Slike Marije u vjeri Crkve (6. dio)

Ona je ostala u milosti, posve okrenuta prema Bogu u ljubavi predanja, i to isključivo prema Njemu – u tjelesnom i duhovnom djevičanstvu. Stoga se u Crkvi već od 5. stoljeća razmišljalo o tome nije li možda Marija – poput svog Sina – mogla neoskvrnuta dospjeti u nebo

Marija

Foto: Wikipedia/Peter Paul Rubens

Dogme bezgrešnog začeća (1854.) i Marijina tjelesnog uznesenja u nebo (1950.)

Vjernicima se tek postepeno očitovao jedinstven Marijin položaj uz Krista, a time i u povijesti spasenja. Taj je položaj postao obvezujuće tumačen, a tako i potpuno vidljiv, tek u kasnim dogmama bezgrešnog začeća i uznesenja Marijina tijelom na nebo. Oba doktrinalna izričaja izmiču općem razumijevanju još više od ostalih, pogotovo jer se čini da ne nalaze neposredno utemeljenje u biblijskim tekstovima. Ipak, Katolička se crkva ne poziva samo na navode iz Svetog pisma, već i na spoznaje koje su tijekom dugog vremena – a u suglasnosti s biblijskim tekstovima – proizlazile iz vjerničkog razmišljanja i molitvenog razmatranja. „Sensus fidelium“, osjećaj vjernika, uvijek je pored učiteljske službe biskupa i pape igrao nezaobilaznu ulogu u pronalaženju istine. Tako su se najmlađe dogme formulirale na temelju stoljećima starih predaja te su konačno ispunile od davnine naznačene obrise Marijina lika.

Rekli smo da Bogomajčinstvo određuje Marijin život. Prema vjerovanju Crkve, to vrijedi od trenutka njezina začeća u majčinoj utrobi pa sve do trenutka u kojemu napušta zemaljsko postojanje. Ona je kao prvi čovjek još prije Isusove žrtvene smrti na sebi doživjela to otkupljujuće djelovanje. Marija je bila prvi ud u novom Božjem stvorenju, čist poput Eve prije pada u grijeh, od početka posvećen kroz Onoga koji je u njezinu svetom prostoru želio uzeti lik čovjeka. Ona je ostala u milosti, posve okrenuta prema Bogu u ljubavi predanja, i to isključivo prema Njemu – u tjelesnom i duhovnom djevičanstvu. Stoga se u Crkvi već od 5. stoljeća razmišljalo o tome nije li možda Marija – poput svog Sina – mogla neoskvrnuta dospjeti u nebo (Scheffczyk, str. 147).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dobro znam koliko je kimanja glavom i poruga izazvala dogma o tjelesnom uznesenju Marije i izvan Katoličke crkve i u takozvanom javnom mnijenju. Svima koji nisu upoznati sa sukladnošću vjere, to je moralo izgledati čudnovato, kao da je „ispalo“ iz vremena te upravo stoga posve neodgovarajuće. Ipak, sjetimo se da je Crkva formulirala dogme samo kada je morala obraniti odlučujuću istinu, bilo protiv krivovjerja ili protiv skraćivanja istine, njezina zamračenja, a time naposljetku i zaborava!

Ovaj put Crkva ju je izgovorila u svijetu koji se ograničio na materijalno blagostanje i znanstveno spoznatljivo, koji je već odavno djevičansko rođenje smatrao dječjim bajkama te dakle sumnjao u Isusovo božanstvo; u društvu koje je tako počelo gubiti iz vida istinu u Presveto Trojstvo i konačno samog Boga. Pred tim svijetom koji je još bio rastrgan posljedicama rata, Crkva je za sve – koji su željeli vidjeti – uzdigla sliku žene koja je kroz svoje izručenje Bogu ostala očuvana te u potpunosti postala ona sâma, neoskvrnuta i u svojoj najnutarnjijoj bîti i u svojoj tjelesnosti. Kroz iskustvo trpljenja i smrti ostala je bez ikakve pomućenosti usmjerena na Boga; toliko Mu je pripadala da je na kraju svog života mogla neposredno ući u božansko postojanje koje nazivamo nebom.

Dogmom tjelesnog uznesenja Marijina Crkva je usred protivština ponovno postavila znak opomene za moćno postojanje Boga i stvarni čovjekov put spasenja, koji je određen Kristom i ide prema Njemu. Jer On je za sve pretrpio otkupljenje koje se obistinilo u Mariji. To je činjenica koju se od Drugog vatikanskog koncila čuje s mnogih propovjedaonica. Ipak, Majka Božja, čiji bi uzor i zagovor bio od tolike pomoći na putu, tek se rijetko spominje. Budući da ona zauzima prvo mjesto u spasenju koje je ispunio Krist, svakoga može podsjetiti na to da ima mogućnost, a i obvezu, sudjelovati u otkupljenju. Istodobno mu može izmoliti „snagu“ da u tome uspije (Scheffczyk, str. 136). Ali to se sve čini zaboravljenim. I Crkva je uvijek u iskušenju da se svidi ljudima. Tako ni Marijin stav pažljivog slušanja i spremnosti da vlastiti sud podvrgne Bogu i primi Božju riječ u poniznosti i zrijenju, ne odgovara raspoloženju ljudi našeg vremena. Ili svih vremena?

Obje dogme povlače svojevrsnu ogradu oko Majke Božje, ogradu koja štiti vjerovanje vezano uz nju, tako što obuhvaća i ističe Marijinu bît i njezino mjesto u povijesti spasenja. Odlučujući povod za dogmatsko formuliranje u oba su slučaja bila marijanska ukazanja. U Lourdesu i Fatimi Marija je ponovno privukla pozornost i time trajno promijenila vjernički život. U Lourdesu se očitovala maloj Bernardici kao „Bezgrešno Začeće“, ne kao Bezgrešno Začeta. Daleko od svakog subjektivizma, ona je takoreći postala utjelovljenjem onoga što se na njoj obistinilo. Naziv „Immaculata“ koji joj je tada Crkva dodijelila, pokazuje Mariju kao onu u koju je bilo posve utisnuto ono što joj se dogodilo, prožetu i u njezinu životu oblikovanu milošću koja joj je bila dodijeljena.

U ukazanjima u Fatimi 1917. g. postalo je naprotiv jasno njezino univerzalno obraćanje svijetu. Ukazanja munjevito i radikalno objašnjavaju „kriznu situaciju čovječanstva“ (Scheffczyk, str. 293), nužnost obraćenja i Božju volju za mirom. Ona istodobno sadrže upozorenja i nadu, „milost i sud“ su jedno pored drugog, a ljudi se moraju odlučiti (ibid.). Marija poziva na pokoru, nudi svoje vlastito Srce za privlačenje i sabiranje žrtvi i molitvi. Tako će joj Bog dozvoliti pobjedu nad zlom grijeha. Pred djecom iz Fatime Immaculata dakle stoji kao posrednica spasenja za cijeli svijet. Kroz njezino Srce idu ljudske nevolje k Bogu, a kroz njezino Srce potrebitima struji praštajuća milost koja je zadobivena Kristovom žrtvom. Na ovaj način Marija zauvijek sudjeluje u otkupiteljskom događanju, a s njom i svi koji joj se utječu i koji dopuštaju da ih ona vodi ranjenom Srcu Sina kako bi gasili Njegovu žeđ za pravednošću i ljubavlju. Na temelju ukazanja u Fatimi papa Pio XII. posvetio je svijet 1942. g. – usred strašnih nevolja uzrokovanih nacionalsocijalizmom i Drugim svjetskim ratom – Bezgrešnom Srcu Majke Božje (Scheffczyk, str. 284), a 1944. g. uveo blagdan Srca Marijina za cijelu Crkvu. Prvog studenog 1950. g. navijestio je da je uznesenje Marijino „tijelom i dušom u nebesku slavu“ na kraju njenog života „jedna od Boga objavljena istina vjere“. Tko je niječe ili svjesno sumnja u nju treba „znati da je potpuno otpao od božanske i katoličke vjere“ (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung, , 8. Aufl., Neubearb. von Karl Rahner und Karl-Heinz Weger. Regensburg : Verlag Friedrich Pustet, 1971., Nr. 487).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)

Slike Marije u vjeri Crkve (1. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (2. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (3. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (4. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (5. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (7. dio)

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. siječnja 2014.

Možda vam se svidi