Budući da danas postoje različite religije kao što su kršćanstvo, islam, budizam itd., zanima me gdje je korijen svega toga? Gledajući npr. Isusa kod katolika, Muhameda kod muslimana, Buddhu kod budista, vidim da se previše činjenica poklapa. Naime, ovo me je pitanje mučilo puno prije nego što sam pogledao dokumentarni film Zeitgeist. U tom se filmu daje odgovor na moje pitanje, ali bih volio čuti neko objašnjenje, odnosno drugu stranu.

Marko

Dragi Marko,

Bog po savjesti potiče sve ljude da ga traže „ne bi li ga kako napipali i našli“ (Dj 17,27). Drago mi je što se i ti odazivaš njegovu pozivu i nastojiš pronaći pravu istinu o njemu.

Kako sam primjećuješ, na svijetu postoji mnoštvo religija, a time i mnoštvo različitih nauka, praksa i zajednica koje se oko njih okupljaju. One imaju određene sličnosti jer sve što je u njima ispravno i dobro dolazi od jednoga i istoga Boga, kako to Crkva i naučava. No unatoč nekim sličnostima, te religije ipak nisu svedive jedna na drugu. Naime, Bog ili postoji ili ne postoji, Isus ili jest Bog ili nije, reinkarnacija ili postoji ili ne postoji, sakramenti ili jesu djelotvorna sredstva spasenja ili nisu… U svim tim pitanjima ne postoji treći odgovor. Stoga ni različite religije, koje daju različite odgovore na ova i druga pitanja, jednostavno ne mogu istovremeno biti sve u pravu. Onaj tko bi tvrdio da je tako doveo bi se u logički bezizlaznu poziciju.

No kako onda objasniti ovu različitost religija i kako utvrditi točan odgovor?

Sama Biblija opisuje kako se čovjek grijehom udaljio od Boga, a zatim razvio različite religijske oblike ne bi li se njima ponovno s Bogom povezao (samo značenje riječi religija na to ukazuje: re-ligare – ponovno povezati). No to je ponovno povezivanje, s obzirom na čovjekovo palo stanje (posljedice istočnoga grijeha), obilježeno teškoćama i zabludama. Stoga i dolazi do različitih nauka o Bogu, čovjeku, smislu života i načinu njegova postizanja.

Bog stoga u svojoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima ne bi li ih pozvao i prigrlio u zajedništvo sa sobom. Taj postupak Božje objave zbiva se od početka, od objave praroditeljima nadalje (vidi Post 1–3). Zatim Bog sklapa savez s Noom i to je kozmički savez koji se temelji na Božjoj objavi u prirodi i savjestima ljudi. Različite religije sve do danas kao da sudjeluju u ovom savezu. U njima ljudi traže Boga.

Međutim, Bog ne pušta samo da ljudi njega traže, već i on sam traži ljude. U svojoj providnosti nastavlja, produbljuje objavu u kojoj objavljuje istinu o samom sebi i istinu o čovjeku njemu samom. Stoga poziva Abrahama i od njega podiže sebi narod, kojem po Mojsiju daje Zakon i poučava ga po prorocima da iščekuje od početka najavljeno spasenje (usp. Post 3,15). Taj je narod, kako Biblija postojano svjedoči, specifičan, drugačiji: „U svim pokrajinama tvoga kraljevstva ima jedan narod razasut među drugim narodima i od njih odvojen. Njegovi su zakoni drugačiji od zakona u svih ostalih naroda“ (Est 3,8). Njih je Bog odabrao da budu „kraljevstvo svećenika, narod svet“ (Izl 19,6).

„Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tome što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.“ „I ovo što si zatražio, učinit ću“, odgovori Jahve Mojsiju. (Izl 33,16–17)

Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod. Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim? (Pnz 4,6–8)

Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod. (Pnz 7,6)

Zbog te objave koja mu je dana, istine u koju je upućen Božjim darom, tom narodu nije dopušteno dijeliti religijske prakse drugih naroda. Te su prakse, kako smo već rekli, obilježene ne samo istinom spoznatom iz prirode i savjesti, već i ljudskim zabludama, pa i zloćom: „Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ (Pnz 5,7); „Ne idite za drugim bogovima između bogova drugih naroda što su oko vas“ (Pnz 6,14); „Ne istražuj o njihovim bogovima i ne govori: ‘Kako su oni narodi štovali svoje bogove, tako ću i ja.’ Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni činili svojim bogovima. Čak su svoje sinove i kćeri spaljivali u čast svojim bogovima“ (Pnz 12,30–31); „Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta“ (Pnz 18,14).

Dapače, Sveto pismo na nekim mjestima eksplicitno kaže da ti drugi bogovi nisu ništa drugo nego zlodusi (usp. npr. Pnz 32,17 i Bar 4,7).

U punini vremena Bog više ne progovara po prorocima, nego u Sinu, Riječi tijelom postaloj. On, Bog i Gospodin (usp. npr. Iv 1,1; Iv 20,28), postaje čovjekom „radi nas i našega spasenja“. Sin Božji, koji jedini pozna Oca (usp. Mt 11,27), objavljuje nam najdublju nutrinu Božju i ostvaruje naše otkupljenje cjelokupnim svojim životom i djelovanjem, osobito mukom, smrću, uskrsnućem i izlijevanjem Duha Svetoga. U Isusu postaje do kraja vidljiv Bog koji traži ljude. Time se ostvaruje spomenuto obećanje o otkupljenju, koje je kroz cijeli Stari zavjet pripremano, proročki naviještano (usp. Lk 24,44; Iv 5,39; 1 Pt 1,10) i različitim pralikovima naznačeno (usp. 1 Kor 10,11). U Kristovoj krvi sklapa se Novi Savez. Budući da židovski narod kao cjelina „nije prepoznao vrijeme svoga pohoda“, već je, općenito uzevši, odbacio Mesiju – Krista, Isus od vjernih Židova ustanovljuje Crkvu kao novi Božji narod (usp. npr. Mt 16,18; Lk 20,16) koji se zatim, u skladu sa starozavjetnim proroštvima, širi i na pogane snagom navještaja radosne vijesti spasenja:

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Mk 16,15–16)

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,18–20)

Iz svega navedenog vidljiva je stupnjevitost objave: prirodna religioznost, Stari zavjet – židovstvo, Novi zavjet – kršćanstvo. Islam je specifičan slučaj religije koja sebe smatra objavljenom, a sadrži elemente Staroga zavjeta, prirodne religioznosti, ali i Novoga zavjeta (u manjoj mjeri). Ona je kršćanstvu bliža od drugih prirodnih religija (hinduizma, budizma), a dalja od židovstva. Taj odnos drugih religija prema Kristovoj Crkvi opisuje se često slikom koncentričnih krugova, a na temelju Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium Drugoga vatikanskog sabora (LG 16), koju ti svakako preporučujem za čitanje.

Svaka religija, prema tome, na svoj način i u svojoj mjeri sudjeluje na „punini Kristovoj od koje svi primismo“ (Iv 1,16). Ti elementi posvećenja i istine, kao darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, potiču na katoličko jedinstvo. U tom smislu religije su priprema za evanđelje.

Svaki je čovjek obvezan u svojoj savjesti tražiti istinu, osobito o religiji, te kada je spozna, po njoj urediti svoj život. Vječno spasenje postiže svaki čovjek prema tome koliko je iskreno tragao za Bogom i nastojao njegovu volju prepoznati i izvršiti. U tom smislu može se spasiti onaj tko, bez svoje krivnje, nije poznavao puninu istine koja je u Kristu Isusu (Iv 14,6). To ne znači da različite religije po sebi imaju spasenjsku snagu, nego da Duh Sveti, na način koji je Bogu poznat, pruža svakom priliku da se pridruži vazmenom otajstvu Isusa Krista i tako bude spašen.

Zaključno, odgovorio bih ti da je korijen svega dobra u religijama u Trojedinom Bogu – Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a da je korijen njihove neusklađenosti u ljudskoj ograničenosti i grijehu. Među religijama postoje objektivne razlike u sudjelovanju na punini objavljene Istine, koja je Krist. Bez obzira na te objektivne razlike, svatko će pred Bogom odgovarati i spasiti se ili ne spasiti prema tome koliko je Istinu po savjesti tražio i po njoj živio.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.