PITAJTE SVEĆENIKA

Moj dečko je musliman… Što Crkva kaže o braku katolika s drugim vjerama?

O ženidbi katoličke i nekrštene strane govori papinski dokument „Matrimonia mixta“

brak katlolika i muslimana

Foto: Shutterstock.com

Imam dečka čiji su roditelji muslimani, te njegova majka ne podržava našu vezu, odnosno podržava je pod uvjetom da mene navede na preobraćanje na islam. Zanima me kako se kršćanstvo odnosi prema drugim vjerama, osobito islamu? Smatra li se neprikladnim ulazak u bračnu zajednicu katolkinje i osobe koja je dijete muslimana, ali nije svojevoljno odabrala nijednu vjeru?  

Poštovana,

zbog kompleksnosti pitanja, podijelio bih odgovor u tri dijela: odnos kršćanstva i islama, brak katolika i nekrštene osobe i odnos prema osobama druge vjere.

Kršćanstvo i islam

Načelan odgovor Crkve o stavu prema drugim religijama i posebno islamu nalazimo u deklaraciji “Nostra aetate” Drugoga vatikanskog koncila. Tamo, među ostalim, stoji sljedeće:

„Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?

Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima isti­nita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razli­kuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odraža­vaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, “koji je put, istina i život” (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio.

Ona stoga bodri svoje sinove i kćeri da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ta duhovna i mo­ralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote.

Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedi­nomu Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i po­božno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dola­zilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički  štite i promiču  socijalnu pravdu,  ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.

Sveti Sabor, idući tragovima svetih apostola Petra i Pavla, žarko zaklinje kršćane-vjernike da “vladajući se lijepo među poga­nima” (l Pt 2, 12), ako je moguće, koliko je do njih, žive u miru sa svim ljudima, tako da budu doista sinovi Oca koji je na nebesima.“

Ženidba katoličke i nekrštene strane

O ženidbi katoličke i nekrštene strane govori papinski dokument „Matrimonia mixta“: „U mješovitoj ženidbi postoje mnoge teškoće, budući da se u živu stanicu Crkve, kako se kršćanska obitelj s pravom naziva, uvodi određena podjela. U samoj se obitelji, nadalje, evanđeoski nauk teže ispunjava zbog razlika u pitanjima vjere, posebno glede kršćanskog bogoštovlja i odgoja djece. Iz tih razloga Crkva, svjesna svoje dužnosti, odvraća od sklapanja mješovitih ženidbi, budući da želi da katolici budu u mogućnosti postići savršeno jedinstvo uma i potpunu zajednicu života. Međutim, budući da čovjek ima naravno pravo ženiti se i rađati djecu, Crkva svojim zakonima, koji jasno pokazuju njenu pastoralnu brigu, stvara takva rješenja da se s jedne strane pažljivo obdržavaju načela božanskog prava i da se s druge strane poštuje pravo na sklapanje braka.“

Kanonsko pravo prema tim načelima određuje kako je za valjanost ženidbe između dviju osoba od kojih je jedna katolik, a druga nekrštena, potreban oprost mjesnog ordinarija (biskupa). Uvjeti za davanje toga oprosta su:

  1. katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi;
  2. o tim obećanjima koja treba dati katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke;
  3. obje stranke trebaju poučiti o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smiju isključiti.

Te se ženidbe također trebaju sklapati po redovitom kanonskom obliku. A ako tome na putu stoje velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke može u pojedinačnim slučajevima dati oprost od kanonskog oblika, s tim da se za valjanost ženidbe traži da ona bude sklopljena u nekom drugom javnom obliku koji mjesni ordinarij odredi. Taj drugi javni oblik može biti i civilno sklapanje ženidbe.

Odnos prema osobama druge vjere

Što se tiče odnosa u vezi ili braku glede vjerskih pitanja, korisna se smjernica nalazi u deklaraciji „Dignitatis humanae“:

„U skladu je s dostojanstvom osobe, koja ima razum i slobodnu volju, a sukladno tome i osobnu odgovornost za svoje postupke, da je u savjesti obvezana tražiti istinu, osobito onu koja se tiče religije. Svaka je osoba također dužna prianjati uz istinu koju je spoznala te urediti svoj život u cjelini prema zahtjevima istine. Međutim, čovjek može ispuniti te dužnosti prema savjesti samo ukoliko je slobodan od bilo kakve vanjske prisile te uživa psihološku slobodu. Stoga se nikoga ne smije siliti da čini protivno vlastitim uvjerenjima.“

Dakako da je, poštujući savjest (potencijalnog) bračnoga druga i kloneći se nametljivosti, osoba katoličke vjere pozvana i sama cjelokupnim svojim životom, a po potrebi i eksplicitno, svjedočiti svoju vjeru kao istinu koju je sama spoznala i koja ju je oslobodila (usp. Iv 8,32).

Nadam se da će ti ove smjernice biti korisne u formiranju osobnih stavova i odnosa.

Btb,

don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral

Objavljeno: 16. ožujka 2017.

Možda vam se svidi