Kad je u Starome zavjetu izraelski narod prikazivao bogoslužje, činio je to među plamenovima mnogih svijeća. “Salomon načini… pet svijećnjaka s desne i pet s lijeve strane pred Debirom, od čistoga zlata” (1 Kr 7,48–49). Ovi su svijećnjaci Židovima bili toliko važni da je glavni među njima, hramska menora, postao najprepoznatljiviji simbol židovstva. On se pojavljuje na bezbroj antičkih kovanica, ogrlica i kućnih svjetiljki. Kad je rimski car Tito poželio obilježiti svoje pokoravanje Jeruzalema, napravio je to slikom svoje vojske koja odnosi hramsku menoru.

Sve nam ukazuje na to da su apostoli svoju euharistiju vidjeli kao nastavak hramskoga bogoštovlja. Ona se, zapravo, predstavila kao ispunjenje hramskoga bogoštovlja. Ovo je očito iz jezika kulta koji su koristili apostolski oci (npr. žrtva, prinos i oltar); to su primijetili i židovski i kršćanski istraživači Biblije. U svojim komentarima Levitskoga zakonika Baruch Levine je napisao: “Kršćansko bogoslužje u obliku tradicionalne mise daje pobožno iskustvo žrtve i zajedništva i naviješta da je Bog prisutan. Kršćanska je crkva, stoga, hram.”1

Naraštaj apostola promatrao je tu neprekinutu vezu na mnogo načina, primjenjujući u svome bogoslužju mnoge pojedinosti koje se prije povezivalo s bogoslužjem u hramu. Ovo je očito iz načina na koji se Novi zavjet odnosi prema svjetlima i svjetiljkama.

U jednom od najranijih opisa kršćanske liturgije pronalazimo svetoga Pavla kako propovijeda u sobi prepunoj ljudi. Sveti Luka bilježi: “U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka” (Dj 20,8). Toliko mnogo svjetla u tako malenom prostoru prostoriju bi učinilo prezasićenom svjetlošću – osim ako svrha tih svjetala nije bila upotrebna, nego obredna.

U Otkrivenju, na samome kraju novozavjetnih pisama, sveti nam Ivan nebesko bogoslužje prikazuje slikama koje dosljedno odražavaju zemaljsko bogoslužje. Posvuda su svijećnjaci. Svjetla svijetle kao simbol života Crkve. Popusti li Crkva u svojoj pobožnosti, sveti nas Ivan upozorava da Bog može ukloniti svijećnjak s njegova mjesta (Otk 2,5). U divnoj liturgijskoj slici Krist se pojavljuje odjeven kao svećenik, među svjetlom mnogih svjetiljki (Otk 1,12–13). Ovo je sigurno bila poznata slika – slika kršćanskoga svećeništva koje je prikazivalo liturgiju “pred Kristom” (en prosopo Christou, 2 Kor 2,10).

Svijeća je sama po sebi bila simbol Isusa Krista, koji je o svojemu evanđelju, pa čak i o sebi samom, dosljedno govorio kao o svjetlu. “’Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.’” (Iv 8,12). Prosvjetljenje (ponekad prevedeno i kao “prosvjećenje”) bilo je jedna od najuobičajenijih istoznačnica koje je rana Crkva koristila kad je govorila o krštenju (vidi Heb 10,32). Pa i danas, na najvećemu crkvenom slavlju krštenja, u liturgiji vazmenoga bdijenja, svećenik podiže uvis vazmenu svijeću i tri puta naviješta: “Svjetlo Kristovo.”

Svjetiljka je simbol Krista, Božje prisutnosti među nama. Međutim, ona je i puno više. Krist je došao ne samo da bi nam osvijetlio put nego i da bi nam dao svoje svjetlo kako bi bilo naše vlastito. Bogočovjek, koji je otkrio sebe kao svjetlo svijeta, također je rekao svojim sljedbenicima: “Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5,14). Tako se usko kršćane povezuje s Kristom da smo kroz prosvjetljenje i mi sami postali svjetla. Mi smo zajedničari božanskoga svjetla (2 Pt 5,14); milošću to postaje i naša narav! Možemo, stoga, iskreno zapjevati: This little light of mine, I’m gonna let it shine (“Ovo malo svjetlo moje, neka svijetli veliko je”).2

Rani su crkveni oci posvjedočili da su se u kršćanskome bogoslužju svjetla tako obilato koristila da su gotovo izgubila svoju izvornu svrhu. Sveti Jeronim, najveći proučavatelj Svetoga pisma u starom svijetu, uživao je u ovome crkvenom običaju: “kad god se treba pročitati evanđelje, pale se svijeće – iako je zora možda već zarumenjela nebo – ne, dakako, da bismo raspršili tamu, nego da bismo pokazali našu radost.3

Svijeće ponovno predstavljaju svjetlo Kristovo, ali on je to svjetlo podijelio sa svojim izabranim narodom, svojim svecima. Jeronim primjećuje da je Isus svetoga Ivana Krstitelja opisao kao “svjetiljku što gori i svijetli” (Iv 5,35). Kršćani, stoga, čak i danas slijede Isusov primjer tako što pale svijeće u kapelicama svojih svetaca. Jeronim se prisjeća pogreba svete Paule čije su tijelo u povorci pratili mnogi biskupi noseći svijeće.4 Opisuje i nebrojene voštanice koje su gorjele u svetištima mučenika.5 I dan danas palimo svijeće pred oltarima svetaca, združujući naše molitve s njihovima.

Sveti Atanazije Veliki o svjetlu zavjetnih svijeća govorio je kao o “prinosu” vjernih. Kad je mnoštvo njih upaljeno – bilo pred Isusovom ili Marijinom slikom, ili slikama svetaca – velika se slava pridaje Bogu, koji je s nama podijelio svoju slavu. Krajem 4. stoljeća sveti Paulin Nolanski opisuje takvo svetište: “Oltari su svjetlom okrunjeni sjajnim / zaogrnuti mirisom voštanica bajnim / iz mirisnih svijeća sija miran plamen / da osvijetli noć i bude sreće znamen… bezbroj svijeća u plamenu bez kraja.”6

Sveti Jeronim je rekao: “Pod oblikom materijalnoga svjetla krije se ono svjetlo o kojem u psaltiru čitamo: ‘Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105).” To svjetlo je Krist. A njegovom milosti i njegovi sveci su to svjetlo. To svjetlo smo i vi i ja.

Neka svijetli, neka svijetli, neka svijetli!

Prebirite u svome srcu

Svjetiljke koje palite sakrament su prosvjetljenja [krštenja] uz pomoć kojeg ćemo susresti Zaručnika poput mudrih djevica, s upaljenim svjetiljkama naše vjere, a ne pozaspali zbog nebrige, da ne bismo prespavali dolazak onoga kojeg čekamo, ako on dođe iznenada; niti smijemo biti prazni i bez ulja, i oskudijevati u dobrim djelima da ne bismo bili istjerani sa svadbe [vidi Mt 25,1–13]. Vidim, naime, kako je bijedan takav slučaj. Zaručnik će doći kad ga vapaj dozove, i oni koji su mudri susrest će ga s upaljenim svjetlom i obiljem ulja za njega.7

sveti Grgur Nazijanski, 4. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

————————

1  Baruch Levine, Leviticus, 217.

2  This little light of mine poznata je američka dječja gospel pjesma (prim. prev.).

3  Sveti Jeronim, Protiv Vigilancija, 7.

4  Sveti Jeronim, Pisma, 108.

5  Sveti Jeronim, Protiv Vigilancija, 7.

6  Sv. Paulin Nolanski, Pjesma 111.

7  Sv. Grgur Nazijanski, Molitve, 40,46.