ODGOVARA SVEĆENIK
Je li obvezno pod sve oltare pohraniti relikvije svetaca?
Na više sam mjesta na oltarnoj ploči, s gornje strane, primijetio tragove zatvorenih otvora u koje su stavljene relikvije nekoga sveca. Jednako tako, neki oltari u svome podnožju imaju takve otvore, ponegdje i tako uređene, da se mogu vidjeti kutijice s relikvijama. Zanima me je li obvezno u sve oltare pohraniti relikvije svetaca ili se to odnosi samo na neke?
Zapažanja koja ste iznijeli i pitanje koje postavljate dobro su polazište za odgovor na niz pitanja o suodnosu svetačkih relikvija (moći) i liturgijskoga slavlja. Izravno odgovarajući na Vaša pitanja valja spomenuti normativni okvir koji se nalazi u Zakoniku kanonskoga prava, odnosno liturgijskim knjigama na koje Zakonik upućuje sljedećim riječima: “Neka se čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomična oltara, prema odredbama predanim u bogoslužnim knjigama” (kan. 1237, § 2.). Ove prilično jasne, ali i škrte odredbe upućuju poglavito na Rimski pontifikal i na obred posvete crkve. Ta liturgijska knjiga s jedne strane preuzima kanonsku odredbu u kojoj se govori o nepomičnome oltaru, a s druge onu odredbu koja govori o mjestu: ispod oltara (sub altari). No, odmah treba napomenuti da ne postoji obveza pohranjivanja relikvija kada se posvećuje nepomični oltar. Ako se pohranjuju relikvije, tada se treba držati detaljnije naznačenih odredaba.
Nadalje, liturgijski naputci govore ponajprije o mučenicima, ali i o drugim svecima. Želeći zajamčiti primjeren način i razinu govora prisutnosti relikvija, tj. njihovu vjerodostojnost, zahtijeva se da relikvije budu takve veličine da se može zaključiti da je riječ o dijelovima ljudskoga tijela. Što se tiče vjerodostojnosti, bolje je posvetiti oltar bez relikvija, nego ispod njega pohraniti relikvije za koje nije sigurna povijesna autentičnost. Kutija s relikvijama ne smije se staviti na oltar niti ugraditi u oltarnu ploču (menzu). Ovdje se može postaviti još preciznije pitanje o tome što znači “ispod oltara”. Oltar se sastoji od dvaju dijelova: podnožja ili ‘stapke’ (stipes) i ploče (mensa).
Strogo gledajući, relikvije se ne bi trebale stavljati ni u menzu ni u stipes, nego ispod oltara, dakle ispod njegova podnožja. Često prevladava praksa da se relikvije više ne stavljaju u menzu, ali se najčešće stavljaju u stipes.
Pohranjivanje relikvija dano je na volju, premda je naglašena prikladnost i vrijednost takvoga običaja, zbog njegova teološkoga značenja koje povezuje žrtvu mučenika i Kristovu žrtvu; život i smrt svetih i izvorište njihove svetosti. Više se ne govori o ‘svetome kamenu’ s pripadnim ‘grabićem’ (sepulcrum) u kojemu su bile relikvije, nego o ‘kutiji’ koja se stavlja ispod oltara, poštujući umjetničku formu oltara. Nema zapreke da ta “kutija’ bude vidljiva vjernicima.
Pohranjivanje relikvija svetih, povezano sa zazivima u litanijama svetih, te poglavito s euharistijskim slavljem, u sebi nosi eshatološki sadržaj. Mučenici i sveci žive u Bogu, a zajednica koja slavi iščekuje slavni Kristov dolazak, čuvajući zemne ostatke ispod oltara, o čemu čitamo u Knjizi Otkrivenja: “Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstvu što ga imahu.” (Otk 6,9)
Pohranjivanje relikvija u obredu posvete Crkve ne teži prema stvaranju neke novu posvetne vrijednosti, nego se na linearan način smješta u obred posvete: prisutnost relikvije (osobito mučenika) raduje zajednicu. Sveti Ambrozije govori da je “na oltaru onaj koji je trpio za sve, a ispod oltara su oni koji su njegovim trpljenjem otkupljeni” (Pismo 77, 22,13). Zbog toga je u trenutku pohranjivanja predviđena antifona kojom Crkvu pjeva: “Pod Božjim ste oltarom prijestolje stekli, sveci Božji: zagovarajte nas kod Gospodina Isusa Krista.”
Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.