Preobraziti se ili tražit ugodnost

2. korizmena nedjelja – B

Preobraženje Isusovo

Evanđelje druge korizmene nedjelje opis je događaja Gospodinova preobraženja na brdu, to jest, kako kaže evanđelist Marko, na visokoj gori, u osami. Za trojicu apostola, Petra, Jakova i Ivana, koje je Isus poveo sa sobom, to je bilo neponovljivo iskustvo da su ostali bez riječi vidjevši sjaj Gospodinovih haljina, te Iliju i Mojsija kako razgovaraju s njim. U cijelom tom njihovu nesnalaženju, jedino je Petar uspio izustiti jedinu rečenicu, koja je podrazumijevala i konkretan prijedlog: Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.

No ova Petrova izjava očito je imala svoju pozadinu. U Petru je ova duhovna vizija izazvala osjećaj ugodnosti, koju je htio, ako ne ovjekovječiti, onda barem zadržati koliko je god moguće duže. Njemu je u tom trenutku bilo dobro, te je zato predlagao nešto što bi predložio i predlaže svaki čovjek koji se nađe u situaciji koja mu je godila. Ono što je bila pozadina Petrova zaključka, sastavni je dio naših ljudskih razmišljanja o životu na zemlji, ili barem jednoj njegovoj dimenziji. Kad stvorimo ili otkrijemo situaciju u kojoj se osjećamo dobro, poput Petra zaključujemo: Dobro nam je ovdje! A što je to dobro, mjerimo najčešće po osjetilnoj ugodnosti, koju je i Petar doživio prilikom preobraženja. S time da se naša osjetilna ugodnost, za razliku od Petrove, najčešće izražava neurednom sjetilnošću.
No bez obzira hoće li naša osjetilna ugodnost prijeći u neurednu sjetilnost, zaključak poput Petrova: Dobro nam je ovdje, ne bi trebao biti moto našega života na zemlji, premda to najčešće postaje. Takav zaključak znači da bismo rado sagradili nekoliko sjenica za svoj užitak na zemlji, u kojima bismo htjeli uživati užitke koje nam ovaj život pruži. Kao što je Petar izgovorio takvu rečenici jer nije znao što da kaže, tako i danas, mnogima se nađe na ustima koji ne znaju što drugo očekivati od života, pa tako ni što drugo reći kao moto svoje budućnosti. Doista, svaki onaj tko je izgovara s ozbiljnošću i uvjerenjem, ne znajući što drugo da kaže za svoj život, ne zna niti što govori. Takva izjava postaje pokazatelj koliko su naše oči i želje usmjerene prema prolaznom blještavilu ovoga svijeta, a ne prema bitnim istinama na kojima se može utemeljiti život. Usredotočujući se na zemaljsku dobrobit, umjesto da hranimo i branimo vlastiti život, ispunjamo ga ispraznošću.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali dok izgubljeni poput trojice apostola ne znamo što reći o svijetu oko sebe, niti znamo što poželjeti za svoju bližu i daljnju budućnost, dolazi nam ususret Očeva glas. Taj glas nam skreće pozornost na ono što treba sačinjavati bit našega života na zemlji: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga! Težište našega života ne smije biti u doživljaju i traženju ugodnosti, nego u aktivnom traženju lica Božjega i slušanju njegova glasa i riječi. Doista, ako ljudi ne slušaju sa svom pomnjom i ozbiljnošću glas Sina Božjega, lako postaju žrtve današnje kulture ugodnosti i mentaliteta sjetilnosti, koji se bespoštedno širi u društvu. Čak i nevješto oko može s lakoćom uočiti da živimo u svijetu u kojem su ugodnost, sviđanje i užitak postali nedodirljiva religija po čijim se vrijednostima većina ljudi ravna. Pa i većinu međuljudskih odnosa sveli smo na razinu sviđanja i ugodnosti, tražeći u tome opravdanje i za ono što je grešno i nećudoredno. U toj kulturi apsolutiziramo ono što nam se sviđa na razini osjetila, zaboravljajući kako sve sjetilno ipak prolazi brzo i nepovratno. Željom da ga zadržimo, gradeći sebi sjenice ugodnosti na zemlji, bježimo od stvarnosti života u opasnu iluziju koja nije život, jer kako ona nestaje, tako nestajemo i mi s njom, ako smo njome bili prožeti.

Ali ako se ozbiljno posvetimo izvršavanju onoga što nam je Očev glas rekao, ugradit ćemo neprolaznost u svoj život. Korizma je stvarna prigoda za školu slušanja glasa Očeva, to jest svega onoga što nam je njegov ljubljeni Sin rekao. A kao što je uputio trojicu apostola da skromno, meditirajući u šutnji prizor kojem su bili svjedoci, hode ovim svijetom kako bi mogli biti svjedoci da je on od mrtvih ustao, takva zadaća čeka i nas kršćane. Gospodin nas uči da se odupiremo beskičmenjačkoj kulturi sviđanja, a da se izgrađujemo meditirajući njegove riječi, što uključuje na poseban način njegovu presvetu muku nakon koje je od mrtvih ustao. Samo to postaje pretpostavka čvrstoće i ozbiljnosti naših životnih izbora, do čega možemo doći samo kao preobraženi svjedoci Kristovih otajstava, a ne kao tražitelji sjetilni iskustava i zemaljskih naslada.

Idimo, stoga, odvažno za Gospodinom u ovom milosnom vremenu pokore. Obratimo se od svojih zabluda, slušajući ove spasonosne upute o duhovnom životu. Ojačajmo se milosnom snagom da u nama ne prevlada sjetilna slabost, nego da nas zahvati preobražavajuća božanska snaga što dolazi od Krista Gospodina. Tek tada, kad nas on osnaži, možda ćemo jednom moći na ispravan način reći: Dobro nam je ovdje biti! A to će se zbiti kad doživimo zemlju kao mjesto svoga spasenja i pobjede, kao što je bila našemu Spasitelju, koja nas vodi u život vječni, gdje ćemo u pravom smislu, preobraženi, za svu vječnost, moći reći: Dobro nam je ovdje biti!

dr. sc. don Ivan Bodrožić

Objavljeno: 4. ožujka 2012.

Možda vam se svidi