Čovjek katkad ima dojam da je laž prevladala: laže se u predizbornim kampanjama samo da bi se došlo na vlast. Lažu bračni drugovi jedan drugomu. Čitamo članke u novinama kojima se blati ugled poznatih osoba. Pa čak i oni koji se bore za prava »obična« čovjeka budu prozivani da žele tako veći ugled ili možda dolazak na vlast. Je li to možda nekakva prolazna moralna kriza ili smo doista zaboravili na istinoljubivost?

Pozdrav!

Kratko pitanje, ali bremenito. Snažno zadire u međuljudske odnose. Odnose koji se moraju voditi jednim jedinim načelom, načelom ljubavi koja sadržava istinoljubivost i pravednost. Nema, naime, istinoljubivosti i pravednosti bez ljubavi. To je nova zapovijed. Zaista nova?

1. Isus kaže »Novu vam zapovijed dajem« (Iv 13,34). Koga ona obvezuje? Samo stroge Isusove sljedbenike? Ne obvezuje li sve krštene u Kristu? I dalje: ako je on utjelovljenjem, životom, smrću i uskrsnućem ostvario drugo novo »stvaranje« i na sebe preuzeo svu grješnu ljudsku povijest i još posebno svakoga Adamova i Evina potomka, nismo li svi mi pogođeni njegovom novom zapovijeđu? Ako smo svi u Kristu Otkupitelju, ne odnosi li se ona na sve ljude: bijele, crne, crvene i žute? Na pripadnike svih kultura, koliko ih ima na planetu? Na one u velikim i malim religijama, kao i na one koji ne priznaju Boga pa odbacuju svaku religiju? Tu novu zapovijed nije li Isus na svijet donio za sve i svakoga? Nijedan začetnik religije, nijedan mislilac, nijedan državnik ili političar, nijedan slavljeni lider – koji danas jest, a sutra ga više nema, pa ni uspomene mu nema, nije zahtijevao ljubav kao temelj svega. Isus zahtijeva jer on je Ljubav sama i kao Bog i kao čovjek. Zato: »Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge« (34). Znači da je moguća! Moguća, ne samo teoretski nego i u svagdanjoj praksi.

Čak poučava i o načinu »kako ljubiti«: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas« (34). Isus se poziva na svojosobni način. Prema tumačima Svetoga pisma, ne na način kao Bog, premda ni to ne izostavlja kada kaže: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48). Isus ovdje uzima svoj način ljubavi kao Čovjek koji pruža uzor i primjer da i mi tako činimo. Ali ne samo zahtjev (= imperativ), nego on daje svakomu i mogućnost (= milost Duha Svetoga koji jest Ljubav!) da u potpunosti oživotvoruje bratsku ljubav. I dodaje: kao što sam ja ljubio vas, »tako i vi da ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Ljubav je u odnosu prema drugome. Ona doživljava potpun rascvat u zajednici. Zašto u zajednici? Zato što u zajednici postoji razmjena, postoji razumijevanje, postoji darivanje, postoji prihvaćanje, postoji radost jednih s drugima, postoje, nažalost, i padovi, ali postoji i kajanje, postoje praštanje i popravak, postoji i obraćenje.

2. A nama krštenima u Kristu, koji se nazivamo njegovim učenicima, još posebno kaže: »Po ovom (tj. po ljubavi) će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni prema drugima« (Iv 13,35). Isusu je stalo do toga da svi ljudi u nama kršćanima vide tu njegovu ljubav prelivenu i djelatnu u zajednici svojih. Nije li se u staro doba govorilo za kršćane: »Gle, kako se ljube?« Nije li onda ta međusobna vidljiva, opipljiva, dokazana bratska ljubav kršćana bila privlačna, »zarazna«? Nije li bila u doslovnu smislu znak nazočnosti Božje ljubavi u životu naših predaka, otaca i majki? Da »oni budu u ljubavijedno kao i mi« (Iv 17,11)…, »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka oni u nama budu da svijet vjeruje da si me ti poslao…« (Iv 17,21). Ova je Kristova poruka silno vrijedna. Za nas kršćane presudna. Oči svih ljudi upravljene su prema našoj stvarnoj, konkretnoj ljubavi djelom i životom.

Kakvo je dakle naše jedinstvo u uzajamnoj iskrenoj, nepatvorenoj ljubavi? Dajemo li svjedočanstvo ili sablažnjavamo? Privlačimo li ili odbijamo? Zašto neki napuštaju našu vjersku zajednicu – Crkvu? Napuštaju vjeru, i našom krivnjom (?), predbacio nam je Drugi vatikanski sabor (GS 19). Uzajamnost naše ljubavi mora biti vidljiva i svjedočiti. Ona je posljedica zajedništva ljubavi koja sjedinjuje Oca i Sina »da budu jedno kao što smo mi jedno, ja u njima i ti u meni« (Iv 17,23).

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

3. Zato istinoljubivost u ljubavi! Istinoljubiv je čovjek onaj iz čijih usta, ponašanja i djela izlazi istina. Istina je iznad stranke, vlade i države, iznad interesa i ideologija. Ljudska riječ mora biti istinita. Ona zahtijeva vjerovanje ako onaj koji govori zna istinu i hoće reći istinu. A to je iskrenost i otvorenost u istinoljubivosti koja odbacuje svaki oblik pretvaranja, dvostrukosti, zlobne lukavosti i prepredenosti. Istinoljubivost je stoga diskretna i delikatna: ne razglašuje povjerene tajne, ne razglašuje ono što mora ostati skriveno. Istinoljubivost ne vara, ne laže, ne objavljuje subjektivne netočne kombinacije, nego pošteno, vjerno, čestito i skromno govori istinu – i onda kada ponižava. Laž, nepošteno izvrtanje, sasvim su na drugoj strani istine, iskrenosti i istinoljubivosti, redovito praćene hvastanjem, lažnom čednošću i himbenom poniznošću.

4. Teška povrjeda istine jest lažno svjedočanstvo, nepoštivanje dobra glasa drugoga, neosnovan sud o njegovim moralnim nedostatcima; ogovaranje ili iznošenje, doduše, istinite stvari, ali bez objektivno valjana razloga, osobama koje za to ne znaju; klevetanje ili lažnim tvrdnjama škoditi dobru glasu drugih i tako dati prigode za krive prosudbe o njima. Takvi i slični poroci bilo privatno, bilo javno (što je mnogo teže!) – na skupovima, na medijima, vrijeđaju pravednost, dobar glas i dužno poštovanje drugoga. Laž je po sebi zlo djelo (= intrinsece inhonestum) u svakoj prigodi: prije izbora, ocrnjivanjem nepoćudnih; u člancima, na radiju, na TV-u blaćenjem ugleda poznatih osoba. A najteža je laž među supružnicima koji imaju biti jedno tijelo i jedan duh pa, recimo, muž ne zna da treće dijete nije njegovo. Po Svetomu pismu, Sotona je otac laži.Smrtni je grijeh kada laž teško vrijeđa krjeposti pravde i ljubavi (KKC 2484). »Pogubna je za svako društvo; potkopava povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa« (KKC 2485 i 2486).

Je li potrebno još nešto reći o laskanju, ulagivanju, podilaženju, umilnosti, pretvaranju, licemjerstvu, hvastanju, ironiji i sarkazmu na račun drugih? Sve su to načini nasuprot istinoljubivosti. Oni uništavaju pouzdanje i povjerenje. A bez tih vrijednosti nema uže zajednice, nema šire zajednice, nema države: nitko ni u koga ne vjeruje. Srušeni su temelji zajedničkoga života.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.