Smije li u Katoličkoj Crkvi otac ispratiti mladenku do oltara?

Poštovani don Damire,

negdje sam pročitala da je „predaja mladenke“ od oca (brata i sl.) zabranjena te da se preporučuje (zapovijeda) da mladenci ulaze u crkvu jedno kraj drugoga te se tako s punim pravom, jednaki, predaju pred Bogom. Nije mi to bitno, ali zanima me je li to istina. Postoje još neki običaji kod vjenčanja poput „kupovanja“ mlade, prebacivanja jabuke preko kuće, prenošenja preko praga, bacanja riže po mladencima i slično. Zanima me stav Crkve o takvim običajima. Unaprijed hvala!

Petra

Draga Petra,

postavila si vrlo zanimljivo pitanje o predaji mlade i drugim svadbenim običajima.

Običaj predaje mlade po svemu sudeći potječe iz vremena kada je mlada obredom vjenčanja izravno prelazila iz očeve pod muževljevu skrb. Dva su načina na koji danas možemo promatrati ovaj običaj.

Prvi je način držati ovaj običaj očitovanjem mladenkine neslobode. U dogovorenim brakovima nedostatak slobode s mladenkine strane svakako je mogao biti prisutan. U predaji mlade kao da se zadržava nešto od toga jer se mladenka ne predaje sama, nego je predaje drugi. Međutim, sloboda kojom se zaručnici međusobno predaju jedno drugom bitan je element sakramenta ženidbe, bez kojega ženidba nije valjana. Stoga bi predaja mlade mogla biti smatrana običajem koji zamagljuje teologiju ženidbe i čak dovodi u pitanje njezinu valjanost (ovo je već radikalan stav, ali kad već pišem o različitim pogledima, nek’ se nađe). Također, ukoliko mladenka (doslovno) prelazi iz ruku oca u ruke muža, može se argumentirati da se time mlada prikazuje kao objekt i da joj se niječe dostojanstvo jednako suprugovu.

S druge strane, mladenka je ta kod koje je izraženija promjena obitelji budući da tradicionalno ona mijenja prezime. Nadalje, budući da će kao žena biti podložna mužu (usp. Ef 5,22–24), kod mladenkinih roditelja prisutnija je briga da im se kći uda za dostojna muža.

Treće, posebno je otac taj koji je do trenutka vjenčanja bdio nad svojom kćeri čuvajući je za njezina muža. Svi ovi momenti imaju prirodan izraz u tome da mladenkin otac (ili drugi muški član obitelji) preda kći njezinu zaručniku, odnosno isprati je do njega (uporaba ovoga drugog izraza smatra se prikladnijom radi distanciranja od spomenutih negativnih konotacija predaje).

Što se službenih propisa tiče, u Redu ženidbe stoji: „Svećenik s poslužnicima može dočekati mladence na svom sjedalu ili mjestu za vjenčanike ili pak zajedno s njima ući u procesiji.“

Ova se odredba opet može interpretirati dvostruko: oni koji su protiv predaje mlade reći će da se ona ne spominje u obredniku pa da stoga za nju nema mjesta. Drugi će reći kako je dočekati mladence prilično neodređena odredba unutar koje bi se mogao smjestiti i ispraćaj mlade do mladoženje, nakon čega oni zajedno pristupaju svećeniku. U svakom slučaju, mladenci mogu izraziti želje svećeniku, a on će na kraju odlučiti kako će biti.

Još bih naglasio da je u vezi s ovim ipak razlika želi li netko ovaj običaj na svom vjenčanju iz dubljih razloga (mjesni običaj, utjecaj protestantske tradicije u obitelji, izraz osobne pobožnosti…) ili jednostavno iz pomodnosti (tako je to na televiziji).

Inače je Crkva oduvijek bila sklona pokrštavanju različitih poganskih ženidbenih običaja. To je sasvim u skladu s naukom da su različite religije i kulture nositeljice sjemena Riječi, odnosno da pripravljaju za evanđelje, te su njihovi dobri elementi određeni da budu pročišćeni i uzdignuti u Kristu, koji im daje novu dubinu i značenje. Međutim, neki se običaji ipak ne mogu uskladiti s naukom Crkve ako izražavaju nazore koji su mu suprotni. Ako se radi o čisto praznovjernim ili magijskim ritualima kojima se zazivaju sreća i zdravlje na mladence, a koji se ni uz najbolju volju ne mogu kršćanski protumačiti i pročistiti, valja ih svakako izostaviti.

Predugo bi trajalo analizirati svaki običaj posebno no važno je shvatiti načela pa ih onda razborito primijeniti na svaki pojedini slučaj. U svakom slučaju, ako neki običaj izaziva nemir savjesti, bolje je bez njega.

Btb,

don Damir