TEMELJI NAŠE VJERE Slabo, zapušteno dijete, omotano u pelenice i položeno u jasle – to su čudesni znakovi dolaska Boga Objava Gospodinova u liku djeteta potpuno osvaja naše srce. Tako je velika da nam se čini da smo mi mudriji i moćniji od ovoga Djeteta i da možemo imati smilovanja sa siromašnim i zapuštenim Bogom u svijetu. Gospodin je srušio sve ograde veličine koje nas dijele od njega. Gle, Bog je postao kao mi, dapače i manji od nas. Foto: Shutterstock.com Bog je postao čovjekom u punome i potpunome smislu riječi. Postao je, dakle, i djetetom. Djetinjstvo bitno pripada pravu čovječjemu životu i pravoj čovječjoj naravi. Neka se djetinjstvo ne shvati u užemu smislu riječi nego u širemu, a to znači: vrijeme razvoja od prvih početaka pa do stjecanja i sazrijevanja mladenačke snage. U tome se razlikuju prvi i drugi Adam. Prvi Adam nije znao što je djetinjstvo i mladost, jer je kao savršen muž odjednom postavljen u svijet pred svoju zadaću. Drugi je Adam htio proći sav obični tijek ljudskoga života. Zato je njegovo djetinjstvo samo posljedica utjelovljenja i Gospodinove odluke da mu život bude sličan našemu. Koja je značajna crta prvoga Isusova dolaska među ljude? Apostol je označio Isusov prvi nastup u svijetu riječima: “Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4). Dakle, značajke prvoga Isusova nastupa u ovome svijetu su dobrota i čovjekoljublje. U tome je smjeru Gospodin proživio cijeli svoj život. Što je milije i draže od djeteta? Čovjek je najplemenitiji izdanak vidljiva stvorenoga svijeta, a dijete je cvijet čovječanstva. Tko može gledati svježu i nježnu ljepotu djeteta, krasni razvitak njegova duha, dražest nedužne dobrote i nevinosti, a da se ne gane i da ne ljubi dijete; tko se može oteti, ako se dijete povjerljivo uz nas priljubi moleći pomoć? Takvim božanskim i divnim dražima teži Sin Božji, od trenutka kad se pojavio, za našom ljubavi. Sve objave Božje označavaju Božje milostivo približavanje k nama. Objava Gospodinova u liku djeteta potpuno osvaja naše srce. Tako je velika da nam se čini da smo mi mudriji i moćniji od ovoga Djeteta i da možemo imati smilovanja sa siromašnim i zapuštenim Bogom u svijetu. Gospodin je srušio sve ograde veličine koje nas dijele od njega. Gle, Bog je postao kao mi, dapače i manji od nas. “Dijete nam se rodilo, sina dobismo” (Iz 9,5). Veliki naš Bog zove se djetetom, slabim, zapuštenim djetetom, omotanim u pelenice i položenim u jasle; to su čudesni znakovi dolaska našega Boga. Istinito i lijepo kaže sveti Bernard: “Velik je Gospodin i dužni smo mu prekomjernu hvalu; malen je Gospodin i nadasve vrijedan naše ljubavi”. A takvo je i cijelo Isusovo djetinjstvo i mladenačko doba. Kako je ljubazno to što Svemogući dopušta da ga zemaljska majka i otac njeguju, hrane i brane od neprijatelja: kako je krasna čudesna tajna njegova napretka tijelom i duhom: tijelo je njegovo postajalo sve ljepše i plemenitije, njegov se duh očitovao sve krasnijim, neprestano je vršio sve savršenija djela! Kako se ne diviti poniznosti, poslušnosti, pobožnosti, radinosti i svim krjepostima u nazaretskoj kućici? Nebo i zemlja su se veselili toj pojavi, a Nazarećanke su potiho zavidile Mariji na sreći što ima takvo dijete? Zar nije tajanstveno ljubazan njegov boravak i nastup u hramu, jer unaprijed otkriva tajnu budućega javnoga života kada će se pojaviti kao Mesija i Bog, ali siromašan i bez veza s rodnom kućom i s rođacima? Gospodin ne može dočekati da nam kaže da zapravo više pripada nama negoli majci i da živo čezne za trenutkom kad će biti sasvim naš. Pa i same su tihe i siromašne jaslice velik znak budućih stvari koje će on za nas izvršiti. Sad ga majka obavija u pelenice, kasnije će ga omotati u mrtvačku plahtu; sad dijete roni suze, kasnije će proliti svoju krv; sad leži u tuđim jaslicama, kasnije će počivati u tuđemu grobu. Ako pogledamo mjesta i društvo u kojima Isus proživljava svoje djetinjstvo, još ćemo više osjetiti njegovu čovjekoljubivost. Svoju je mladost proživio u malome, ali kraljevskome Betlehemu koji se smjestio na zelenim brježuljcima iznad valovitih pašnjaka, pun dragih uspomena iz starih dana. Zatim dolazi čudesna zemlja faraonova s piramidama, pod čijim su sjenama Jakovljevi sinovi bili poučeni vjeri, umjetnosti i trpljenju, te izrasli u velik i snažan narod. Na to se odmah nadovezuje tihi Nazaret u kojemu je najdulji dio svoje mladosti proživio u nedužnu radu i skrovitosti. Na kraju se izdiže časna svetinja jeruzalemskoga hrama, staro pozorište objava, gdje će nam se jednom slavno javiti a gdje mu se već sada, njemu dvanaestogodišnjaku, klanjaju predstavnici gotovo obožavana zakonodavstva. Sva su ta nabrojena mjesta veoma značajna i vrlo usko povezana s Isusovom zadaćom. Isto je tako dražesno i značajno društvo koje susrećemo u Isusovu djetinjstvu. Evo kraljevske Djevice i ujedno djevičanske majke, vjerna i sveta hranitelja, jednostavnih i pobožnih pastira, raspjevanih glasnika neba, svetoga Šimuna i Ane te plemenitih i vjernih kraljeva sa sjajnom zvijezdom. To su sveci koji okružuju djetinjstvo Isusovo, njegovi prvi obožavatelji i glasnici koji su Gospodinov dolazak objavili cijelome svijetu i posvjedočili da je on pravi Bog. Za nas je vrlo važno da je bio Bog. Što bi nam inače koristilo njegovo siromaštvo i njegova dobrota? Sam Gospodin nije htio prekinuti skrovitost svojega djetinjstva i objaviti se Bogom. Kasnije će to učiniti, a sad šalje ove svece s tom dužnošću. Zato oni potpuno spadaju u krug Isusova djetinjstva i iskazuju nam veliku uslugu; svjedoče nam da je on Bog. Lijep je to svijet koji okružuje djetinjstvo našega Boga! Božansko je to dijete koje leži u jaslicama, koje se hrani i njeguje, koje plače i bježi pred svojim neprijateljima, koje živi u skrovitosti i jednostavnim radom zaslužuje svoj kruh. Nema ni govora o kakvoj nutarnjoj slaboći, ili tome da nije svjestan života. Naprotiv, tu se susrećemo sa snagom i životom, božanskim životom u obliku najveće ljudske prijaznosti i srdačne ljubavi koja k sebi sve privlači neodoljivom snagom. Što je sve ovo Dijete učinilo i privuklo k sebi! Sve, cijeli svijet pa i nas. Prema tome Djetetu gajili smo svoju prvu pobožnost; Betlehem je bio naša prva duhovna domovina. Sjetimo se toga! Tu smo mogli toplo moliti i srdačno ljubiti; možda nigdje bolje nego tu. Zar ćemo se vratiti natrag našoj prvoj mladenačkoj ljubavi? Zašto ne? Spasitelj je svugdje vrijedan našega klanjanja, poštivanja i ljubavi, nalazio se u jaslicama, na križu, na oltaru, ili na nebeskomu prijestolju. Sve pobožnosti prema Isusovu čovječanstvu vode do Boga. Zato su veliki sveci, muževi čija je duhovna snaga obnovila svijet, kao sveti Franjo Asiški i sveti Bernard, izabrali pobožnost prema Isusovu djetinjstvu za svoju najdražu pobožnost. Gdje ćemo naći više istine i milosti, dražesnije veličine i milije ljepote, sreće i povjerljivosti nego kod betlehemskoga Djetešca? Bez srdačne ljubavi nema pobožnosti prema malome Isusu. Zašto ovu pobožnost ne bismo gajili kroz cijeli naš život? Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.
ČUDO IZMOLJENO U MEĐUGORJU Svjedočanstvo medicinske sestre: ‘Tonka je jedino živo dijete s ovom dijagnozom u Hrvatskoj, a ja znam čija je to zasluga’
MOĆNI ZAGOVOR Danas počinje velika devetnica sv. Josipu – molimo za zagovor Marijina zaručnika i zaštitnika Hrvatske
SNAŽNA ZAGOVORNA MOLITVA Započnimo tridesetodnevnu pobožnost na čast svetog Josipa – molimo za njegov zagovor!
STJECANJE MOLITVENE NAVIKE Želite razviti molitveni život? Pokušajte primijeniti ova tri pravila za trčanje maratona
U PISMU BISKUPIMA SAD-A Papa američkim biskupima: Ne predajte se pričama koje diskriminiraju našu braću i sestre migrante i izbjeglice
PRIČA BRUNA FERRERA Sve je stvar motivacije: Kako se djed čudesno oporavio nakon jedne unukove rečenice
MICHELE FERRERO Tvorac Nutelle bio je predani katolik, a kažu da je jednu od svojih najpoznatijih slastica nazvao po mjestu Gospina ukazanja