Razmišljajući nedavno o sakramentu pokore i pomirenja, našao sam se pred pitanjem: kako se gluhonijeme ili gluhoslijepe osobe mogu ispovjediti?

Ivan

Dragi Ivane,

osobe koje imaju ozbiljna oštećenja sluha, govora ili vida spadaju u posebno osjetljive skupine kojima treba pristupati s velikom pastoralnom brigom, razumijevanjem i otvorenošću. Zakonik kanonskoga prava (kan. 777 § 4) među obvezama župnika izričito navodi brigu da se katehetska poduka dade i onim župljanima koji imaju tjelesne ili mentalne poteškoće. U konkretnoj praksi to se može činiti na puno načina. Što se tiče samoga sakramenta pomirenja, prakse su različite.

Poneke župe, osobito u većim gradovima u inozemstvu, nude programe posebne pastoralne skrbi za osobe koje imaju slušnih, govornih i vidnih poteškoća. U pravilu se među pastoralnim djelatnicima nalazi i svećenik koji tečno govori znakovni ili taktilni jezik pa se ispovijed može obavljati na taj način.

Najčešće se pak ispovijed obavlja preko pisane komunikacije. Gluhonijeme osobe ispišu rukom svoje grijehe na papiru te ih predaju svećeniku koji nakon toga napiše svoje savjete i pokoru. Gluhoslijepe osobe često sa sobom nose posebne uređaje za tipkanu komunikaciju koji su opremljeni i tzv. Brailleovim printerom. Na taj način gluhoslijepa osoba može ispisati svoje grijehe te pomoću dodira pročitati savjete svećenika. Naravno, ukoliko takva sprava nije dostupna, komunikacija se može obavljati i taktilnom abecedom ili pisanjem na dlanu.

Treba imati na pameti i činjenicu da kanonsko pravo ne zabranjuje ni ispovijed putem tumača (kan. 990), pri čemu tu osobu također veže apsolutni sakramentalni pečat šutnje.

U nešto širem kontekstu vrijedno je znati da je tema brige za osobe s tjelesnim i mentalnim oštećenjima već dugo prisutna u katoličkoj tradiciji. Španjolski svećenik Juan Pablo Bonet (1573.–1633.) jedan je od prvih koji su se sustavno posvetili edukaciji gluhih osoba. Napisao je traktat o znakovnom jeziku i tako postao jedan od njegovih izumitelja. Sveti Franjo Saleški na svom je putovanju u La Roche sreo Martina, tada 25-godišnjega mladića koji je od rođenja bio gluhonijem. U 17. st. prevladavalo je mišljenje da takve osobe nisu sposobne za edukaciju. Bez obzira na to, Franjo je izradio poseban znakovni jezik i dugi niz godina posvetio Martinovoj vjerskoj i općoj edukaciji. Danas se Franjo Saleški, između ostaloga, slavi kao zaštitnik gluhih osoba.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.