1. Prvi razlog je naviknuti se na ovaj svijet i život. Dokle nam se god svijet čini nov i neobičan, dotle je naša vjera u Boga jaka. No onoga dana kada nam se svijet učini sasvim star i sasvim običan, vjera se u nama gasi. (…)

Naviknuti na ovaj život nalikuje na banalne prostake za carskom trpezom. Sa strahom i trepetom prilaze prostaci trpezi carskoj. Nitko od njih ne sumnja u prisutnost cara i u carsko dostojanstvo trpeze. Sjedaju; počinju jesti i piti; no od slatkog jela i pića pada im mrak na oči, i oni gube iz vida i cara i carsko dostojanstvo trpeze. Počinju se otimati za jelo i piće, gurati, tući, razbijati i prosipati, počinju vikati, svađati se o svojini trpeze i prvenstvu mjesta i na kraju — zijevaju. Gostovanje u carskoj palači postane im dugo i dosadno. I oni se tuže i očajavaju. I prave od carske blagovaonice spavaću sobu, a od spavaće sobe konjušnicu. Dok naposljetku sve ne izgubi u njihovim očima svoj carski karakter i dok banalnost prostačka ne počne trijumfirati svuda — i u mislima, i u riječima i u djelima gostiju. Kralj, domaćin stoji i promatra i naređuje da se trpeza neprestano puni. Velika duša osjeća prisutnost cara i stidi se postupaka svoje banalne braće.

Velika duša se osjeća u ovome svijetu uvijek kao u najsvetijem i najstrahovitijem hramu. Što dulje ona stoji u ovome hramu, to hram za nju ne gubi, no dobiva u neobičnosti i strahovitom veličanstvu svome.

2. Drugi uzrok slabljenju i umiranju vjere u nama jeste pretrpanost duha mnogim sitnim znanjima, pri čemu nedostaje saznanje nad saznanjima. Saznanje nad saznanjima je saznanje o Bogu. Ostala mnoga i sitna znanja odnose se na djela Božja, na dom prirodni i njegov namještaj. Količina znanja u našem vremenu veća je nego u ma kojem drugom. U naše vrijeme juri se u utrku za količinom znanja. Na kvalitetu se malo gleda. Od glave se prave ogromna slagališta znanih fakata iz kemije, fizike, astronomije, tehnike, sociologije, iz vještine igranja i kuhanja, sviranja i udvaranja. Mnoge glave su istovremeno čitavi kemijski laboratoriji i zoološke gradine i glazbeni repertoari. Mnogi su mozgovi prave enciklopedije. No zato opet u mnogim mozgovima nema mjesta za Boga, za veliko saznanje nad saznanjima.

U stara, prosta vremena ljudi nisu imali u svome duhu tako mnogo tehničkih istina kao ljudi našeg vremena, ali je saznanje nad saznanjima uvijek bilo živo i uvijek imalo vidno mjesto. (…) Znanje bez vjere je mrtvački sarkofag u nama. I što god je naše znanje veće, a bez vjere, utoliko veći mrtvac leži u duši našoj: odjeven, okićen, prostran, no — mrtvac. Ispod tog mrtvaca leži prignječena i prigušena vjera. (…) Tragedija je njena potpuna. No u tragediji njenoj jeste i tragedija naša, naše sreće, našeg spokojstva i našeg optimizma.

 3. Treći razlog zbog kojega vjera u nama strada i pogiba jesu djela ljudska. Djela naša skraćuju nam pogled, te se mi i suviše samo na njima zaustavljamo i ne gledamo dalje. Mi gledamo našu nauku, djelo pameti naše, i gledajući oči nam se toliko zavodne da su nesposobne vidjeti jedan širi i svjetliji horizont. Mi promatramo velike gradove, djelo ruku naših, i djela Božja postaju nevidljiva za nas. Kultura nam plijeni oči više nego priroda, jer prirodu u gradovima skoro i ne vidimo. Čovjek kao tvorac kulturnih tvorevina učini nam se kao uopće jedini tvorac u svemiru. Od visokih domova naših mi ne vidimo svemirski dom Božji. Od prašine naših ljudskih mravinjaka mi ne vidimo nebo. Mi često u nepravdi svojoj cijenimo više djelo nego tvorca. (…)

4. Kao četvrti uzrok tragediji vjere kod mnogih i mnogih ističem zablude predstavnika vjere. Svatko cijeni sjeme prema plodu. Ako je plod gorak, tko može zavoljeti sjeme? Najbolji plod vjere trebaju biti oni koji su se potpuno stavili u službu vjeri. Vjera je sjeme, čovjek je njiva. Kad se isto sjeme posije na razne njive različite će plodove dati.

Vjera je sjeme, svećenik je čovjek. Kako će isto sjeme na različitoj zemlji dati iste plodove? Zaista, svatko očekuje da svećenik jedne vjere bude najbolji plod te vjere, i prema plodu cijeni i sjeme. No zaista sav se svijet može prevariti pri takvoj ocjeni. Jer biva slučajeva da je svećenik najgori plod one vjere kojoj služi. Iz istog sjemena niče na jednom zemljištu cvijeće, a na drugom korov. Treba cijeniti sjeme prema najboljem, a ne prema najgorem plodu koji ono može dati. Kad najbolje sjeme padne u trnje, ono ga uguši. Samo dobro sjeme na dobroj zemlji donosi, po riječima Spasiteljevim, stostruki plod i dobar plod. Kršćanska vjera, posijana na dobru njivu, daje najbolje plodove kakve jedna vjera može dati. No kršćanska vjera posijana je i po trnju i kamenu, po korovu i po drumu, gdje ne niče, ili ako niče ne raste, ili ako raste ne donosi ploda, ili donosi gorak plod. Ona je dala ljude velike kao titane po karakteru, vrlini i umu, no ona se nalazi kao neprimljeni kalem na mnogim oporim i trnovitim stablima. Ona je biser, koji je bačen i pred ljude i pred svinje. Ljudi su biser sabrali i u sjaju njegovom očuvali. Svinje su pomiješale biser s kukuruzom, kukuruz su pojeli, a biser nogama po blatu ugazili i njuškom od sebe odgurnuli kao stvar koja nije za jelo. Nerazumni su oni koji biser po blatu gaze, no još su nerazumniji oni koji vide biser pred svinjama, u blatu uprljan, i misle da je to pijesak, a ne biser. Svaka struka ima svojih Juda. Svaki posao ima svojih skvrnitelja.

No mnogi tako ne rezoniraju. Mnogi vide svećenika bezbožna, i vjera u njima zamre. Mnogi vide ispovjednika skeptika, i vjera u njima zaleluja kao plamen svijeće pred vatrom. Mnogi čuju za neznabožačko vladanje visokih kršćanskih predstavnika, i zalelujani plamen vjere u duši njihovoj se gasi. I kad se u borbi s hladnim vjetrom ugasi taj plamen, tragedija vjere je potpuna.

5. Peti uzrok čini pseudo-nauka i pseudo-teologija. Pseudo-nauka agitira protiv vjere, pseudo-teologija agitira protiv znanosti. Pseudo-nauka uzima najgore i najprimitivnije oblike vjere, njih ističe kao vjeru uopće, njih kritizira i njih negira. Pseudo-teologija opet ima oči samo za zlouporabe znanstvenih pronalazaka i otkrića, generalizira te zlouporabe i negira znanost. Za posljednje stoljeće znatno su napredovale prirodne i tehničke znanosti. Ozbiljni ljudi iskoristili su to na udubljenje, a neozbiljni na oplićanje života. Zbog tog obogaćenja znanosti ozbiljni su postali ozbiljniji, a neozbiljni neozbiljniji. Ozbiljni ne vide dvojnu istinu, jednu u znanosti, drugu u vjeri, no osjećaju harmoniju između jednog i drugog. Neozbiljni uživaju u izlišnim konfliktima, te ističući uvijek drskost pred logikom testiranja, stvaraju sebi zaslugu od toga, što naukom proturječe vjeri, ili obratno, vjerom proturječe nauci.

Zdrava vjera ne proturječi nikad pravoj nauci, niti prava znanost negira zdravu vjeru. Samo bolesni oblici i jednog i drugog pretenciozni su i isključivi. Moja vjera u Boga ne smeta mi priznati i usvojiti svu pravu znanost od alfe do omege. Moja nauka pak samo dobiva u jasnoći i punini i zamahu, ako je osvijetlim i zagrijem zdravom vjerom. Znajte da kad jedan znanstvenik ustaje protiv vjere u ime znanosti, to on ustaje protiv najgoreg oblika vjere u ime najbolje znanosti. I kad jedan bogoslov ustaje protiv znanosti u ime vjere, to on ustaje protiv najzloupotrebljenijeg i najštetnijeg oblika znanosti u ime najbolje vjere. Najbolja nauka pak stoji u savršenoj harmoniji s najboljom vjerom. A najbolji se nikad i ne prepiru; najbolji se razumiju i ljube. Niski ili nejednaki se prepiru i glože i uživaju u prepiranju i gloženju. No prepiranje i gloženje pseudo-vjere i pseudo-znanosti pokoleba mnoge proste duše u vjeri. I kad ih pokoleba, vjera njihova se bori za opstanak. No često se borba završi porazom vjere. Poraz vjere označava trijumf mraka i zla u ljudima.

6. Šesti uzrok, zbog koga vjera u ljudima trpi poraz, je socijalna nepravda. Čovjek pogleda u svod nebeski ukrašen plamenim svjetlima i vjera njegova svijetli i grije kao plamen. Ali on pogleda i na nepravdu, koju čovjek čovjeku čini, i vjera njegova trne kao plamen pod pljuskom kiše. Neke radničke partije u svijetu protestirajući protiv nepravedne podjele bogatstva na zemlji nalaze za nužno prosvjedovati i protiv vjere. Taj radnički prosvjed protiv vjere donekle je i opravdan. On je opravdan utoliko ukoliko se odnosi na degenerirane oblike vjere koji su se stavili u poniznu službu kapitalizma i koji podržavaju jednu očiglednu ekonomsku nepravdu, pod kojom uzdišu i umiru tisuće i milijuni ljudskih stvorenja. No taj protest ne samo da je neopravdan, no bezuman kad se on odnosi na vjeru uopće. Neopravdan je zato što je nepravedan, a bezuman je zato što se njime od najboljeg prijatelja stvara neprijatelj. Najbolji prijatelj siromašnih i potištenih u ovome svijetu jest vjera. Ako siromašni i potišteni u ovome svijetu misle voditi jednu uspješnu borbu protiv svojih mučitelja, moraju je voditi u ime Boga i Božje pravde. Jedna je stvar samo onda velika i impozantna kad joj je Bog temelj. Ne vjerovati u Boga, a apelirati na bratstvo i humanost mogu samo oni ljudi koji su ili zavedeni ili kod kojih ne postoji sasvim veza između mozga i jezika. Ne vjerovati u pravdu nebesku, a tražiti pravdu zemaljsku isto je što i u noći ne vjerovati da Sunce može osvijetliti zemlju i tražiti da je osvijetli jedan običan kamen.

Socijalna nepravda tišti nas sve i boli, i baca u mračne misli, i podgriza naš optimizam, i muti naš pogled k nebu. Sama vizija socijalne nepravde, pod kojom jedan čovječji život trpi, može imati djelovanje pustinjskog vjetra koji sve pred sobom sparušava. Pred tim pustinjskim vjetrom sparušava se i vjera naša. Kao što zelena trava pod kosom postaje otkos koji vene i crni, tako i vjera naša pred vizijom socijalne nepravde prostire se na samrtničku postelju i umire.

Zašto onaj tko radi umire od gladi? Zašto je cijeli život mnogih jedan protegnut ponedjeljak, a cijeli život nekolicine jedan protegnut blagdan? Zašto pravednik stradava? Zašto je mudrac zapostavljen i ponižen pred budalom? Zašto dobrotvor doživljava neblagodarnost? Zašto smiren živi vječito u sjeni hvalisavca? Zašto razvratnik ima tako široke i sjajne odaje, a vrlina se grči vječito po nazaretskim drvodjeljnicima i tijesnim stanicama? Zašto se heroja gura laktovima kukavica u pozadinu kad je njegovo mjesto naprijed? Zašto — ako postoji pravedni Bog?

Pod teretom tih pitanja duševna hrabrost mnogih klone, a gdje hrabrosti nema, nema ni vjere. Kad klone hrabrost, klone i vjera, kad umre hrabrost i vjera umire. Hrabrost i vjera uvijek kopaju u jedan te isti grob.

7. Sedmi uzrok umiranju vjere u nama jest sreća. Samo velike i jake duše stoje i u sreći okrenute licem Bogu. Vulgarnim dušama sreća je najviše božanstvo kojemu se one klanjaju. Samo su vulgarne duše u sreći bezbožne. U nesreći pak nitko od njih nije pobožniji. No i poneka bolja duša zaboravi se u sreći. Poneki dobar čovjek toliko se u sreći promijeni da ga ne mogu prepoznati ni njegovi prijatelji. Jedan veseo čovjek dobije veliki novac i postane najedanput neveseo i ekscentričan. Jedna bijedna djevojka uda se za vlastelina i pogordi se toliko da prezre svoje ranije prijateljice. Jedan mio čovjek dođe na vlast i poludi. Jednoga umjetnika slava načini šarlatanom. Ono što se smrtnim govorom naziva srećom često biva najvećom nesrećom ljudi. Sreća zemaljska mnogima zavrne mozak i otupi srce. Zar može biti veće nesreće od te “sreće”? Treba imati hrabrosti u sreći kao i u nesreći. Treba hrabrosti ne podati se ni sreći ni nesreći. Kome sreća postane idol, tome Bog prestaje biti Bog. Tko svoju sreću kadi tamjanom, taj ne prinosi žrtve Bogu. Tko misli da su rubovi svijeta na horizontu njegove sreće, taj rukama svojim grli jednu iluziju od dima. Tko svoju sreću može praznovati izvan Boga i bez Boga, taj preživljuje zatišje pred katastrofu i smije se smijehom koji će se u đerdan od leda pretvoriti. Jer dok sreća stanuje u jednom domu dotle nesreća stoji pred vratima i čeka svoj red. Nema toga doma u svijetu u koji nesreća neće ući i pokazati svoje otkriveno lice. Njeno lice bit će strašno i odvratno domu u kojem je vjera pretrpjela tragediju. No njezino lice bit će kao sumrak, pri kome se vidi putovati, ako je vjera u domu živa i budna.

*            *              *

Tih sedam uzroka u stanju su, posebice ili udruženi, proizvesti tragediju vjere. Kad sedam žbunova trnja niknu unaokolo jednog plemenitog ljiljana, i isprepleću svoje grane iznad ovoga, tako da mu Sunce zaklone i zrak zatruju, tad plemeniti ljiljan istruli u vlazi i uguši se u mraku. I Bog s neba gleda kako mnogi lijepi ljiljani trule i guše se zemlji. I Bog s visina gleda kako se mnoge duše pretvaraju u trnje bez ljiljana. Bog, istina, i trnje na dobro upotrebljava, no teško onome tko je trnje. Teško, prvo, njemu, i teško, onda, onima oko njega. Život bez vjere najmračnija je od svih tragedija. Prema toj tragediji golgotska je tragedija svijetla. Onaj tko sa živom vjerom u duši strada i pogiba, ma i na križu, sliči na brodara na burnome moru koji kroz stradanje i mrak vidi polarnu zvijezdu te zna ipak pravac kuda ide. Onaj tko bez vjere strada i pogiba sliči na brodara na burnoj pučini koji ne vidi nigdje ni jednoga zraka svjetlosti u mraku, ni u sebi ni oko sebe. On napreže oči da vidi, no što se više napreže to mu se mrak čini sve gušći i crnji. On napreže grlo da doviče; no on sam nije u stanju čuti svoj glas od strahovite huke oko sebe. Očajanje bezbožnika najužasniji je fakt u svim vremenima. To očajanje skriva se cinizmom, te nije ni vidljivo za svako oko. Kad bi svi zdravi bezbožnici znali ispovijesti svih umirućih bezbožnika na samrtnoj postelji, požurili bi se svi da razgrnu korov i trnje u duši svojoj i puste zgnječeni ljiljan da se digne i razvije i stvori im duši radost, i da joj boju i miris. Bezradosne i bezbojne i bezmirisne su duše bez vjere. Kristalizirano kamenje je milije pogledu od takvih duša. I svako kamenje je sažaljenja dostojnije od takvih duša. Kakve velike planove snuje bezbožnik? Lažni su planovi njegovi i on mora jednom u noći samom sebi priznati da su planovi njegovi laž. Pred ljudima on će moći i maskirati tu laž, no pred samim sobom ne. Svi veliki planovi, bilo osobni ili nacionalni ili općečovječanski, ako se ne grade na granitnom temelju vjere, grade se na temelju od voska. Ugrije Sunce, vosak se rastopi, i velika kula se survava na zemlju.

Nikolaj Velimirović

Bitno.net