LJUBAV MOŽE SVE

Njegovi nas roditelji zbog moje invalidnosti pokušavaju rastaviti: zbog toga se bojimo ljubavi

Oni koji se vole kadri su hodati po valovima dok gledaju jedno u drugo. Problem je kad jedno od njih, ili oboje, počnu gledati u valove. Tad iz straha u što su se upustili, strah ih je ljubavi.

Foto: Shutterstock.com

P. Luka! Obraćam Vam se s povjerenjem i molila bih Vas da mi kao čovjek i kao svećenik pokušate pojasniti neke moje dileme (…) Trebalo mi je podosta hrabrosti i odlučnosti za ovaj mail. Pokušala sam do sada razgovarati s različitim ljudima, što prijateljima, obitelji, liječnicima, psihologom, pa eto me i do Vas. … I na kraju ovog podužeg uvoda lijepo Vas malim da ovaj moj mail ne shvatite kao kuknjavu još “jednog cendravog invalidića” koji ne zna što bi sa sobom, koji nije realno svjestan što obitelj nosi i zahtjeva, ali, ni kao provokaciju na škakljivu temu: pravo na osnivanje vlastite obitelji, pravo na normalan život unutar društva u kojem: uvijek vlada veliko neznanje, pomanjkanje razumijevanja i senzibilnosti za stvarne potrebe osoba koje su ograničene za dio fizičkih sposobnosti u odnosu na druge.

Do prije koji dan bila sam u vezi s prekrasnim mladićem (hrabrim, pametnim, inteligentnim, senzibilnim…) koji je fizički zdrav, odnosno bez vidljivih nedostataka kao ja: šepam, deformacija desne lopatice vidljiva je. No, to nije sve — on je i nekih 45 cm viši od mene… Neobičan prizor?! Da. Pomalo čudan?! Da. Da smo baš birali da će ispasti tako i nismo. Da želim patnju njegovih najbližih, jer sam “ruglo i sramota”?! Ne želim. Mogu li im garantirati zdravo unuče?! Ne mogu… Osim ljubavi, razumijevanja, poštovanja, strpljenja, jako puno dobre volje nemam mu što drugo ponuditi… Veza s tim mladićem nešto je najljepše što mi se u životu do sada dogodilo… Ono što mnogi nikada ne dožive za života. Toliko ljubavi, pažnje, požrtvovnosti, poštovanja… jedan od najvažnijih razloga prekida su gore spomenute razlike među nama.

Dakle, moj hendikep je razlog pritiska njegove obitelji na njega.. Sam nije u situaciji financijski se osamostaliti za neko dogledno vrijeme, ovisan je o njima — a kao dobro odgojen sin, lomi se između očekivanja svojih roditelja i onog što osjeća prema meni I, naravno, onoga što želi za sebe… Ovdje želim isto tako reći da ne želim i nikad nisam pokušala stati između njega i njegovih i nisam ga uvjetovala… Sve češće se počelo postavljati pitanje obitelji i potomstva, s obzirom na to da imamo dovoljno godina: on 29, ja 28), dovoljno dugo smo zajedno (2 godine), dovoljno dobro se poznajemo — kad bi se već moglo planirati obitelj. Budući da mi je jako stalo do njega, smatrajući svojom odgovornošću prema njemu, sebi i nama, prije godinu dana otišla sam u genetsko savjetovalište i Zavod za reprodukciju vidjeti kolika je mogućnost da rodim zdravo dijete s obzirom na moje dijagnoze. Rečeno mi je da nemam razloga odreći se majčinstva uz određene uvjete, a to je planirana trudnoća uz liječnički nadzor. Ovo, nažalost, nije i garancija da će sve biti apsolutno u redu. Sva bol i patnja koju sam prošla u životu, a bilo je toga prilično, nemjerljiva je s ovim što sada proživljavamo. Nisam se pitala zašto baš ja, nego zašto ne baš ja, sve do sada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Još kao mlađa pokušavala sam shvatiti neke istine o sebi, smisao mog križa, padala sam, dizala se i tako uvijek iznova. I kad sam bila na izdahu vjere, snage… skromnom molitvom… Bog mi je poslao ovog predivnog čovjeka, a znam ga već više od 10 godina. Bio mi je tajna simpatija koju sam samo sramežljivo iz prikrajka gledala, čak se nisam usudila mu ni prići, a kamoli nešto više. Na pomalo preemotivan način pokušavam Vam dočarati svu konfuznost ove situacije, jer mi je sve još prefriško i prebolno i nažalost ne razumijem. Puno je ljudi tu pametovalo, raspredalo priče i hipoteze o tome što će biti jednog dana — ne pitavši ništa nas dvoje, gotovo kao da i ne postojimo. Sada smo dvoje ranjenih ljudi, svaki na svojoj strani, prepuni boli i ljutnje. Na kraju ovog podužeg maila pitam Vas kao čovjeka i kao svećenika, što da kažem voljenom biću, jer nam se teško rastati. Volimo se, a boli nas ono što nam se događa:

ZAŠTO SMO TOLIKO DRUŠTVENO NEPRIHVATLJIVI?! ŠTO JE TO U NAŠOJ VEZI TOLIKO KRIVO? JESMO LI ZAISTA POMIJEŠALI KRUŠKE I JABUKE? — ILI SMO možda DOBAR POTICAJ DRUGIMA OKO NAS DA POČNU RAZMIŠLJATI O SVOJIM UVRIJEŽENIM NAČINIMA RAZMIŠLJANJA? S povjerenjem Vas molim za odgovor, ali pritom od Vas ne očekujem nemoguće… S iskrenom zahvalnošću i povjerenjem…

Ljubav ne pozna prepreke. Kod onog kog voli nije joj bitan ni stas, ni status, ni godine, ni zdravlje. Ljubav je ljubav, jer voli bez strategije, bez straha, bez razloga. Oni koji se vole kadri su hodati po valovima dok gledaju jedno u drugo. Problem je kad jedno od njih, ili oboje, počnu gledati u valove. Tad iz straha u što su se upustili, strah ih je ljubavi. Strah ih je, ne jer su posumnjali u moć ljubavi — dapače svjesni njene moći od nje bježe, da njome poneseni opet ne bi prohodali valovima. Paradoksalno, ali istinito: čovjeka je strah kad vidi da je moguće ono što mu zvuči nemoguće. I radije će se odlučiti za besadržajan život nego za sadržajan, samo da ne bi bio svjedokom nemogućeg. Čovjek je takav — o ljubavi voli do u beskraj sanjariti, za njom plakati, pridavati joj najuzvišenije oznake, pjevati: vjeruj u ljubav… Presretni smo kad ona dođe, dajemo se od nje nositi dok nas ona, htjeli mi to ili ne, ionako nosi. Ali kad od nas zatraži da joj vjerujemo, kako bi nas i dalje mogla nositi — onda se ziheraški izvlačimo. I hvatamo u vlastitu zamku: ne možeš zanijekati da ti je ona sve, a nemaš snage na nju pristati dajući joj sve. Uzalud pokušavaš govoriti sebi i onom kog voliš da ga više ne voliš, uzalud se “urazumljuješ”, sve je uzalud… Ljubav te prokazuje, i nalazi gdje god se sakrio. Tad se suočavaš s najdubljim paradoksom svemira: samo smrt tvoja ili njegova smirit će ljubav. Ili, ako si bezdušniji — naprosto zaboravi sve. Ne misli na to. Posluži se davno poznatim lijekom: daleko od očiju, daleko od srca. Tako mislim o ljubavi u njenoj kontradikciji — koja mi se čini da se dogodila u tvom slučaju, sa strane tog mladića. Ako nema snage, nema je. Nije heroj i gotovo. Šteta. Možda i bolje da ste prekinuli, nego da ga imaš uza se hendikepiranog sumnjama da li je smio vjerovati ljubavi.

Od srca,

p. Luka Rađa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. srpnja 2017.

Možda vam se svidi