PITAJTE SVEĆENIKA

Može li se hostija obeščastiti ako slučajno padne na tlo?

Pričest nam je svećenik dijelio po klupama, a djevojka koja je stajala iza mene primila je hostiju na ruku. No, hostija joj je ispala iz ruke, pri čemu se djevojka zbunila, a svećenik joj je pokazao rukom gdje je hostija pala ispod klupe. Potom je nastavio dalje “kao da se ništa nije dogodilo”. U pedeset godina, koliko se pričešćujem, još mi se nije dogodilo da vidim nešto slično. Je li stvarno sveti papa Ivan Pavao II. dozvolio da se hostija prima na ruke ili je dao savjet biskupima i svećenicima da to čine. Ja još nikada nisam primio pričest na ruku.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Najsvetija stvar za svakoga katolika upravo je posvećena hostija, pričest, Tijelo Kristovo. I s njome svatko mora postupati krajnje ozbiljno, posebno pak svećenik kao “poslužitelj sakramenta”. Zato je pod misom (i kod drugih obreda podjeljivanja pričesti) nužno voditi strogo računa o tome da ne dođe do zloupotrebe, obezvrjeđivanja, pa čak i svetogrđa prema Presvetoj Euharistiji. Tako je trebalo postupiti i u slučaju koji opisujete.

Nespretnost se svakome može dogoditi, i svećeniku kad pričešćuje na usta, kako se dogodila djevojci na misi i zbog toga je ne treba osuđivati, niti “poprijeko” gledati. Vjerojatno je i njoj taj nemili događaj već prouzročio dovoljno muke, nelagode i propitkivanja. Jer, ovdje nije bitno je li ta djevojka primila pričest na ruku ili u usta, jer je kod pričesti važno da joj se pristupa s doličnim (straho)poštovanjem, vjerom i, dakako, u stanju milosti – tj. bez teškoga grijeha na duši. Kako bi se izbjegli slični slučajevi, osobe koje primaju pričest na ruke morale bi voditi računa da im obje ruke budu slobodne. Pred svećenika za pričest ne treba, dakle, dolaziti s rukavicama na rukama, s djecom na rukama, ili pak hostiju “loviti” s dva prsta jedne ruke.

Tko prima svetu hostiju na ruku, dobro je da, po mogućnosti, učini to ovako: lijevu, malo udubljenu ruku (dlanom okrenutim prema gore) podigne do prsa, a pod nju položi desnu. Kad primi hostiju, desnom je prinese k ustima i stavi na jezik. Treba pripaziti da ništa ne padne na tlo. Svaki vjernik, kao i svećenik, mora biti jednako tako pažljiv i prema svetim česticama, kako onima koje ostaju na dlanu poslije pričesti, a još više ako se dogodilo da je hostija pala na pod. Svećenikova je dužnost voditi o tome računa, provjeriti što se točno dogodilo i pobrinuti se da se s eventualnim česticama hostije preostalima na podu dolično postupa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Obnovljena liturgija od Drugoga vatikanskog koncila, a tako i kršćanska predaja, sugeriraju, k tome, stojeći stav kod primanja pričesti, piše Marijan Steiner. Do 9. stoljeća pričest se uvijek primala stojeći uz mali naklon. Sabor u Niceji (325. god.) čak je vjernicima zabranio da nedjeljom kleče, jer je to dan uskrsne radosti. Ipak, primati pričest klečeći danas nikome nije zabranjeno, premda više nije tako često. Taj je stav nastao u srednjem vijeku kad se pričest počela primati na usta, pa je kod pričešćivanja bilo najprikladnije kleknuti. Inače se do 9. stoljeća pričest redovito dijelila na ruku, pa dakle nije riječ o nekoj “novotariji” koju bi bio uveo papa Ivan Pavao II., kako ste mislili. O takvome primanju pričesti izvješćuju nas crkveni pisci – sveti oci, među kojima i sv. Ćiril Jeruzalemski u 4. stoljeću. Posvećeni kruh može se danas primati ili na ruku ili izravno u usta. U našim krajevima dopušteno je primanje hostije na ruku, no iz pastoralnih razloga pojedini biskupi mogu odrediti samo pričešćivanje na jezik.

Ako smo svjesni teškoga grijeha, prije pričesti valja pristupiti ispovijedi – po mogućnosti izvan mise. Inače možemo pristupiti stolu Gospodnjem svaki put, dapače, Crkva to želi. Pričest je, naime, sastavni dio euharistijskog slavlja. Kao što znate, kod euharistijskog slavlja svećenik koji slavi misu pričešćuje se pod objema prilikama, tj. Tijelom i Krvlju Kristovom. Ostali vjernici primaju redovito samo Tijelo Kristovo, iz praktičnih razloga. To ne znači da bi vjernici bili “zakinuti” za jednu “pričesnu priliku”, već valja na pameti imati da se “sav i čitav Krist i pravi sakrament prima pod svakom prilikom”.

No, Drugi vatikanski koncil dopustio je da se i vjernici u nekim zgodama pričeste pod objema prilikama (ne onda kad ima mnogo pričesnika). “Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste žrtve. Ne dirajući u dogmatska načela Tridentskoga sabora, u slučajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa može se dopustiti pričest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao ređenicima u misi njihova svetog ređenja, zavjetovanicima u misi njihova redovničkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja”, navodi se u konstituciji “Sacrosanctum concilium” o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora. Pričešćivanje presvetom Kristovom Krvlju može se obaviti pijenjem iz kaleža, umakanjem hostije ili pomoću cjevčice. “Sveta Pričest, ako je promatramo kao znak, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama” (EM 32), no to ne znači da je vjernici primaju “nesavršeno” pod samo jednom prilikom.

Glas Koncila | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. svibnja 2016.

Možda vam se svidi