Moja djevojčica od sedam godina više me je puta pitala o grijehu. Ja sam joj protumačila, kako sam znala, da je grijeh veliko zlo, uputila sam je u to da ima teški i laki grijeh i na nekim sam joj primjerima sam prikazala kako Bog grijeho kažnjava. Nakon nekih njezinih prijestupa rekla sam joj: »Eto, sad si sagriješila.« Ona već dobro zna 10 Božjih zapovijedi. Ja je opominjem da bude dobra. Koji put ne znam pravo što da joj kažem.

Nije, gospođo, lako djetetu govoriti o tim stvarima: o kršćanskome vrjednovanju grijeha i o kršćanskoj ljubavi. Prije svega potrebno je postaviti neke temeljne pojmove, znati ispravan način, a izbjegavati neprikladan govor o grijehu.

Što je grijeh? Možemo reći da su grijeh naša iznevjerenja Božjoj ljubavi; Bog se oko nas trudi, on nas zove, on nas privlači, on nam se dariva, a mi od njega bježimo. Grijeh je ozljeda ili narušavanje ispravna suživota među ljudima, onoga ljudskog zajedništva koje je Bog u svojoj ljubavi htio s nama i među nama učvrstiti u Kristu Gospodinu. Grijeh je još i svako zlo koje činimo i kojim vučemo prema zlu druge ili ih oslabljujemo pa se tako moć zla širi u svijet i ima svoj utjecaj dok Božji planovi, planovi njegova kraljevstva i dobrote ostaju ili neispunjeni ili se pak krše. Tako grijeh ima i zajedničarsku dimenziju.

To je o grijehu općenito. Vrlo je sada delikatno pitanje: kako to djetetu protumačiti? Dijete nikada ne treba učiti čitav niz ili popis nedostataka i prijestupa: ako učiniš ovo ili ono, sagriješit ćeš. Ne smijemo, naime, djetetu ucijepiti osjećaj grješnosti jer je opasnost da takav osjećaj u djetetu stvori psihozu grijeha pa da dijete svagdje vidi grijeh. Radije u djetetu treba poticati i razvijati osjećaj odgovornosti. Nije odgojno djetetu govoriti na primjer ovako: »Ako to učiniš, Bog će te kazniti.« Ne valja stavljati grijeh u odnos s kažnjavanjem jer takvi izrazi prikazuju Boga djetetu odbojna.

Izrazi kao: Stidi se! Sakrij se! Doći ćeš u pakao. Grijehom vrijeđaš Boga. Bog sve vidi. Bog te gleda…, vrlo su opasni. Psihološki gledano, u djetetu se rađa misao da ga Bog više ne želi gledati, da je Bog svemoćan policajac koji samo bilježi prijestupe. Zapravo, grješnik bježi od Boga, a ne Bog od njega.

Isto tako nije dobro djetetu govoriti o razlici između smrtnoga i lakoga grijeha pa još navoditi i primjere. Vrjednovati težak subjektivan grijeh toliko je delikatno i teško da to dijete, sigurno, nije kadro shvatiti dok je još ovako psihički i umski nerazvijeno i nezrelo. Isto tako nije dobro neki djetetov nedostatak stavljati u izravan odnos s Bogom: »Eto, sada si sagriješila.« Mogli ste radije upitati svoju djevojčicu: »Jesi li učinila onako kako bi učinio Isus?« Ili ovako: »Jesi li se ponijela onako kako Isus od tebe očekuje, on koji ti je prijatelj i koji te toliko voli?«

Nažalost, gospođo, Vaše su riječi o grijehu bile negativne: govorili ste upravo onako kako se djetetu o grijehu ne bi smjelo govoriti. Ali Vi ste imali najbolju volju. Svi smo više-manje bili tako odgojeni. U takvu je odgoju opasnost da čovjek nikada ispravno ne priđe Bogu, da dobije krivu predodžbu o Bogu kao o onome koji samo kažnjava. Opasnost je da onda dijete nerado moli, a kada odraste, da se od takva Boga udalji i da ga napusti. Danas u svijetu postoji nemila pojava da se djeca čak i iz najboljih kršćanskih obitelji udaljuju od Boga. Nerijetko je razlog u tome što su roditelji djeci ucijepili prevelik osjećaj grješnosti pa je Bog čovjeku postao težak; takav Bog ne privlači nego straši.

I zato djeci o grijehu treba govoriti pozitivno. Bog nas ljubi. Krist Gospodin pokazao nam je kako se voli bez mjere. Bog sve ljude voli kao svoju djecu i svi smo u Bogu jedna obitelj. Kada ne ispunjavamo sve ono što Bog od nas očekuje, to je stoga što smo ga malo zaboravili, malo smo se od njega udaljili ili čak pobjegli. Mi smo ti koji se od Boga udaljujemo i od njega bježimo, a ne Bog od nas. A udaljujući se od njega, udaljujemo se od čitave Božje obitelji, a to je Crkva. Djeci se može lijepo govoriti o grijehu, a da se taj apstraktni pojam, da se ta riječ odmah na početku i ne spomene.

Djeca vrlo dobro shvaćaju: kada netko više ne želi ništa znati o Bogu, kada ga Bog više ne zanima i kada mu okreće leđa, da je to čovjek koji vrijeđa Božju ljubav, iako mu Bog uvijek i dalje želi dobro. Ali takav stav prema Bogu dijete nikada ne zauzima. Rješenje, dakle, nije u tome da se o grijehu govori, nego da se čini dobro, i to na konkretan način.

Isus nam je dao primjer kako se može činiti dobro. Kada ne činimo dobro koje bismo morali učiniti, onda griješimo. I dijete vrlo dobro shvaća da je često egoist jer misli samo na sebe. Dijete shvaća da ono nije na svijetu samo, nego da je odgovorno i prema drugima. Zato je bolje govoriti »o grješniku« negoli »o grijehu«. Grijeh, naime, nije neka stvar nego neko čovjekovo zlo ponašanje. A svi smo grješnici jer su naši odnosi prijateljstva s Bogom često ometeni našim zlim ponašanjem, našim unutarnjim stavom nevjernosti. Djeca shvaćaju svoje stavove nevjernosti, napose u egoističnu ponašanju prema drugima.

Je li, dalje, potrebno da tako malo dijete uči napamet 10 zapovijedi Božjih? One su, bez sumnje, vodič. Sadrže apsolutne vrijednosti i apsolutne ćudoredne norme. Ali u konkretizaciji moramo uzeti u obzir i povijesne okolnosti. Pa zato, mjesto da se govori o zakonima, bolje je govoriti o susretu s Bogom, o odnosu s Bogom, o Savezu s njim, o prijateljstvu s Bogom.

Krist Gospodin utjelovljeni je Savez između Boga i nas ljudi – novi i vječni Savez. On nam nije ostavio popis grijeha ili zakona, nego je sve zakone i sve naše ćudoredno ponašanje sažeo u jednu jedinu normu: ljubiti Boga i bližnjega kako je on sam to činio. A ta ljubav pretpostavlja osobni odnos ljudi s Bogom i osobni odnos među nama ljudima.

Svakako je važno uočiti da opća opažanja o grijehu, svoj grješan stav ili grješno ponašanje ne prepoznajemo iz nabrajanja grijeha nego iz zahtjeva živoga Boga koji nas neizmjerno voli. Svi su ti zahtjevi ucijepljeni u našu ljudsku narav: ona nam očituje kakvi moramo biti. U svakomu je slučaju vrlo važno da dijete doživi Boga kao onoga koji nas voli, koji nam uvijek želi dobro, koji je sve za nas učinio, pa je i sam postao čovjekom da bi nas zorno, svojim primjerom, poučio kakve stavove treba da zauzmemo prema ljudima i stvarima, kakve moramo imati osjećaje da bismo bili plemeniti i ispravni, kakva treba da su naša ponašanja.

Vi svoju djevojčicu opominjete da »bude dobra«. Ali »biti dobra«, »činiti dobro« preopćeniti su izrazi, štoviše nije ih djetetu potrebno ni reći jer redovito takve opomene završavaju time da se učini jedva što ili posve ništa. Dijete bi radije trebalo poučiti što konkretno znači ljubiti Boga i bližnjega pa ga uputiti da prakticira dobro na sasvim stvaran način: u kući, na vjeronauku, na misi, kada se igra s drugom djecom. Trebalo bi dijete uputiti da se pita: što mogu učiniti da kod kuće bude bolje, da mama bude zadovoljnija, da među djecom ne bude svađe, u čemu bih se ja morala promijeniti da drugima bude bolje, kome pomoći i u čemu?

Mnogo ćete, dakle, pridonijeti ako dijete upućujete na mnogovrsna djela ljubavi koja ćete sami pokazivati primjerom. Roditeljski je primjer jači od svih pouka.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.