Nailazim na bezbroj stranica koje govore da je Drugi vatikanski sabor zapravo bio „đavolje djelo“ i kako se iskrivio pravi katolički nauk. Zamjera se to što se premjestio tabernakul, što je manje klečanja na svetoj misi, što je svećenik okrenut narodu, da su obredi pojednostavljeni (narodni jezik), što je maknuto Četvrto evanđelje, što je oltar postao „stol“, da i laici mogu čitati prvo i drugo čitanje i psalam te da djevojke mogu biti ministranti. Sve to je bilo neprisutno prije Drugoga vatikanskog sabora, a nakon njega mnogi su katolici istupili iz Crkve. Znam da je stari obred dozvoljen, ali zašto je ovaj novi zapravo toliko izmijenjen i drukčiji, gotovo protestantski? Što se dogodilo? Zahvaljujem vam na odgovoru!

Ivomir

Dragi Ivomire,

Drugi je vatikanski sabor službeni crkveni sabor, ujedno i tijelo koje pod vodstvom rimskoga prvosvećenika vrši najvišu vlast nad Crkvom. Iznimno je važno napomenuti da Crkvu vodi Duh Sveti i da je crkveni sabor u svojim učenjima o vjeri i moralu nezabludiv! O tome govori Zakonik kanonskoga prava: „Nezabludiv je u naučavanju i Biskupski zbor kad naučavanje vrše biskupi okupljeni na općem saboru, koji, kao učitelji i suci vjere i ćudoređa, izjavljuju za svu Crkvu da je neki nauk o vjeri i ćudoređu konačno obvezatan; ili kad se, raspršeni po svijetu, čuvajući vezu zajedništva međusobno i s Petrovim nasljednikom, zajedno s rimskim prvosvećenikom naučavajući vjerodostojno stvari vjere ili ćudoređa, služe u jednom mišljenju kao konačno obvezatnom“ (kan. 749).

U skladu s tim izjaviti da je Drugi vatikanski sabor (ili bilo koji drugi opći crkveni sabor) djelo đavla je ne samo neistina, već i suprotstavljanje službenom nauku Crkve. Oni koji ne priznaju taj Sabor upadaju u raskol sa službenom crkvenom tradicijom.

Taj se Sabor u svojoj liturgijskoj reformi vodio krilaticom ad fontes, tj. željom za povratkom na najizvorniju i najstariju tradiciju liturgijskih slavlja. Cjelokupno je bogoštovlje preuređeno kako bi što više odgovaralo modelu prve Crkve. Upozorio bih te da budeš oprezan prema navodima koje čitaš na internetu jer osim što su vrlo često netočni, znaju biti (kao u ovom slučaju) i vrlo zlonamjerni. Narodni je jezik iznimno puno doprinio razumijevanju Božje riječi čija je važnost u slavlju time još više naglašena. Oltar nije postao samo stol, već je i dalje žrtvenik na kojem se prikazuje euharistijska žrtva. Četvrto evanđelje nije maknuto, već se čita svake godine, osobito u božićnom vremenu, korizmi i uskrsnom vremenu, kao i tijekom godine B, jer su čitanja iz Markova Evanđelja kraća od drugih ciklusa. Jače je naglašena uloga laika u slavlju, što nije ništa negativno, već iznimno pozitivno jer oni sačinjavaju zapravo najveći dio Božjega naroda, a po sakramentima su primili kraljevsko, svećeničko i proročko poslanje.

Nema ništa protestantskoga u želji za povratkom na korijene liturgije i na dublje osvješćivanje njezine uloge u kršćanskom životu. Cjelokupna obnova, naravno, nije se dogodila odjednom, već su joj prethodila desetljeća katoličkoga liturgijskog pokreta i mnogobrojnih istraživanja na području liturgijske teologije.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.