Još je jedna godina iza nas…

U Božjim rukama

Još je jedna godina iza nas. Nekako se pojačano ovih dana bavimo rekapitulacijama, ostvarenim ili neostvarenim ciljevima, stvaramo određenu viziju nas samih i naših bližnjih i mjerimo i odmjeravamo koliko se realnost razlikuje od naših želja. Jesmo li uspješni? Kako izmjeriti uspješnost?

Kad sam prije desetak godina zamišljala neku svoju imaginarnu situaciju koja bi me zadovoljila u smislu kako bi moja buduća obitelj trebala izgledati, nekako mi se pred očima uvijek pojavljivala, kao u američkom obiteljskom filmu, krasna četveročlana obitelj – mama, tata, sin, kćerkica i zlatni retriver pred kućicom u cvijeću.

Deset godina kasnije, moja stvarnost izgleda… pa, ponešto drugačije. Ne lošije, drugačije. I baš me taj moj vlastiti primjer navodi na razmišljanje kako sami sebi postavljamo zamke nerealnih očekivanja i budemo nesretni ako stvari naposljetku ispadnu sasvim drugačije no što smo prvotno željeli.

Razmislite. Stojite li danas na mjestu na kojem ste oduvijek znali da ćete se naći? Ili je i vaš primjer, poput mog, prototip izreke Čovjek snuje, a Bog određuje.

Trenuci koji su u mom slučaju najviše odstupali od mojih želja, danas to vidim, najviše su me formirali u osobu kakva sam danas. Okolnosti u kojima sam bila prisiljena pognuti glavu, sagnuti je onoliko koliko uopće nisam ni mislila da je moguće, natjerale su me da zagledam u sebe. U trenutku kad mi je u životu bilo najteže, u scenariju u kakvom se nikako nisam željela naći, naučila sam predati se Njemu. I nije bilo jednostavno, jer su me čvrsto vezali okovi velike osobne potrebe za kontrolom, utoliko više neraskidivi ako je problem bio veći.

Onog časa kada sam shvatila da ne mogu sama, da ne trebam sama i da NISAM sama, kad mi je postalo jasno da likovi kojima se molimo nisu tamo neki imaginarni likovi mutnih lica udaljeni deset dimenzija od ove naše tvrde Zemlje, već utjelovljena čista Ljubav koja obavija sve moje misli i sva moja djela poput najfinijeg fluida, tada sam shvatila da barku mog života ne trebam voditi u susret strujama, kad je već vodi Kapetan kojem se sve struje i nevere povijaju, bespogovorno. Kada sam to shvatila, mogla sam sve predati Njemu. Sve svoje boli, sve svoje želje, svoje radosti i dvojbe, sve što mi je na pamet palo, i ono najbeznačajnije – jer sa svojim najdražima dijelimo baš sve – i ono životno važno – predala sam Njemu uz riječi moje najdraže molitve: Isuse, misli se ti.

To je bilo potpuno i pravo oslobođenje. Kad sam prepustila Njemu da odluči, više nije bilo krivih odluka. Kako da ih bude?

Da se razumijemo, to ne znači nikakvu pasivnost, već samo i isključivo najčistije ufanje da iznad nas postoji Netko tko nas voli više no što možemo zamisliti i da Mu se možemo prepustiti mirno poput djeteta koje se osjeća sigurno u krilu roditelja.

Takav pristup, vjerujte, sve mijenja. Nepovratno. Potrebno je samo zaklopiti oči i ispuniti um ljubavlju. On će učiniti sve drugo.

Nikolina Nakić | Bitno.net