Početkom korizme, na Pepelnicu, u obredu ‘pepeljanja’ svećenik nam je posuo pepeo na glavu uz riječi ‘obrati se i povjeruj Evanđelju’. Koliko je ta stvarnost u ovom korizmenom hodu s Isusom prisutna u mome srcu? Pitam se,  plamti li, i koliko, u meni taj plamen ljubavi raskajanog srca, u odnosu prema Bogu? Hodajuć,i korak po korak, u ovome korizmenom vremenu, i razmišljajući čega ću se odreći, koju žrtvu Bogu iskazati i pokoru izvršiti – dolazim do jednog zaključka: ‘Bogu ne treba moja pobožnost, Bogu prije svega treba – moje srce.’

Toliko znanja o svim stvarima, što i kako trebam činiti, na koji način obavljati sve pobožnosti, toliko spoznaja o Božjoj riječi od svi tih silnih duhovnih knjiga, u svemu tome zanemariti ono najvažnije, a to je srce – sve mi je uzalud. Toliko je toga da i druge mogu poučavati, a sám sam jedna velika razvalina. Podsjetiše me na to Isusove riječi: ‘ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzaludno je Bogoštovlje koje mi iskazuje. I što naučava, to su zapovjedi ljudske.’ (Mk 6-7).

I tako, u moj razum uvukao se ‘papirnati Isus’. Toliko znanja i mudrovanja, da mi je taj ‘papirnati Isus’ začepio dotok do srca, a u nj se ne može spustiti i doprijeti djelotvorna vjera, ufanje i ljubav. Tâ, i apostol Pavao u svojoj poslanici Korinćanima jasno veli: (…) svi imamo znanje. Ali, znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje. Ako tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati! Ali ako tko Boga ljubi, njega Bog priznaje svojim. (I Kor 8,1-3). Uzalud mi, dakle, sve znanje o Bogu ako Bog ne živi u mome srcu. Jer, Bog je ljubav i gdje se ljubav izgubi nestaje i odnosa u ljubavi.

Boga razumom ne možemo dotaknuti, niti s njime ljubavni odnos ostvariti. Ne možemo biti u odnosu s Bogom, mrtvim slovom na papiru i izvanjskim pobožnostima, nego u Duhu i Istini Božje Riječi, koja se oplođuje u našem srcu. Po ljubavi koja je razlivena u naša srca u Duhu Svetom koji nam je dan.  ‘Što da činimo – upitaše ga nato da radimo djela koja Bog hoće? Ovo djelo Bog hoće – odgovori  im Isus – da vjerujete u onoga koga je on poslao.’ (Iv 28-29).

Vjerujem li, dakle, Isusu? Koliko? To je jednostavno pitanje. Tako jednostavno bez nekog umovanja i poučavanja, očituje se u nama ta stvarnost,  u našoj osobnosti i susretima s našim bližnjima. Izražava li se ta vjera u mome znanju koje napuhuje, ili pak u ljubavi koja izgrađuje? Duboki odnos prema Bogu me otvara ljubavi, kako iz ljubavi prema Bogu tako i ljubavi prema bližnjemu. Ta ljubav oplođuje moj život plodovima koje trebaju biti znak Božje prisutnosti u mome srcu. Gdje se izgubilo srce? Pitam se još i: prepoznaju li drugi u meni Isusa i djela koja Isus želi? ‘Naprotiv, plod su Duha: Ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.’ (Gal 5,22)

U ovom korizmenom vremenu neka Duh Sveti vatrom svoje ljubavi zapali ‘papirnatog Isusa’ u mojoj glavi, sve to umovanje, mudrovanje, poučavanje i znanje. Neka pepeo toga papira pročisti put do moga srca i tako na mome raskajanom srcu načini unutarnji znak Križa. Taj pepeo koji neće biti vidljiv na mome čelu, nego na srcu, neka me vrati mojoj Ljubavi. Ljubavi koja mi je na Križu sve rekla kad je iz Presvetog srca Isusova potekla krv i voda. Toj Raspetoj Ljubavi koja je raširila ruke i prolila svoju krv za mene. Srce za srce, život za život! Smiluj mi se Gospodine Isuse, neka ta ljubav zapali oganj u mome srcu, da dočekam radost uskrsnog jutra, radost Tvoje prisutnosti u meni. ‘Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima Ljubav’ (I Kor 13,13)

Danijel Tomičević | Duhos.org