Poštovani don Damire,
je li pogrešno klečati pred Gospinim kipom, ili kipom nekog sveca, ili pjevati u pjesmi Kraljice svete krunice: “Tebi se puci klanjaju…” jer u Mt 4,10 piše: “Gospodinu, svojemu Bogu se klanjaj i njemu jedinomu služi!”? Mislim da je klečanje pred kipom Gospe ili svetaca, ili relikvija, iskaz ljubavi i želje za nasljedovanjem u svetosti prema njima, a ne idolopoklonstvo i vjerovanje da su oni bogovi; ali može li to biti uzrok nerazumijevanja nauka Crkve ili neke krive pobožnosti? Hvala!

Poštovana!

Već sam odgovarao na pitanja o štovanju blažene djevice Marije i drugih svetaca, pa te upućujem na te linkove: ovdje i ovdje.

Međutim, ovdje bih se osvrnuo na još jedan aspekt te tematike, a to je odnos između tjelesnih gesti i njihova značenja.

Klečanje kod pretvorbe na svetoj misi, poklecanje pred Presvetim sakramentom, naklon glave na ime “Isus” ili na spomen Presvetog Trojstva, duboki naklon (u bizantskom obredu ili ako se ne može kleknuti u latinskom obredu), kao i kađenje Presvetog izrazi su onog štovanja koje dugujemo samo Bogu, a koje se naziva poklonstvenim štovanjem (lat. latria).

Međutim, znači li zbog toga da svako klečanje, poklecanje, duboki naklon, naklon glave ili kađenje usmjereno prema bilo kojoj drugoj osobi predstavlja idolopoklonstvo?

Naravno da ne.

Uzmimo primjer iz Staroga zavjeta, 1 Kr 2,19:

“Kada, dakle, uđe Bat-Šeba kralju Salomonu da govori o Adoniji, ustade kralj i pođe joj ususret, pokloni se pred njom, zatim sjede na svoje prijestolje i zapovjedi te namjestiše sjedalicu za kraljicu majku, i ona mu sjede s desne strane.”

Ista hebrejska riječ koja je ovdje prevedena sa “pokloni se” koristi se također u nizu drugih biblijskih tekstova, pri čemu ponekad označava poklonstveno štovanje Boga, a ponekad gestu poštovanja prema stvorenjima, kao što je to i u ovom slučaju. Tako se Abraham “poklonio” pred tri tajanstvena gosta (Post 18,2); Lot pred dva anđela (Post 19,1); Abraham se u Post 23,7 “poklonio” stanovnicima zemlje u kojoj je boravio; u Izl 18,7 Mojsije se “poklonio” svome tastu, ali i Gospodinu u 34,8; PnZ 17,3 prekorava zbog “klanjanja” drugim bogovima, Jošua se “poklonio” pred zapovjednikom vojske Gospodnje (Još 5,14)…

Dakle, ista riječ (a onda i ista gesta) mogu označiti različite stvarnosti. Očito je bitan stav srca koji prati pojedine geste. Ako je “poklon” usmjeren prema Bogu, treba ga činiti sa spomenutim poklonstvenim štovanjem, a ako se radi o stvorenjima, treba ih štovati kao one koji imaju odgovarajućeg udjela u Božjoj svetosti, vlasti i časti. Dakako da je tu štovanje Blažene Djevice Marije posebno istaknuto (naziva se hyperdulia), zatim je tu čašćenje drugih svetaca (dulia), a nisu nipošto isključene ni geste poštovanja prema onima kojima ga na zemlji osobito dugujemo (roditelji, vladari…). Dakako da bilo kakvo “poklonstvo” prema krivim bogovima ne dolazi u obzir.

Dakle, zabuna se javlja kada brkamo tjelesne geste i razinu štovanja koju njome iskazujemo.

Kako raščistiti tu zbrku? Neki pokušavaju s dosljednim razlikovanjem, tako da se npr. “štovanje” i “čašćenje” odnose na svete, a “klanjanje” samo na Boga. Zato se u jednoj marijanskoj pjesmi negdje pjeva “anđeli lijepo pjevaju, tebi se djevo klanjaju”, a negdje “anđeli lijepo pjevaju, tebi čast vijekom davaju” – prva verzija je izvorna, a druga je rezultat pokušaja da se teološki “ispravi”.

Drugi je način pomiriti se s time da “poklon”, “klanjanje” i slične riječi jednostavno nose u sebi nedostatak određenosti, prisutan, kako sam pokazao, već u Bibliji. Taj se nedostatak, međutim, nadopunja ispravnim stavom srca. Tako, npr. naklon glave na ime “Isus” u svetoj misi jest čin latrije, ali isti naklon na ime “Marija” predstavlja hiperduliju, a na ime npr. sveca zaštitnika duliju. Jednostavno, vjernik bi trebao, čineći određene geste, biti svjestan kako one u različitim okolnostima trebaju biti ispunjene različitim značenjima.

Btb,
don Damir Stojić