Moj dečko je musliman… Što Crkva kaže o braku katolika s drugim vjerama?

Imam dečka čiji su roditelji muslimani te njegova majka ne podržava našu vezu, odnosno podržava je pod uvjetom da mene navede na preobraćanje na islam. Zanima me kako se kršćanstvo odnosi prema drugim vjerama, osobito islamu? Smatra li se neprikladnim ulazak u bračnu zajednicu katolikinje i osobe koja je dijete muslimana, ali nije svojevoljno odabrala nijednu vjeru?

Poštovana!

Zbog kompleksnosti pitanja podijelio bih odgovor u tri dijela: odnos kršćanstva i islama, brak katolika i nekrštene osobe i odnos prema osobama druge vjere.

Kršćanstvo i islam

Načelan odgovor Crkve o stavu prema drugim religijama i posebno islamu nalazimo u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate Drugoga vatikanskog sabora u kojoj čitamo:

Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?[…]

Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude. No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, „koji je put i istina i život“ (Iv 14,6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio.

Ona stoga opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i ćudoredna dobra i one društvenokulturalne vrednote koje se kod njih nalaze.

Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Bogu podložio Abraham na kojega se islamska vjera rado poziva. Oni, doduše, Isusa ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a poštuju i njegovu djevičansku majku Mariju, koju ponekad također pobožno zazivaju. Osim toga, iščekuju dan suda, kad će Bog svim uskrsnulim ljudima dati zasluženu plaću. Zato cijene ćudoredni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava, Sveti Sabor potiče sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnoga razumijevanja, da zajednički štite i promiču društvenu pravednost, ćudoredna dobra te mir i slobodu za sve ljude. […]

Zato Sveti sabor, idući tragovima svetih apostola Petra i Pavla, žarko zaklinje Kristove vjernike da „se čestito ponašaju među poganima“ (1 Pt 2,12) te ako je moguće, koliko je do njih, žive u miru sa svim ljudima tako da budu doista sinovi Oca koji je na nebesima. (NA 1–5)

Ženidba katoličke i nekrštene stranke

O ženidbi katoličke i nekrštene stranke govori papinski dokument Matrimonia mixta : „U mješovitoj ženidbi postoje mnoge teškoće, budući da se u živu stanicu Crkve, kako se kršćanska obitelj s pravom naziva, uvodi određena podjela. U samoj se obitelji, nadalje, evanđeoski nauk teže ispunjava zbog razlika u pitanjima vjere, posebno glede kršćanskog bogoštovlja i odgoja djece. Iz tih razloga Crkva, svjesna svoje dužnosti, odvraća od sklapanja mješovitih ženidbi, budući da želi da katolici budu u mogućnosti postići savršeno jedinstvo uma i potpunu zajednicu života. Međutim, budući da čovjek ima naravno pravo ženiti se i rađati djecu, Crkva svojim zakonima, koji jasno pokazuju njenu pastoralnu brigu, stvara takva rješenja da se s jedne strane pažljivo obdržavaju načela božanskog prava i da se s druge strane poštuje pravo na sklapanje braka.“

Kanonsko pravo prema tim načelima određuje kako je za valjanost ženidbe dviju osoba od kojih je jedna katolik, a druga nekrštena, potreban oprost mjesnoga ordinarija (biskupa). Uvjeti za davanje toga oprosta su:

– katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi

– o tim obećanjima koja treba da dade katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke

– obje stranke treba da se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smiju isključiti.

Te se ženidbe također trebaju sklapati po redovitom kanonskom obliku, a ako tome na putu stoje velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke može u pojedinačnim slučajevima dati oprost od kanonskoga oblika, s tim da se za valjanost ženidbe traži da ona bude sklopljena u nekom drugom javnom obliku koji mjesni ordinarij odredi. Taj drugi javni oblik može biti i civilno sklapanje ženidbe.

Odnos prema osobama druge vjere

Što se tiče odnosa u vezi ili braku glede vjerskih pitanja, korisna se smjernica nalazi u Deklaraciji o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae Drugoga vatikanskog sabora: „Po svojem su dostojanstvu svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom pa tako i osobnom odgovornošću, pokretani vlastitom naravi i vezani moralnom obvezom da tragaju za istinom, u prvom redu za onom koja se tiče religije. Dužni su također prionuti uz istinu kad je spoznaju te sav svoj život uređivati prema zahtjevima istine. Toj, pak, obvezi ljudi ne mogu udovoljiti na način koji je u skladu s njihovom naravi ako ne uživaju psihološku slobodu i, istodobno, izuzeće od izvanjskoga pritiska“ (DH 2).

Dakako da je, poštujući savjest (potencijalnoga) bračnog druga i kloneći se nametljivosti, osoba katoličke vjere pozvana i sama cjelokupnim svojim životom, a po potrebi i eksplicitno, svjedočiti svoju vjeru kao istinu koju je sama spoznala i koja ju je oslobodila (usp. Iv 8,32).

Nadam se da će ti ove smjernice biti korisne u formiranju osobnih stavova i odnosa.

Btb

don Damir