Dragi p. Luka, javljam Vam se samo kad zagusti. Događa mi se nešto novo u mom životu… Naime, radim u tvrtki u kojoj rade mlađi ljudi od mene i mnogi od njih su po svjetovnim mjerilima: “mladi, kreativni, moderni, in, sami ili u nekom neformalnim vezama, urbani, cool…” Neki su čak i homoseksualci. Deklarirani. Krase ih sljedeće zajedničke karakteristike:

– nezainteresiranost, ili takav dojam žele ostavljati – nadmenost, arogancija (više umjetnička, ali i intelektualna) – nekomunikativnost – cinizam – u poslu neodgovornost, ali izuzetno visoko cijene sebe, svoje vrijeme, svoj novac…

Kad sam došla, ponašala sam se na isti način kao u svakoj novoj sredini: srdačno, prijateljski. Uvijek sam bila prihvaćena od ljudi i nikad s tim nisam imala problema. Međutim, ovdje se osjećam potpuno neprihvaćeno. Čudna sam im jer sam drugačija – imam obitelj, dvoje djece, ne prenemažem se, imam dosta briga i obveza, što se na meni vidi, očekujem odgovornost na poslu, što im ide na živce (kad dogovorimo sastanak da se zaista i pojave), a pritom nisam niti bezobrazna niti previše stroga. Ali njihova razmaženost nema granica. Sad sam počela preispitivati sebe: jesam li previše kruta, napeta – možda spadam u ljude staroga kova, a oni su ljudi novoga kova (imam 33 godine, a oni su mlađi od mene svega 2-3 godine), – je li to svijet koji ostavljam svojoj djeci? Strašno. Ne pripadam ja tom novom svijetu. Sve je u stilu, u formi, u prodavanju sebe…

Ruku na srce, takva nam je i struka. Marketing. Tu vlada jedna velika hladnoća, a moje toplo srce pokušava zagrijati i ne uspijeva. Ako pomislim da je to budućnost u koju idemo, smrznem se… Nije lako mijenjati posao. Ako me ne čeka ovaj problem na drugom mjestu, čekat će me drugi. Dragi p. Luka, trebam li malo “popustiti”, smiriti se, mijenjati se, nabaciti cool facu… Sve u meni buni se protiv toga… Kako pomiriti svjetovno i duhovno u svakodnevici? Može li tu biti kompromisa? Puno pozdrava.

Ne stignem čitati pa pamtim što čujem. Čuo sam tako: “Ako se štakori nastane u kuću, neće valjda domaćin iz nje seliti?” Malo je grubo primijeniti na situaciju o kojoj govoriš, ali shvaćaš: tko su prvi, a tko drugi vidi se po njihovim djelima. Makar nastupali sa šarmom novog vala – sve je to trulež ako su im djela nikakva. Sva ta njihova nonšalantna manira, intelektualna oholost, umjetnička furka… pokrivalo je njihove nutarnje mizerije. Neka te ne zbuni to što su u većini – jer istina ne počiva na statistici. Ni to što su generacija novog stila – jer lučenje zla od dobra svaki stil mora uvažavati. Makar u nepopularnoj maniri – suprotstavi im se. Daj im do znanja da postoje vrijednosti koje su trajne. Jer, toliko puta se velika zla oko nas događaju samo zato što dobri ljudi šute. Budi uporna. Klasična je sudbina proroka: najprije te ignoriraju, onda ismijavaju, pa se bore s tobom. A konačno ti pobjeđuješ.

Od srca,

p. Luka