Don Damire,

zanima me koji su zdravstveni uvjeti za ređenje i može li osoba s invaliditetom postati redovnik ili svećenik?

Poštovani!

Zakonik kanonskoga prava kandidatima za svete redove propisuje sljedeće: „Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime“ (kan. 1029).

O kandidatima za redovničko novaštvo pak stoji: „Neka poglavari s budnom pažnjom primaju samo one koji su zdravi i koji imaju traženu dob, prikladne sposobnosti i dovoljne osobine zrelosti da prihvate život koji je vlastit ustanovi; zdravlje, sposobnosti i zrelost neka se provjere s pomoću, ako je potrebno, i stručnjaka“ (kan. 642).

Taj sud o zdravstvenoj prikladnosti pripada, dakle, biskupu ili redovničkom poglavaru.

Ređenju se vrlo rijetko pripušta osobe s invaliditetom, zapravo – koliko znam – kod nas nema takvih slučajeva. Za to postoje i dobri razlozi. Naime, ako biskup treba svećenika-pastoralca koji će stalno biti mobilan, pokrivati nekoliko župa i kapela pomažući drugima u najrazličitijim potrebama (a to je tipičan slučaj), ne bi bilo svrsishodno za tu službu odrediti nekoga tko je objektivno nije u stanju vršiti ili bi mu za to trebala svakodnevna i cjelodnevna pomoć.

Međutim, u Pastoralnoj izjavi američkih biskupa o osobama s invaliditetom naišao sam na rečenicu koja glasi: „Pozdravljamo nedavne odluke da se prihvate kvalificirani kandidati za ređenje ili redovnički život unatoč njihovu značajnom invaliditetu (in spite of their significant disabilities).“ Vjerujem da se ti slučajevi, o kojima govore američki biskupi, odnose mahom na određene redovničke zajednice. Naime, kada više svećenika-redovnika zajedno živi i služi na jednom mjestu, oni si mogu međusobno pomagati i mogu među sobom odgovarajuće raspodijeliti pastoralne dužnosti. Tako bi jedan od njih ponekad mogao biti i osoba s invaliditetom, a da zbog toga ne trpi pastoralno djelovanje. Pretpostavljam da bi u takvoj zajednici dotični svećenik bio uglavnom oslobođen određenih dužnosti (npr. obilazak obitelji radi godišnjega blagoslova), dok bi se više bavio onima za koje mu otežano kretanje (pretpostavljajući da se tu nalazi oštećenje) ne bi bilo prepreka, kao što su ispovijedanje i duhovno vodstvo. Također, pretpostavljam da bi se u kontemplativnim, monaškim zajednicama, kod kojih se redovito ne napušta samostan, osobe s invaliditetom načelno mogle lakše uklopiti nego u aktivnima.

Dakako, svaki slučaj treba promatrati s dužnom osobnom pažnjom i uzeti u obzir konkretne okolnosti. Svakako u tom smislu može biti inspirativan primjer Nicka Vujičića koji bez ruku i nogu obilazi svijet plodonosno navješćujući Isusa Krista.

U svakom slučaju, ono što bi bilo ključno za takva kandidata jest zajednica koja bi prepoznala njegovu osobitu vrijednost, talente i autentičan duhovni poziv te bi bila spremna pomoći mu s obzirom na prisutna ograničenja i poteškoće. Takva zajednica mogla bi uistinu dati pravo svjedočanstvo kršćanskoga zajedništva i ljubavi.

Želim pritom istaknuti da svećeničko ređenje nije ničije pravo, pa tako ni osobe s invaliditetom. Stoga je potrebno pred ovom tajnom Božjega poziva i odabira ostati uvijek ponizan i ne instrumentalizirati svećeništvo ili redovništvo, koristeći ga kao sredstvo potvrđivanja vlastite vrijednosti ili borbe za status određene društvene skupine.

Kod svećeništva i redovništva ne radi se prvenstveno o osobi koja je pozvana, nego o vršenju Božje volje, a tu volju upoznajemo i po odlukama crkvenih hijerarhija. Uostalom, ne može se nikoga u Crkvi prisiliti da te prihvati kao brata i suradnika. Ono što je svakako poželjno jest da osobe s invaliditetom koje se smatraju pozvanima istražiti taj poziv stave u prvi plan što one mogu i žele dati kršćanskoj zajednici, kako se ne bi sve svelo na pitanje što one trebaju. Invaliditet bi trebao biti nešto što ostaje u sjeni kršćanske, duhovne, pastoralne osobnosti, a ne nešto što je u prvom planu. Vjerujem da će Gospodin, ako želi nekoga u redovništvu ili svećeništvu, dati sve potrebne milosti i otvoriti potrebna vrata toj osobi.

Ako se bude išlo tim putem ponizna traženja Božje volje i prvenstva služenja, vjerujem da će Gospodin sve više otvarati prostor za služenje osoba s invaliditetom u kršćanskoj zajednici.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.