Možda ćete reći da je to normalno, ali ako je to susret s Isusom ne bi li se trebala više radovati što se rješavam nepotrebne prljavštine i s time opuštenije pristupati tom sakramentu? Zanima me primate li vi svećenici neku milost od Boga da zaboravite tuđe grijehe, jer ipak mnogo ljudi ispovijedate, a s time se možda i zaštićujete od nepotrebnih predrasuda prema određenim ljudima. Je li teško voljeti čovjeka koji vam je priznao jako težak grijeh, a veoma ste bliski s njime? Možda sam i otišla predaleko – unaprijed se ispričavam – i nadam se da ćete mi odgovoriti!

Prirodno je osjećati nelagodu priznati svoje grijehe. Nelagoda je znak spoznaje da postupci koje nazivamo grijehom, iskrivljuju naš lik. Stidimo se takvi otkriti, kao što se stidimo pojaviti pred drugima ako imamo kakvu ranu ili modricu na licu. I upravo kao što trebamo nadvladati stid i pokazati se liječniku kako bismo to uklonili s lica – isto tako treba nadvladati stid i pokazati svoju dušu Bogu, preko svećenika. Svećenik se nasluša svih mogućih priča, ljudskih nevolja i grijeha, tako da ga je nemoguće zaskočiti nečim što već nije čuo. Osobno, da nisam svjestan dostojanstva sakramenta ispovijedi – sve to što slušam u ispovijedima – bila bi mi živa dosada. Ne znam da li milošću Božjom, ili čudom – ali činjenica je da se ničeg ne sjećam o nekom, čim taj ode iz ispovjedaonice. Zato se poprilično često nađem u nevolji kad netko, s kim sam se već susreo u ispovjedaonici, nastavi svoju priču pretpostavljajući da znam o čemu se radi. Od ostalog, mogu reći da ispovjedaonicu doživim kao svjetlom obasjanu, kad netko iskreno, savladavajući stid, junački nabroji sve moguće vrste grijeha. Tad kao da je više Duha Svetog u prostoru. Ne osjećaju se grijesi, već ljubav i milosrđe Božje.

Bog te čuvao.

Od srca,

p. Luka Rađa