Bog pater,

kako čovjek da se ponaša prema prijatelju, u kojeg je izgubio povjerenje, jer je povjerene mu tajne izdao. Kako da sad s njim komuniciram normalno? Glumiti pred njim nemam snage, a da popričam, bojim se da ćemo se posvađati. Gdje je izlaz? Kako voljeti sebe i svoj život, a u isti čas ga i prezirati? Hvala na odgovoru.

Oni koji jedno drugom tajne otkrivaju to čine jer i ne sanjaju da bi one mogle biti ikad ikom drugom otkrite. Pa makar poslije netko od njih tajnu i izdao – povjeravanje će uvijek imati smisla. Dijeleći svoju istinu s drugima, sebe svojom istinom o sebi zatvorene – oslobađamo. Kad god shvatimo da je duša drugog istim tkanjem kao naša tkana, i da na našu riječ drugi odgovara riječju kojom pripravlja put novoj našoj riječi – strahom se riječi ne smiju zaustavljati. To je rizik na koji se mora pristati inače odabiremo vječnu osamu. Naravno, na taj način pristajemo i na mogućnost da budemo i izdani – ali neka. Takva rana manja je tragedija od apriornog nepovjerenja prema svakom – iz straha da od nekog budemo ranjeni. Uostalom, onaj tko povjerenje izda, izdao je sebe – a ne vrlinu povjerenja kao takvu. Pa makar da oni koji su sveto doživljavali svetinje jedno drugog, nakon nekog vremena to više ne mognu doživljavati – trebali bi to zauvijek sveto čuvati. Stvar je to elementarne ljudskosti. Ali, ako već tako nije – ne pokušavaj stvari očajnički vratiti na prijašnje. Dostojanstveno ostani uz ono uz što on više ne stoji. To što te sramoti njegova je sramota. A tvoje poniženje, tvoj je neizbježni križ. Budi ponosna na nj. Kasnije ćeš vidjeti zašto.

Od srca,

p. Luka Rađa