Bog je postao čovjekom u punome i pot­punome smislu riječi. Postao je, dakle, i djetetom. Djetinjstvo bitno pripada pravu čovječjemu životu i pravoj čovječjoj naravi. Neka se djetinjstvo ne shvati u užemu smislu riječi nego u širemu, a to znači: vrijeme raz­voja od prvih početaka pa do stjecanja i sa­zrijevanja mladenačke snage. U tome se raz­likuju prvi i drugi Adam. Prvi Adam nije znao što je djetinjstvo i mladost, jer je kao savršen muž odjednom postavljen u svijet pred svoju zadaću. Drugi je Adam htio proći sav obični tijek ljudskoga života. Zato je njegovo djetinjstvo samo posljedica utjelovljenja i Gospodinove odluke da mu život bude sličan našemu.

Koja je značajna crta prvoga Isusova dolaska među ljude? Apostol je označio Isusov prvi nastup u svijetu riječima: “Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4). Dakle, značajke prvoga Isusova nastupa u ovome svijetu su dobrota i čovjekoljublje. U tome je smjeru Gospodin proživio cijeli svoj život.

Što je milije i draže od djeteta? Čovjek je najplemenitiji izdanak vidljiva stvorenoga svijeta, a dijete je cvijet čovječanstva. Tko može gledati svježu i nježnu ljepotu djeteta, krasni razvitak njegova duha, dražest ne­dužne dobrote i nevinosti, a da se ne gane i da ne ljubi dijete; tko se može oteti, ako se dijete povjerljivo uz nas priljubi moleći pomoć? Takvim božanskim i divnim dražima teži Sin Božji, od trenutka kad se pojavio, za našom ljubavi.

Sve objave Božje označavaju Božje milostivo približavanje k nama. Objava Gospodinova u liku djeteta potpuno osvaja naše srce. Tako je velika da nam se čini da smo mi mudriji i moćniji od ovoga Djeteta i da možemo imati smilovanja sa siromašnim i zapuštenim Bo­gom u svijetu. Gospodin je srušio sve ograde veličine koje nas dijele od njega. Gle, Bog je postao kao mi, dapače i manji od nas. “Dijete nam se rodilo, sina dobismo” (Iz 9,5). Veliki naš Bog zove se djetetom, slabim, zapuštenim djetetom, omotanim u pelenice i položenim u jasle; to su čudesni znakovi dolaska našega Boga. Istinito i lijepo kaže sveti Bernard: “Velik je Gospodin i dužni smo mu prekomjernu hvalu; malen je Go­spodin i nadasve vrijedan naše ljubavi”. A takvo je i cijelo Isusovo djetinjstvo i mladenačko doba. Kako je ljubazno to što Svemogući dopušta da ga zemaljska majka i otac njeguju, hrane i brane od neprijatelja: kako je krasna čudesna tajna njegova na­pretka tijelom i duhom: tijelo je njegovo postajalo sve ljepše i plemenitije, njegov se duh očitovao sve krasnijim, neprestano je vršio sve savršenija djela! Kako se ne di­viti poniznosti, poslušnosti, pobožnosti, ra­dinosti i svim krjepostima u nazaretskoj ku­ćici? Nebo i zemlja su se veselili toj pojavi, a Nazarećanke su potiho zavidile Mariji na sreći što ima takvo dijete? Zar nije tajanstveno ljubazan njegov boravak i nastup u hramu, jer unaprijed otkriva tajnu budućega javnoga života kada će se pojaviti kao Mesija i Bog, ali siromašan i bez veza s rodnom kućom i s rođacima? Gospodin ne može dočekati da nam kaže da zapravo više pripada nama negoli majci i da živo čezne za trenutkom kad će biti sasvim naš. Pa i same su tihe i siromašne jaslice velik znak budućih stvari koje će on za nas izvršiti. Sad ga majka obavija u pelenice, kasnije će ga omotati u mrtvačku plahtu; sad dijete roni suze, kas­nije će proliti svoju krv; sad leži u tuđim jaslicama, kasnije će počivati u tuđemu grobu.

Ako pogledamo mjesta i društvo u kojima Isus proživljava svoje djetinjstvo, još ćemo više osjetiti njegovu čovjekoljubivost. Svoju je mladost proživio u malome, ali kraljevskome Betlehemu koji se smjestio na zelenim brježuljcima iznad valovitih pašnjaka, pun dragih uspomena iz starih dana. Zatim do­lazi čudesna zemlja faraonova s piramida­ma, pod čijim su sjenama Jakovljevi sinovi bili poučeni vjeri, umjetnosti i trpljenju, te izrasli u velik i snažan narod. Na to se odmah nadovezuje tihi Nazaret u kojemu je najdulji dio svoje mladosti proživio u nedužnu radu i skrovitosti. Na kraju se izdiže časna svetinja jeruzalemskoga hrama, staro pozorište objava, gdje će nam se jednom slavno javiti a gdje mu se već sada, njemu dvanaestogodišnjaku, klanjaju predstavnici gotovo obožavana zakonodavstva. Sva su ta nabro­jena mjesta veoma značajna i vrlo usko povezana s Isusovom zadaćom.

Isto je tako dražesno i značajno društvo koje susrećemo u Isusovu djetinjstvu. Evo kraljevske Djevice i ujedno djevičanske majke, vjerna i sveta hranitelja, jednostavnih i pobožnih pastira, raspjevanih glas­nika neba, svetoga Šimuna i Ane te pleme­nitih i vjernih kraljeva sa sjajnom zvijez­dom. To su sveci koji okružuju djetinjstvo Isusovo, njegovi prvi obožavatelji i glasnici koji su Gospodinov dolazak objavili cijelome svijetu i posvjedočili da je on pravi Bog. Za nas je vrlo važno da je bio Bog. Što bi nam inače koristilo njegovo siromaštvo i njegova dobrota? Sam Gospodin nije htio prekinuti skrovitost svojega djetinjstva i objaviti se Bogom. Kasnije će to učiniti, a sad šalje ove svece s tom dužnošću. Zato oni potpuno spadaju u krug Isusova djetinjstva i iska­zuju nam veliku uslugu; svjedoče nam da je on Bog.

Lijep je to svijet koji okružuje djetinj­stvo našega Boga! Božansko je to dijete koje leži u jaslicama, koje se hrani i njeguje, koje plače i bježi pred svojim neprijateljima, koje živi u skrovitosti i jednostavnim radom zaslužuje svoj kruh. Nema ni govora o kakvoj nutar­njoj slaboći, ili tome da nije svjestan života. Naprotiv, tu se susrećemo sa snagom i životom, božan­skim životom u obliku najveće ljudske prijaznosti i srdačne ljubavi koja k sebi sve privlači neodoljivom snagom. Što je sve ovo Dijete učinilo i privuklo k sebi! Sve, cijeli svijet pa i nas. Prema tome Djetetu gajili smo svoju prvu pobožnost; Betlehem je bio naša prva duhovna domovina. Sjetimo se toga! Tu smo mogli toplo moliti i srdačno ljubiti; možda nigdje bolje nego tu. Zar ćemo se vratiti natrag našoj prvoj mladenačkoj lju­bavi? Zašto ne? Spasitelj je svugdje vrijedan našega klanjanja, poštivanja i ljubavi, nalazio se u jaslicama, na križu, na oltaru, ili na nebeskomu prijestolju. Sve pobožnosti prema Isusovu čovječanstvu vode do Boga. Zato su veliki sveci, muževi čija je duhovna sna­ga obnovila svijet, kao sveti Franjo Asiški i sveti Bernard, izabrali pobožnost prema Isusovu djetinj­stvu za svoju najdražu pobožnost. Gdje ćemo naći više istine i milosti, dražes­nije veličine i milije ljepote, sreće i povjerljivosti nego kod betlehemskoga Djetešca? Bez srdačne ljubavi nema pobožnosti prema malome Isusu. Zašto ovu pobožnost ne bismo ga­jili kroz cijeli naš život?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.