jezik Biblije opisuje najunutarnjiju bît Boga i čovjeka. Srce je nutarnje mjesto mišljenja i razmatranja, spoznaje i prosuđivanja. Ono je i središte volje i odlučivanja, tj. središte slobode. Ovdje se oblikuju nutarnji stavovi koji oblikuju život pojedinca. Prirodno je da naposljetku srce nije samo mjesto istinske i odgovorne ljubavi, već i strasti, osjećaja i požude. Ono je mjesto vlastitog, osobnog života i doživljavanja, oblikovanja u njegovom cijelom opsegu.

Apostol Pavao označuje srce kao mjesto primanja, odlučivanja i ljubećeg predanja. On piše Rimljanima: «Jer srcem vjeruješ» (Rim 10, 9) i Efežanima: «prosvijetlio vam oči srca» (Ef 1,18). Isto temeljno shvaćanje otkriva se i u slavnim Ispovijestima svetog Augustina: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože».

Naše razmišljanje o čašćenju Srca Isusova želimo započeti istraživanjem biblijskih osnova. Time slijedimo primjer Crkve koja se uvijek – kada se radi o valjanosti jednog nadahnuća – poziva na svjedočanstva, predana u Svetom Pismu.

Dr. Helga Böse (nastavlja se)

Iz: Böse, Helga. Licht und Salz : das Leben Gottes für die Welt. Heimbach : Bernardus Verlag, 2013., str. 17-24

Prevedeno s posebnim dopuštenjem izdavača.

Pročitajte cijeli serijal ovdje. 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. srpnja 2014.

Možda vam se svidi