Promatrajući oltare u crkvama Zagrebačke nadbiskupije, primijetila sam neke simbole koji se inače povezuju s masonstvom ili slobodnim zidarstvom. Nerijetko tako na oltaru možemo vidjeti oko unutar trokuta i to bude protumačeno kao izreka koju mi je i samoj baka često izgovarala kad bih pravila kakve nepodopštine: “Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da.” No opet ostaje nejasno zašto je oko u trokutu? Taj simbol primijetila sam na nekim glavnim oltarima, i to u više crkava. Nedavno sam primijetila i šestar i kutnik na oltaru iznad slike sv. Josipa. Kakve veze imaju ti simboli s Josipom, on je bio tesar? Za kutnik mi je još jasno da može biti, ali šestar?

I sad sam ostala zbunjena tom simbolikom. Valja napomenuti da su crkve u kojima sam primijetila te simbole izgrađene u 18. ili 19. stoljeću. Možete li pojasniti što ti simboli žele reći svojom prisutnošću na nekim oltarima?

Čitateljica Iva

Možda bismo dovoljno (ne)duhovito mogli reći: pametna je bila Vaša baka. Ne treba svugdje, kako se običava reći i među vjerničkim pukom, “niti vidjeti niti risati” zlo i đavola, pa ni masone i masoneriju. No naša je povijest puna zloporabe različitih simbola pa nas ne čudi ni činjenica da Vi (a niste jedini!) puno toga primjećujete u našim crkvama, a kako su neki simboli kroz povijest poprimili i neka nova značenja koja su se udaljila od onih izvornih, Vi ih više ne povezujete s onim prvotnima koja su izblijedjela, nego im pripisujete neka nova, drugotna značenja u koja su ih povijesne okolnosti (a pri tome mislimo prije svega na ljude u tim okolnostima) smjestili. I tu je zapravo najčešće naša najveća zabluda: vidimo ono što bi drugi htjeli da mi vidimo u tim simbolima kojima sami pripisujemo značenja koja inače oni po sebi nemaju.

Simboli su zapravo (dogovoreni) znakovi prepoznavanja, a znakovima i simbolima posebno se bavio i sveti Augustin. Znak je kod njega “nešto što stoji za nešto drugo”, a kasnije su to prihvatili i drugi pa je znak postao za sve nas nešto po čemu znamo nešto više. Simbol pak može biti prirodan i konvencionalan (ili stvaran) znak neke nevidljive stvarnosti. U većini slučajeva postoji vizualna ili sadržajna povezanost između znaka i sadržaja, ali može postojati i čisto dogovorna povezanost na temelju nekoga događaja. Tako, na primjer, golubica mira i maslinova grančica nama “stoje za” – opći potop. Kako piše u “Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva” upotreba simbola doista je “umjesto jasno prepoznatljive realnosti karakteristična za ezoterijske kultove”, a sama po sebi upotreba simbola prisutna je u svim religijama. Nikakvo čudo da ih vrlo rado i vrlo često rabi i kršćanstvo.

U kršćanstvu je ta uporaba bila razvijena posebno u prvim stoljećima, kada su se kršćani morali sastajati potajno i kada je simbol prenosio za pogane nerazumljivu – ali za kršćane potpuno jasnu poruku. U tom se razdoblju često upotrebljavaju antički poganski simboli, ali im se pridaje drugo, kršćansko značenje. Najčešće se spominje simbol ribe ili grčki natpis “ihthis” koji je kršćanima značio “Isus Krist Sin Božji Spasitelj”.

Prema istom “Leksikonu”, koji je doista bogat tumačenjem različitih simbola, istostranični trokut simbol je Trojstva jer predočava tri jednaka dijela povezana u jedno. Trokutna aureola upotrebljava se u prikazivanju Boga Oca ili Presvetoga Trojstva, a trokut s tri kruga predočava tri božanske osobe – Oca, Sina i Duha Svetoga – u jednoj božanskoj naravi. Kada pak govori o Presvetom Trojstvu, “Leksikon” ističe da je kršćanska ikonografija njegov vizualni znak rješavala simbolički, alegorijski i antropomorfno. Nama je u kontekstu Vašega pitanja zanimljivo prvo – simboličko – rješenje prema kojemu je za simbole Presvetoga Trojstva srednjovjekovna spekulativna misao primjenjivala npr. tri koncentrična i različito obojena kruga ili u krug upisan istostranični trokut. “Od XVI. stoljeća primjenjuje se kao simbol trokut u kojem je ucrtano ‘Božje oko'”, pa Vas ne treba čuditi što ste taj simbol našli u kasnije izgrađenim crkvama, tj. u 18. i 19. stoljeću.

Dok kutnik uopće ne tumači, navedeni “Leksikon” šestar spominje tek kratko – u “Indeksu atributa” navodeći tek šturo da spada u geometriju, u ciklusu “artes liberales”, te da predstavlja razboritost, ali i “sveta četiri okrunjena mučenika” koji su zaštitnici kamenorezaca.

O Pasiji “Četvorice ovjenčanih” koja je hagiografska legenda piše Darija Damjanović: “U njoj se povezuju dvije skupine mučenika: pet panonskih kamenorezaca (Klaudije, Kastorije, Simforije i Nikostrat, te kasnije dodan Simplicije) i četiri rimska kornikularija (koji su prvotno bili anonimni, ali su im kasnije dodana imena te su se mogli zvati Sekund, Severin, Karpofor i Viktor). U liturgijskom kalendaru, pa tako i u novom Martirologium Romanorumiz 2004., slave se VI idus novembris ili 8. studenoga. Obje skupine mučenika opisane u legendi stradale su u vrijeme Dioklecijanovih progona, istoga datuma i zbog istog razloga (nepoštivanja boga Eskulapija).” Damjanović ističe da Četvorica okrunjenih vrlo rano postaju zaštitnici kipara i klesara te patroni različitih udruženja: skulptora, arhitekata, zidara, drvodjelaca, stolara, ljevača.

A kako ističe Josip Blažević u enciklopedijskom priručniku “New age i kršćanstvo”, masoni ili slobodni zidari preuzeli su simbole šestara i kutnika upravo “iz zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova” pa se ne treba čuditi što im i sami ponekad pripisujemo druga značenja koja s kršćanskom vjerom nisu povezana.

Stoga ne trebate biti zabrinuti da bi oltare u crkvama Zagrebačke nadbiskupije “osvojili” ikakvi drugi simboli osim kršćanskih i prikladnih bogoslužnom prostoru.

Izvor: Glas Koncila