Zapažanja koja ste iznijeli i pitanje koje postavljate dobro su polazište za odgo­vor na niz pitanja o suodnosu svetačkih reli­kvija (moći) i liturgijskoga slavlja. Izravno odgovarajući na Vaša pitanja valja spome­nuti normativni okvir koji se nalazi u Zako­niku kanonskoga prava, odnosno liturgij­skim knjigama na koje Zakonik upućuje sljedećim riječima: “Neka se čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomična oltara, pre­ma odredbama predanim u bogoslužnim knjigama” (kan. 1237, § 2.). Ove prilično ja­sne, ali i škrte odredbe upućuju poglavito na Rimski pontifikal i na obred posvete crkve. Ta liturgijska knjiga s jedne strane preuzi­ma kanonsku odredbu u kojoj se govori o nepomičnome oltaru, a s druge onu odred­bu koja govori o mjestu: ispod oltara (sub altari). No, odmah treba napomenuti da ne postoji obveza pohranjivanja relikvija kada se posvećuje nepomični oltar. Ako se pohra­njuju relikvije, tada se treba držati detaljni­je naznačenih odredaba.

Nadalje, liturgijski naputci govore ponaj­prije o mučenicima, ali i o drugim svecima. Želeći zajamčiti primjeren način i razinu go­vora prisutnosti relikvija, tj. njihovu vjerodo­stojnost, zahtijeva se da relikvije budu takve veličine da se može zaključiti da je riječ o dije­lovima ljudskoga tijela. Što se tiče vjerodostoj­nosti, bolje je posvetiti oltar bez relikvija, nego ispod njega pohraniti relikvije za koje nije si­gurna povijesna autentičnost. Kutija s relikvi­jama ne smije se staviti na oltar niti ugraditi u oltarnu ploču (menzu). Ovdje se može posta­viti još preciznije pitanje o tome što znači “is­pod oltara”. Oltar se sastoji od dvaju dijelova: podnožja ili ‘stapke’ (stipes) i ploče (mensa).

Strogo gledajući, relikvije se ne bi trebale stav­ljati ni u menzu ni u stipes, nego ispod olta­ra, dakle ispod njegova podnožja. Često pre­vladava praksa da se relikvije više ne stavljaju u menzu, ali se najčešće stavljaju u stipes.

Pohranjivanje relikvija dano je na volju, premda je naglašena prikladnost i vrijednost takvoga običaja, zbog njegova teološkoga zna­čenja koje povezuje žrtvu mučenika i Kristo­vu žrtvu; život i smrt svetih i izvorište njihove svetosti. Više se ne govori o ‘svetome kamenu’ s pripadnim ‘grabićem’ (sepulcrum) u kojemu su bile relikvije, nego o ‘kutiji’ koja se stavlja ispod oltara, poštujući umjetničku formu ol­tara. Nema zapreke da ta “kutija’ bude vidlji­va vjernicima.

Pohranjivanje relikvija svetih, povezano sa zazivima u litanijama svetih, te poglavito s euharistijskim slavljem, u sebi nosi eshatološki sadržaj. Mučenici i sveci žive u Bogu, a zajed­nica koja slavi iščekuje slavni Kristov dola­zak, čuvajući zemne ostatke ispod oltara, o če­mu čitamo u Knjizi Otkrivenja: “Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstvu što ga imahu.” (Otk 6,9)

Pohranjivanje relikvija u obredu posvete Crkve ne teži prema stvaranju neke novu posvetne vrijednosti, nego se na linearan način smješta u obred posvete: prisutnost relikvi­je (osobito mučenika) raduje zajednicu. Sve­ti Ambrozije govori da je “na oltaru onaj ko­ji je trpio za sve, a ispod oltara su oni koji su njegovim trpljenjem otkupljeni” (Pismo 77, 22,13). Zbog toga je u trenutku pohranjiva­nja predviđena antifona kojom Crkvu pjeva: “Pod Božjim ste oltarom prijestolje stekli, sveci Božji: zagovarajte nas kod Gospodina Isusa Krista.”

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.