U prvobitnoj Crkvi nije bilo potrebno biskupovo odobrenje. Tu se službu obavljalo kad god se mislilo daje to potrebno. No, ubrzo je izdana odredba da je nitko ne smije obavljati egzorcizam bez biskupova odobrenja. Tako je papa Inocent I. već 416. godine napisao pismo biskupu u Gubbio, u kojemu piše: „Trebaš biti milosrdan prema zahtjevima tih krštenika koje je zbog nekog poroka ili grijeha poslije krštenja zaposjeo demon. Takvoj posljedici može biti dodijeljen neki prezbiterijanac ili đakon. Ali, nije zakonito da oni to [egzorcizam] izvode bez biskupove zapovijedi.”

Zašto je Crkva nametnula to pravilo? Crkva je shvatila daje za to područje potrebna posebna mudrost. Mudrost kako bi se izbjeglo da prosvijetljeni i vizionari rade na svoju ruku. Uostalom, ta je tema dovoljno osjetljiva sama po sebi, pa bi još kakav nesmotren crkvenjak posebno naštetio navodno posjednutima i općem ugledu Crkve. Zbog toga je određen poseban nadzor nad tom službom, koji je ostvaren u zabrani što se pojavila još u 5. stoljeću, u prije spomenutom pismu. Zanimljivo je da se na Istoku tu službu obavljalo kao karizmatsko djelovanje kojemu nije trebalo nikakvo žurno odobrenje biskupa.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Summa Daemoniaca” o. Joséa Antonija Fortee. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.