Dobro informiranome vjerniku poput Vas zasigurno neće zasmetati što ćemo u odgovoru na Vaše pitanje krenuti od “općenitoga” katoličkoga nauka o potrebi klanjanja Bogu, da bismo onda dospjeli i do “točnijega” odgovora na pitanje koje si postavljate. Pri tome nam se najboljim putem čini ponoviti ono što nas o samome klanjanju uči Katekizam Katoličke Crkve (KKC), premda bismo o temi koja Vas zanima mogli pronaći puno različitih tekstova koji govore o liturgijskome klečanju.

Iznoseći nauk Katoličke Crkve, KKC nam pojašnjava smisao i važnost klanjanja Bogu, tumačeći što i kako vjernik ima vjerovati o prvoj od deset Božjih zapovijedi koja je usko povezana s Vašim pitanjem. Prema tom učenju, glavni čin kreposti bogoštovlja je klanjanje: “Klanjati se Bogu znači priznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega što postoji, kao beskonačnu i milosrdnu Ljubav” , navodi Katekizam (KKC, 2096) i citira Isusove riječi što ih i Vi preuzimate iz Lukina evanđelja. Klanjati se Bogu znači priznati, s poštovanjem i posvemašnjom podložnošću, “ništavilo stvorenja”, jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znači hvaliti ga, kao Marija u hvalospjevu “Veliča”, uznositi ga a sebe ponižavati, sa zahvalnošću ispovijedajući da je učinio velike stvari i da je njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobađa čovjeka od zatvaranja u sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva prema svijetu. Tako učeći, Katekizam nas kao vjernike obvezuje da se klonimo idolopoklonstva, pojašnjavajući da nam baš prva Božja zapovijed zabranjuje častiti druge bogove osim “jedinog Gospodina, koji se objavio svome narodu”.

Time se ujedno zabranjuju praznovjerje i bezvjerje, a prva Božja zapovijed osuđuje i mnogoboštvo. Od čovjeka traži da ne vjeruje u druge bogove osim u Boga, da ne časti druga božanstva, osim Boga jedinoga. No, idolopoklonstvo se ne odnosi samo na pogrešno pogansko bogoštovlje. Ono jest i ostaje napast koja je stalna za sve vjere, pa i za sve vjernike, a sastoji se u tome da se učini bogom ono što Bog nije. Ta opasnost može postojati i kod katoličkih vjernika, ako bi se Blaženoj Djevici Mariji ili svecima “klanjali” kao Bogu samome. Međutim, vjerojatno i Vi znate da je Bog, već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovljenoj Riječi: tako naprimjer mjedena zmija, Kovčeg saveza i kerubi. Sedmi opći sabor u Niceji, održan 787. godine, polazeći od otajstva Utjelovljene Riječi, nasuprot ikonoboraca, opravdao je čašćenje ikona: ikona Kristovih, ali i Bogorodice, anđela i svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu “ekonomiju” slika, pa Katekizam pojašnjava: “Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, ‘čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan’, i ‘tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana’. Čast iskazana svetim slikama jest ‘čašćenje puno poštovanja’, a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu” (KKC, 2132).

Možemo ponoviti sa sv. Tomom Akvinskim da se štovanje ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slike ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja.

S tim objašnjenjem i upravo u tom kontekstu katekizamskoga naučavanja, možemo konkretno reći i riječ dvije pojašnjenja o klečanju “pred kipovima Blažene Djevice Marije i svetaca” – kako pišete – dodajući da “njima pripada štovanje, nadasve Blaženoj Djevici Mariji, ali klanjanje ne pripada nijednome Božjemu stvoru”. Vjerujemo da je iz dosad rečenoga jasno da se pravi molitelj, pravi vjernik, klanja jedino Bogu, ali časti, štuje i moli se i Blaženoj Djevici Mariji i svecima kao nebeskim zagovornicima koji su zbog svojega života osobito blisku Bogu. Klečanje pred kipom Majke Božje ili slikom nekoga sveca ne znači da mu se vjernik klanja kao što se klanja Bogu ili da im pridaje status Boga, ali je klečanje gesta kojom pobožni vjernik želi izraziti svoju svijest o vlastitoj bijedi i grijehu, i Crkva ga nije nikada isključila iz svoje prakse.

Izvrstan odgovor, za kraj, nudi nam i dr. Ivan Šaško: “Klečanje je prirodan stav čovjeka koji – svjestan svoje grešnosti – moli oproštenje i milosrđe”, pojašnjavajući da se na grčkome za klečanje koristi pojam “metanoia” u značenju pokore i dodajući kako iz crkvene liturgijske i sakramentalne povijesti “na vidjelo izlazi činjenica da klečanje ima snažno pokorničko značenje, a u odnosu vjernika pojedinca prema Bogu to je stav stvorenja usmjerenih prema Bogu. No, kleknuti i klečati može biti posljedica i duboka religioznog iskustva. Takvi su trenuci na tragu Isusove molitve u Getsemanskome vrtu ili molitve mučenika prije mučeništva (naprimjer sv. Stjepan, sv. Ignacije Antiohijski), čime se još jedanput podcrtava obilježje pojedinačnoga držanja”, dok bi iz svega rečenoga trebalo biti jasno da čovjek pred Bogom ulazi u molitvu klanjanja i spontano pada na koljena, da bi se u zajednici i općinstvu svetih – znači i sa Blaženom Djevicom Marijom i svim svecima – dakle, u Crkvi, osjetio “pridignutim spašenikom i slavljenikom”.

Glas Koncila | Bitno.net