Kod govora o uskrsnuću i reinkarnaciji neophodno je voditi računa da u pozadini tih dvaju religioznih pojmova stoje dvije različite paradigme, dva različita poimanja vre­mena, međusobno različita i suprotstavljena. Cikličko ili kružno poimanje vremena, u kojemu se sve vrti u krugu, sve se ponavlja i obnavlja u svijetu mita, potječe iz istoč­njačke filozofije, i u bliskoj je vezi s prirodnom religioznošću. Vjera u uskrsnuće temelji se na linearnom (pravocrtnom) shvaćanju vremena. Linearno vrijeme je obilježje objavljene vjere (kršćanstva) koja pretpostavlja neki početak, zatim trajanje, i, naposljetku, kraj. Takva vizija linearnog vremena nalazi svoj najviši smisao u punini vremena u ko­joj je vječni Bog postao čovjekom. Trenutak utjelovljenja predstavlja vrhunac vremena i puninu Objave. On ne ostavlja nikakav prostor drugim inkarnacijama ili nekim no­vim objavama. Nasuprot njemu, kružno (cikličko) vrijeme (koje predstavlja obilježje hinduizma), ne pozna nikakav vrhunac ili puninu vremena, nego samo vječno kruženje, ciklus rađanja i umiranja nazvan samsara, koju pokreće nemilosrdni zakon karme. Prema cikličkom poimanju vre­mena iskustveni svijet, koji nije ništa drugo nego “iluzija” (maya), zatočenik je vremena i želja, jer želja činiti i živjeti zarobljuje u kotač samsare. Spasenje, odnosno oslobođenje (mokša) moguće je jedino bijegom iz ciklusa djelovanja.

Vrijeme je zamišljeno kao kotač koji se okreće i uvijek se vraća na polaznu točku; u njemu niti ima zastoja niti spa­senja. Ovaj ciklički pojam vremena nezainteresiran je za povijest i zatvoren u svijet mita. Zbog toga je hinduistički Isus manje povijestan a više nadpovijestan, skoro pa mit­ski. Najveća prepreka spasenju, prema cikličkom poimanju vremena, bilo bi “neznanje” (avidya) ili “iluzija” (maya) koja nas zatočuje u svijet fenomena i karme, odnosno u “za­kon nagrade i kazne”, dok u linearnom poimanju vremena “istočni grijeh” je taj koji određuje čovjekovo stanje za trajanja njegova zemaljskoga života. Dok se u cikličkom shvaćanju vremena (samo)spasenje, kao što smo vidjeli, postiže slijeđenjem različitih puteva (karma, jnana, bhakti) i vjerovanjem u različite Božje “silaske” (avatare) na zem­lju, prema kršćanskom učenju spasenje se postiže vjerom u Isusa Krista koji je svojom krvlju izbrisao naše grijehe.

U hinduizmu je odsutan osjećaj grijeha kao slobodnog čina povrede ljubavi Božje. U hinduizmu je grijeh, što će više puta naglasiti i Sri Sathya Sai Baba, “pogreška” koja ovisi o neumoljivom lancu karme, pa stoga osoba za njega i ne može biti odgovorna. Ukloniti ga se može “spoznajom” (vidya). Grijeh kao prijestup zakona (dharme), uklanja se očišćenjem (uranjanjem u rijeku Ganges). “Grijeh je ljud­ska izmišljotina”, kaže Sai Baba, a “svatko od vas je Bog, znao to ili ne”.1 Ako nema grijeha, onda i Kristova smrt za otkupljenje grijeha nema nikakav smisao. Budući da hinduizmu nedostaje pojam grijeha, nedostaje mu i pojam oproštenja grijeha od strane Božje. Odsutnost osjećaja za grijeh i rad na samoostvarenju u hinduizmu su doprinijeli to­mu da su indijski mistici smatrali da su vlastitim snagama dosegnuli stanje savršenstva radi čega su “ignorirali svaki smisao za poniznost”2, što je razvidno i iz stavova Sri Sat­hya Sai Babe.

Pri sučeljenju reinkarnacije i uskrsnuća navest ćemo barem četiri bitna teološka faktora koji izražavaju ljubav Božju na daleko uzvišeniji način od reinkarnacije, ali na­dasve ukazuju da su reinkarnacija i uskrsnuće međusobno nepomirljivi.3 a) Uskrsnuće je radostan događaj, dok je za hindusa reinkarnacija tragičan događaj iz kojega traži izlaz kroz oslobođenje (mokšu). Optimizam s kojim današnji zapadnjaci prihvaćaju reinkarnaciju nije njezino izvorno svojstvo nego rezultat iskrivljenog shvaćanja na Zapadu.

b) Uskrsnuće je potvrda Božje ljubavi za svako ljudsko biće. Krist je došao radi svakoga čovjeka i svima otvorio vrata vječnoga života. Reinkarnacija je, naprotiv, vjerova­nje bazirano na drugačijoj slici o Bogu. Prema načelu “za­sluge” (naše sadašnje slanje posljedica je djela što smo ih počinili u ranijim životima). Bog ljude “pripušta” reinkar­naciji. Naime, čak i kada ljudi izvršavaju Zakon (dharmu), oni ne izlaze automatski i iz ciklusa reinkarnacije. Oslobo­đenje od karme postiže se isključivo slijeđenjem jednog od duhovnih putova.

c) Uskrsnuće je trijumf Božjeg praštanja kojeg je Bog udijelio čovjeku. I zbog toga je uskrsnuće čin ljubavi. Rein­karnacija podrazumijeva čišćenje patnjom kroz više života. Reinkarnacija ostavlja samo privid oprosta dok, zapravo, karmu treba odraditi.

d) Uskrsnuće otkriva dostojanstvo i svetost ljudskog ti­jela koje je predodređeno za preobrazbu i buduću proslavu, dok reinkarnacija obezvrjeđuje tijelo (“kozmički proces reciklaže”4), pripisujući mu negativne učinke karme, koje mora ispaštati u nekom od narednih života.

Uslijed sve učestalijeg manipuliranja povijesnim činje­nicama iz crkvene povijesti važno je napomenuti da vjera u reinkarnaciju nikada nije bila djelom službenog crkvenog nauka. Ne mogu se smatrati crkvenim pologom one teo­rije koje su nikle u prvim stoljećima poslije Krista i koje su završile u heretičkim pokretima, kao što su gnostici ih manihejci, i jedni i drugi osuđeni od strane Crkve. Ovdje je potrebno pridometnuti i pojašnjenje o Origenu. Origen je, u suvremenoj tendencioznoj literaturi koja prozelitski obrađuje reinkarnaciju, navođen kao glavni dokaz navod­nog “pozitivnog” stava kršćanske teologije prvih stoljeća o reinkarnaciji.5 To uopće ne odgovara istini. Origen po­dupire preegzistenciju i inkarnaciju duša, ali ne i reinkar­naciju. To je bjelodano iz sadržaja Justinijanova edikta upućenog patrijarhu Menasu iz Konstantinopolisa kojime je na sinodi u Konstantinopolisu 543. godine, osuđeno Origenovo učenje a da pritom niti jednom riječju nije spomenuta reinkarnacija:

Tko kaže ili tvrdi da su duše ljudi prethodno postojale tako da su bile duhovi ili svete sile, da su se međutim zasitile božan­skog motrenja, okrenule se prema nečem gorem, zbog čega su se ohladile u ljubavi prema Bogu, pa su zato nazvane du­še a za kaznu su poslane u tijela, neka bude kažnjen anate­mom.6

Da je Origen ikada zagovarao reinkarnaciju, i ona bi ne­minovno bila obuhvaćena anatemom cara Justinijana. Istina je, međutim, da “Origen ne zastupa seobu duše i reinkarna­ciju, iako sebi ta pitanja postavlja”7. Sri Sathya Sai Baba propovijeda reinkarnaciju zato što je on hindus. Svaka je vjera vrijedna poštovanja, ali sinkretizam i “univerzalizam” što ih propovijeda Sri Sathya Sai Baba izvor su opće pomutnje. Da bismo rasvijetlili tu širom rasprostranjenu i pomutnju uzeli smo u razmatranje i analizu lik Sri Sathya Sai Babe.

fra Josip Blažević

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sai Baba i/ili Isus Krist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. G. Rosati, Sai Baba: Krist se vratio, Zagreb 1996., 115.
  2. D. G. Rossa, Cristianesimo, religioni e sette non cristiane a confronto, Roma 1989., 157.
  3. Usp. A. Pavese, Sai Baba. Anatornia del “nuovo Cristo” e dei suoi miracoli attraverso la psicologia del profonda, la parapsicologia e Ia fede cristiana, Casale Monterra to 1992., 153.
  4. Usp. J. Blažević, Joga i kršćanstvo, Split 2004., 35.
  5. Između raznih autora koji Crkvi podmeću vjeru u reinkarnaciju svakako se ističe Paramhansa Yogananda. Usp P. Yogananda, Autobio­grafija jednog yogija. Zagreb 1991., 228.
  6. Dz 403.
  7. L. Lies, “Origen i njegove napomene o reinkarnaciji” u: M. Nikić (uredio), Reinkarnacija i/ili uskrsnuće. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove i Teološkog fakulteta Sveučilišta u Innsbrucku o reinkarnaciji i uskrsnuću, Zagreb 1998., 147