Iz pisma zrači pozitivan stav: nastojanje da dođete do jasnoće o grijehu na području bračnoga života; zabrinutost da ne upadnete u grijeh; bojazan da ne upadnete u mentalitet vaših prijatelja koji »tvrde da to nije grijeh«. Pa dok je u tolikima danas, čak i u srcu vaših prijatelja »koji su također vjernici«, potamnio smisao za grijeh, napose grijeh kontracepcije, vi sasvim opravdano tražite razjašnjenja jer »ne želite živjeti u grijehu«.

Zaboravlja se da na grijeh spada i kazna za grijeh. Opraštajući težak grijeh pokajnika, Bog otpušta vječnu kaznu, ali dio vremenitih kazna ostaje i treba ih ispaštati bilo ovdje, bilo preko groba. Kralju Davidu pokajniku – za preljub i mnogostruko ubojstvo – Bog oprašta, ali teška kazna snalazi njegovu kuću: umire mu nezakonito dijete, sin Amnon oskvrnjuje sestru Tamaru, zbog toga brat Abšalom ubija Amnona, Abšalom podiže rat protiv oca Davida, ovaj napušta Jeruzalem i daje se u bijeg, na bijegu ga pogrđuje, prezire i proklinje Šimej, malo potom Abšalom pada mrtav itd. (usp. 2 Sam 11–18). Prorok Natan je kralju prorekao kazne: »Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? (…) Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo i jer si uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena« (2 Sam 11,9–10). Danas su, nažalost, i kod vjernika grijeh i kazna za grijeh toliko izblijedjeli da nam se slična mjesta iz Biblije čine tuđa i prestroga. Ipak, nije li to govor kojim sam Bog čovjeku objavljuje što je grijeh? Nije li zbog naših grijeha Krist sramotno ubijen na križu? Grijeh, dakle, nije »popiti čašu vode«, »uzeti kavu«, »pojesti zalogaj«. Kristova nam Krv pomaže naslutiti da se radi o teškoj, točnije govoreći, užasnoj realnosti.

Jedno od veoma opasnih područja jest upravo bračni život jer se – mentalitetom svijeta općenito misli – da je tu sve »prirodno«. Pa ako se tu izgubi svijest, dostojanstveno, smisao za odricanje, za pravu ljubav u potpunu darivanju ne tražeći sebe, ako se izgubi smisao za dostojanstvo bračnoga bića, a supružnik postane objekt egoističkih prohtjeva, tada se sve pomalo svodi na tijelo, na požudu, na strast, na zadovoljavanje. U takvu ozračju »mesa i krvi« uzvišeni plan Boga o ženidbi, sakrament braka koji je slika jedinstva Krista i Crkve, gubi svako značenje. Time se niječe Bog Stvoritelj, niječe se otkupljenje čovjeka i njegove spolnosti po Kristovu križu. Čovjek kršćanin više se ne razlikuje od ateista: sve se promatra pod prizmom materije i materijalne egoistične koristi. Stoga, prije nego što reknemo riječ o neredu kontracepcije, potrebno je reći riječ o dostojanstvu ljudske osobe koju je Stvoritelj divno zamislio i dao čovjeku na ostvarenje.

Ne samo prvi čovjek, nego svaki čovjek i dan-danas, ja i ti, stvoren je neposredno od samoga Boga posredstvom tjelesnoga oca i majke. Kada, naime, supružnici svoju spolnu sposobnost, koja je po svojoj biti takva da može rađati, a koja je duboko upisana u najdublje dostojanstvo ljudske osobe, stave u djelovanje, oni toga trenutka – htjeli to ili ne – jesu suradnici, dapače sustvoritelji s Bogom ljudske osobe, koja ima doći na svijet. U tome je neusporedivo dostojanstvo bračnoga spolnog čina. Bog ga je tako zamislio, htio, ostvario kao nešto veliko i sveto. »Sveto«, jer je spojen sa stvarajućom ljubavi Boga. Ljudsko biće, čovjekova osoba ne smije dolaziti na svijet osim u spolnomu činu, po njemu i kroz njega. Stoga se on nema odvijati izvan nego jedino unutar zakonita braka. Nešto se slično događa kod euharistije u Pretvorbi. Tijelo i Krv Kristova nastaju posredstvom ljudskoga čina: svećenikove riječi. Ljudska je osoba uvijek rezultat spoja djelovanja Boga i čovjeka zajedno, upravo u bračnomu činu, uzevši ga u cjelini. Time su muž i žena sustvaraoci nove ljudske osobe zajedno s Bogom. Bog je prvi uzročnik, oni su drugotni. Djelovanje se odvija zajedno u božanskomu i ljudskom poretku.

Recimo još ovo: sposobnost rađanja i sposobnost sjedinjenja supružnika u ljubavi međusobna darivanja strogo su međusobno povezani. Tu je strukturu spolnosti i bračnoga čina dao Stvoritelj. To je ono za čime bračni čin po svojoj strukturi unutarnje prirode najprije i po sebi teži. I zato je to u svim okolnostima, bez obzira na subjektivnu nakanu počinitelja, uvijek i isključivo unutarnja svrha bračnoga čina.

Pretpostavimo sada da to neki bračni par zna. Unatoč tomu znanju taj par svojevoljno i slobodno zahvaća u smisao bračnoga čina na taj način da odijeli sjedinjenje od rađanja: bračno sjedinjenje hoće, rađanje ne će, s time da ga na bilo koji način zapriječi, tj. zapriječi mogućnost da dođe do začeća djeteta. Takav je način, tj. kontraceptivni je način dvostruko zao, gledamo li ga s objektivnoga stanovišta: zao je jer su supružnici narušili njegovu unutarnju strukturu koju je sam Stvoritelj upisao u dostojanstvo ljudske osobe i ljudske spolnosti; zao je i zato što ga upravo takva razbijena supruzi hoće, tj. oni hoće sjedinjenje pa kod toga mogu imati i svoje nakane, ali ne će mogućnost rađanja: tu mogućnost na svaki način nastoje blokirati. Budući, dakle, da takav čin zahvaća u dubinske zakonitosti same osobe i u smisao ljudske ljubavi, teško je grješan. On se protivi istini dostojanstva ljudske osobe i istini ljudske spolnosti. »Kad bračni drugovi tražeći pomoć u kontracepciji, dijele dva značenja bračnog čina – značenje sjedinjenja od značenja rađanja – manipuliraju i ponizuju ljudsku spolnost«, jasno govori papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenomu svijetu Familiaris consortio, br. 32. Radi se, dakle, o manipuliranju vlastite osobe i osobe bračnoga druga; radi se o govoru koji je proturječan onomu što ga izražava darivanje supružnika u ljubavi; kontracepcija proturječi istini bračne ljubavi. Time se ustvari brak svodi na zadovoljavanje u dvoje, bračni drug se svodi na objekt naslade, a ljubav – jer se ustvari takvi ne vole – svodi se na egoističnu korisnost.

Teološki je to ovako: kod rađanja svake ljudske osobe »prisutan je stvaralački Božji čin«, kaže isti Papa u govoru skupini svećenika 17. rujna 1983. Sposobnost je rađanja upisana u ljudsku spolnost. Izlazi da muž i žena nisu gospodari te sposobnosti, nisu vlasnici, nego su pozvani da u njoj i preko nje budu sudionici stvaralačke odluke samoga Boga. »Kad, međutim, posredstvom kontracepcije, supruzi oduzmu uporabi svoje bračne spolnosti sposobnost rađanja, oni sebi prisvajaju moć koja pripada samo Bogu: naime, da u zadnjoj instanci sami odluče o dolasku u egzistenciju nove ljudske osobe. Prisvajaju si kvalifikaciju da ne budu suradnici sa stvaralačkom moći Boga, nego zadnji raspolagatelji izvorom ljudskog života. U tom vidu, s objektivnog stanovišta, kontracepciju valja osuditi tako duboko nepoštenom da ne može nikada ni iz kakvog razloga biti opravdana.« Tako govori Sveti Otac. I još nadodaje: »Misliti ili govoriti protivno, jednako je kao držati da u ljudskom životu može biti situacija u kojima bi bilo dopušteno ne priznati Boga Bogom.«

To je nauk Crkve o kontracepciji, uzevši ga objektivno. Dakako, iznijeli smo tek bitno.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.