POVIJEST I ZNAČENJE JEDNE POBOŽNOSTI

5 zanimljivih informacija o Križnom putu koje možda niste znali

Pročitajte pet informacija o pobožnosti Križnog puta!

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

1. NAZIVI

U korizmeno vrijeme, a posebno u Velikom tjednu, vjernici vrlo rado obavljaju pobožnost Križnog puta i pomoću ove pobožne vježbe sućutno prolaze posljednji dio puta kojim je prošao Isus tijekom zemaljskog života: od Maslinskog brda gdje je Gospodin bio u smrtnoj muci sve do brda Kalvarije, gdje je bio razapet između dvaju razbojnika, te do vrta gdje je bio položen u nov grob iskopan u stijeni. Upravo stoga ova je pobožnost dobila naziv Križni put (lat. via crucis ili via dolorosa=put boli).

Tijekom 18. st. postaje križnog puta podižu se u kapelicama, obično na obronku brežuljka, a takva se mjesta nazivaju Kalvarija. Ova riječ potječe od latinskog naziva  mjesta na kojemu je Isus bio razapet – Calvariae locus, aramejski Golgota, odnosno – Mjesto lubanje. Pretpostavlja se kako je Kalvarija svoj naziv dobila zbog oblika sličnog lubanji. Jedna židovska predaja kaže kako je na tom mjestu bio pokopan Adam, zbog čega se u umjetnosti ispod prizora raspeća često prikazuje Adamova lubanja.

2. POVIJEST

Korijeni ove pobožnosti sežu u vremena prve Crkve kada su kršćani događaje iz Isusova života obilježavali na mjestima gdje su se oni doista i zbili. Tako su se na Veliki petak okupljali na Kalvariji, a na uskrsno jutro kod Isusova groba.

Najstarije svjedočanstvo nalazimo u spisima hodočasnice Egerije iz 4. stoljeća, koja je opisala slavlje Isusove muka u Jeruzalemu. Veliki petak bio je dan putujuće molitve. U četvrtak navečer kršćani su se okupljali u dvorani Posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu. U petak opet u dvorani Posljednje večere (gdje se čuvao stup Isusovog bičevanja), a zatim na Golgoti. Ondje bi biskup izložio relikviju svetoga Križa na poklon vjernicima. Na svakoj postaji čitali bi se odlomci iz Svetog pisma i pjevali psalmi. Tako je nastala pobožnost Križnog puta. Pojedine postaje u Jeruzalemu bile su označene kamenjem ili su kasnije podignute spomen-kapelice. Po povratku iz Jeruzalema brojni hodočasnici u svojim su krajevima oponašali ono što se zbivalo u Jeruzalemu. Kako je među vjernicima postojala žarka želja da i sami hodočaste u Jeruzalem i ondje prođu Isusovim križnim putem, rodila se ideja da se i izvan Jeruzalema vjernicima omogući ova pobožnost. Pasionska duhovnost srednjeg vijeka urodila je gradnjom Isusova križnog puta na Zapadu. Takvo se mjesto prozvalo kalvarija, te se uvijek nalazilo na uzvisini kako bi bilo što sličnije Isusovom križnom putu.

Križni put posebno gorljivo promicali su franjevci, među kojima prvo mjesto pripada svetom Leonardu iz Porta Maurizija (1676.–1751.) kojega možemo smatrati osnivačem križnoga puta u obliku u kojem postoji zadnja tri stoljeća i koji je sve do smrti bio posvećen širenju te pobožnosti. Za nju je napisao više razmatranja, a diljem Italije podigao je 572 križna puta od kojih je najpoznatiji onaj postavljen po nalogu Benedikta XIV. 27. prosinca 1750. godine u rimskom Koloseju, nekad masovnom stratištu kršćana. Godine 1964. bl. Pavao VI. obnovio je običaj da pape ondje predvode križni put na Veliki petak, a od 1985. razmatranje za njega pišu suvremenici, poneka čak i nekatolici.

3. SMISAO

Vrijednost i smisao ove pobožne vježbe najbolje izražava Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji u kojem čitamo:

U pobožnoj vježbi Križnoga puta slijevaju se različiti karakteristični izražaji kršćanske duhovnosti: poimanje života kao puta ili hodočašća; kao prelaska, pomoću otajstva Križa iz zemaljskog progonstva u nebesku domovinu; želja za dubokim suoblikovanjem Kristovoj muci; zahtjevi nasljedovanja Krista, zbog čega učenik treba ići za Učiteljem, svakodnevno noseći svoj križ (usp. Lk 9, 23). (br. 133)

4. BROJ POSTAJA

Križni je put najprije imao sedam, zatim dvanaest, te konačno četrnaest postaja koje je potvrdio papa Klement XII. 1731. godine. U posljednje vrijeme postoji i petnaesta postaja, kod koje se razmišlja o Isusovu uskrsnuću. O prikladnosti ovakvog završetka Križnog puta govori i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji:

Prikladno je da ona (pobožna vježba) bude zaključena na takav način da se vjernici otvore iščekivanju Uskrsnuća, iščekivanju ispunjenu vjerom i nadom; po primjeru zaustavljanja u Anastasis na kraju križnog puta u Jeruzalemu, pobožna se vježba može završiti spomenom Gospodinova uskrsnuća. (br.134)

Vjernici su s posebnom ljubavlju prihvatili pobožnost kojom se spominju Isusove muke kroz pojedine postaje od kojih se većina temelji na evanđeoskim izvještajima (suđenje, uzimanje križa, Šimun Cirenac, susret sa ženama, svlačenje odjeće, razapinjanje, smrt na križu, skidanje s križa i ukop), dok su neke plod pučke pobožnosti (tri Isusova pada, susret s Marijom, Veronika). O toj ljubavi svjedoče bezbrojni križni putovi podignuti u crkvama, svetištima, klaustrima i na otvorenom, na poljima ili padinama brežuljaka.

5. POTPUNI OPROST

Odlukom Crkve, uz pobožnost Križnog puta vezana je i milost potpunog oprosta. On se zadobiva uz prethodno ispunjene uvjete: osoba prije svega mora biti vjernik u potpunom zajedništvu s Crkvom, mora biti biti u stanju milosti, potpuno isključiti svaku neurednu navezanost na grijeh, sakramentalno se ispovjediti, pričestiti se (makar i izvan mise), izreći molitvu na nakanu Svetog Oca.

Dodajmo na kraju kako se tijekom Križnog puta pjeva poznata marijanska sekvenca Stabat Mater dolorosa (Stala plačuć tužna mati) koju je u 13. stoljeću napisao blaženi fra Jacopone da Todi. Poslušajte posljednju strofu ove dirljive sekvence koju je, između ostalih, uglazbio i Giovanni Battista Pergolesi 1736 godine.

Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor.

Priredio: Miodrag Vojvodić

Objavljeno: 21. veljače 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi