Možete li mi razjasniti u kojem smislu Tridentski sabor naučava kako do opravdanja dolazi vjerom i djelima? Malo mi nije jasno to s djelima jer nemam pravi izvor. Negdje piše „spasenje“, negdje „opravdanje“ pa mi je to dodatno zbunjujuće jer bi moglo ispasti kako mi djelima možemo zaslužiti spasenje.

Damir

Dragi Damire,

Tridentski sabor u Dekretu o opravdanju odmah na početku jasno naznačuje da se opravdanje postiže jedino u Kristu i da se ne može postići samo ljudskim djelima ili samo obdržavanjem Zakona: „Kao što se ljudi zaista ne rađaju osim začeti iz Adamovog sjemena, ne bi se rodili neopravdani osim rođenjem po njemu, jer dok su začeti primaju i vlastitu neopravdanost, isto tako nikada neće biti opravdani ako se ne preporode u Kristu (kan. 2 i 10), jer po tom preporođenju, po zasluzi njegovog trpljenja, udjeljuje im se milost kojom postaju opravdani“ (Poglavlje br. 3).

No ono što Tridentski sabor želi naglasiti jest važnost osobnoga prianjanja uz istinu opravdanja i spasenja. Postoji neraskidiva veza između vjere, nade i ljubavi, stoga reći da samo vjera spašava zapravo znači reći nedovoljno. Sabor to dodatno pojašnjava sljedećim riječima: „Tako čovjek kod samog opravdanja zajedno s oproštenjem grijeha dobiva po Isusu Kristu, u kojeg se ucjepljuje, uliveno i sve ovo: vjeru, nadu i ljubav. Naime vjera, ako joj ne priđu nada i ljubav, ne sjedinjuje (čovjeka) savršeno s Kristom, niti ga čini živim udom njegovog tijela. Zbog toga se najistinitije kaže, vjera je bez djela mrtva i nedjelotvorna (usp. Jak 2,17.20; kan. 19), i ‘u Kristu Isusu ništa ne vrijedi niti obrezanje, niti neobrezanje, nego vjera ljubavlju djelotvorna’ (Gal 5,6; usp. Gal 6,15). Tu vjeru prije sakramenta krštenja po apostolskoj predaji traže od Crkve katekumeni, kada traže ‘vjeru koja daje vječni život’, a nju ne može dati vjera bez nade i ljubavi. Zbog toga odmah čuju Kristovu riječ: ‘Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi’ (Mt 19,17; kan. 18.20)“ (Poglavlje br. 7).

Kada apostol Pavao govori da se čovjek opravdava „po vjeri“ (vidi Rim 3,22–24), to znači, pojašnjava Sabor, da je vjera početak svakoga spasenja i temelj opravdanja. Na sličan način, kada se na istom mjestu govori o tome da se čovjek opravdava „bez vlastite zasluge“, to znači da nijedno stvorenje svojim djelima ne može zaslužiti Božje opravdanje koje neizmjerno nadilazi sve naše zasluge.

Ukratko, samo opravdanje jest Božji čin. Međutim, ono iziskuje čovjekovu otvorenost i prihvaćanje toga opravdanja. Trident govori o tri razdoblja: pripremi za opravdanje, samom opravdanju te ponovnom opravdanju ukoliko ga je čovjek izgubio. Samo opravdanje počinje krštenjem koje slijedi nakon priprave. Njime se čovjeka (koji je po prirodi obilježen grijehom) oslobađa od grijeha i obnavlja iznutra. Čovjek tako postaje novo stvorenje. Opravdanje se tako događa po Božjem daru na koji čovjek odgovara voljnim prihvaćanjem. U desetom poglavlju Dekreta o opravdanju objašnjava se da čovjek po opravdanju postaje prijatelj Božji, tj. da ulazi u dinamičan odnos tijekom kojega po dobrim djelima raste u savršenosti. Ono što je vrlo važno znati jest da se i sva ta dobra djela uvijek događaju u suradnji s Božjom milosti i naklonošću – ona su uvijek relacijska. Čovjek teškim grijehom može sam sebe staviti i izvan stanja milosti. U tom slučaju potrebno je pokajanjem i ispovijedi obnoviti to stanje.

Predlažem ti da pročitaš cjeloviti tekst Dekreta o opravdanju Tridentskoga sabora.

Za podrobniju obradu teme preporučujem ti knjigu Milost dr. Ivana Goluba34, osobito dio od 61. do 67. stranice.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.