Papino pismo ateistu: Vjernik nije drzak, njega istina čini poniznim

Prenosimo u cijelosti pismo koje je papa Franjo nedavno napisao bivšem uredniku talijanskog lista „La Repubblica“ Eugeniju Scalfariju i koje je izazvalo veliku pozornost u javnosti, pa, očekivano, i neke pogrešne interpretacije. Bez obzira na to, jasno je da je Franjino obraćanje Scalfariju u kojem je Papa dao odgovore na duhovna pitanja koja je publicist ranije postavio još jedan važan prilog dijalogu između vjernika i ateista dobre volje. Svojevrsni, kako ga je nedavno predsjednik Papinskog vijeća za kulturu Gianfranco Ravasi nazvao, “manifest” tog dijaloga.

Foto: Vatican Radio

Foto: Vatican Radio

Mnogo poštovani dr. Scalfari, s velikom srdačnošću, iako samo u općim crtama, želio bih pokušati odgovoriti na pismo koje ste mi, na stranicama Repubblice, s nizom osobnih promišljanja uputili 7. srpnja, a koje ste potom dopunili na stranicama istog dnevnika 7. kolovoza.

Zahvaljujem Vam, prije svega, na pažnji kojom ste pročitali encikliku Lumen fidei. Ona je naime, po nakani mog ljubljenog prethodnika Benedikta XVI., koji ju je započeo i u velikoj mjeri sastavio, a od kojeg sam je sa zahvalnošću baštinio, usmjerena ne samo utvrditi u vjeri u Isusa Krista one koji se u njoj već prepoznaju, nego i pobuditi iskren i ozbiljan dijalog s onima koji se, poput Vas, nazivaju “nevjernikom kojega mnogo godina zanima i očaran je propovijedanjem Isusa iz Nazareta”.

Čini mi se stoga da je bez sumnje pozitivno, ne samo za nas pojedinačno, nego i za društvo u kojem živimo, zaustaviti se u dijalogiziranju o jednoj tako važnoj stvarnosti kao što je vjera, koja se poziva na propovijedanje i lik Isusov. Mislim da na osobit način postoje dvije okolnosti koje danas ovaj dijalog čine obveznim i dragocjenim.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

On, uostalom, predstavlja, kao što je poznato, jedan od glavnih ciljeva Drugog vatikanskog koncila, željenog od Ivana XXIII., te učiteljstva papa koji su, svatko sa svojom osjetljivošću i svojim doprinosom, koračali tragom zacrtanim od Koncila.

Prva okolnost – kako se podsjeća na prvim stranicama Enciklike – proizlazi iz činjenice da se, tijekom stoljeća suvremenosti, prisustvovalo jednom paradoksu: kršćanska vjera, čija je novost i utjecaj na čovjekov život od samog početka izražena upravo preko simbola svjetla, često je bila opisivana kao mrak praznovjerja koje se opire svjetlu razuma. Tako je između Crkve i kulture kršćanskog nadahnuća s jedne, te moderne kulture s prosvjetiteljskim pečatom s druge strane, došlo do nemogućnosti komuniciranja. Sad je pak došlo vrijeme, a Drugi vatikanski koncil je upravo pokrenuo razdoblje dijaloga otvorenog i bez predrasuda koji ponovno otvara vrata ozbiljnom i plodnom susretu.

Druga okolnost, za onoga tko nastoji biti vjeran daru slijediti Isusa u svjetlu vjere, proizlazi iz činjenice da taj dijalog nije drugotni dodatak životu vjernika: već mu je prisan i nužan izričaj. Dopustite mi da Vam s tim u svezi iz Enciklike citiram jednu s mog stajališta vrlo važnu tvrdnju: budući da je istina svjedočena vjerom istina ljubavi – tu se naglašava – “jasno proizlazi da vjera nije nepomirljiva, nego raste u suživotu koji poštuje drugoga. Vjernik nije drzak; naprotiv, istina ga čini poniznim, znajući da, više nego li mi nju posjedujemo, ona je ta koja prihvaća i posjeduje nas. Daleko od toga da nas ukrućuje, sigurnost vjere nas izvodi na put i omogućuje svjedočenje i dijalog sa svima” (br. 34).To je duh koji nadahnjuje riječi koje Vam pišem.

Vjera je za mene rođena iz susreta s Isusom. Jedan osobni susret koji je dotaknuo moje srce i mom životu dao novi smjer i smisao. Ali istovremeno susret koji je postao moguć po zajednici vjere u kojoj sam živio i zahvaljujući kojoj sam našao pristup poznavanju Svetog pisma, novom životu koji poput vode koja šiklja izvire od Isusa po sakramentima, bratstvu sa svima i služenju siromašnima, istinskoj Gospodinovoj slici. Bez Crkve – vjerujte mi – ne bih mogao susresti Isusa, iako svjestan da je taj neizmjerni dar koji je vjera, čuvan u krhkim glinenim posudama naše ljudskosti.

Sada, polazeći upravo odatle, od toga osobnog iskustva vjere življene u Crkvi, ugodno se osjećam slušajući Vaša pitanja i tražeći, zajedno s Vama, puteve kojima možda možemo koračati jednom dionicom puta zajedno.

Oprostite mi ako jedno za drugim ne slijedim pitanja koje ste iznijeli u uvodniku od 7. srpnja. Čini mi se plodnijim – ili ako ništa drugo onda prikladnijim – na određeni način poći u središte Vaših promišljanja. Neću ulaziti niti u način izlaganja koji prati Enciklika, u kojoj uočavate nedostatak odlomka posebno posvećenog povijesnom iskustvu Isusa iz Nazareta.

Za početak primjećujem jedino da analiza te vrste nije drugorazredna. Radi se naime, prateći uostalom logiku koja vodi raščlanjivanju Enciklike, o zaustavljanju pozornosti na značenju onoga što je Isus govorio i činio i tako, u konačnici, onoga što je Isus za nas bio i jest. Pavlove poslanice i Ivanovo Evanđelje, na koje se posebno poziva u Enciklici, sazdani su zapravo na čvrstom temelju mesijanskog poslanja Isusa iz Nazareta koje je svoj odlučujući vrhunac zadobilo u pashi smrti i uskrsnuća.

Prema tome, treba se suočiti s Isusom, rekao bih, u stvarnosti i oporosti njegove povijesti, tako kako je ispričana prije svega u najstarijem od Evanđelja, onom Markovu. Primjećuje se onda da “sablazan” koju oko njega izazivaju Isusova riječ i djela, proizlazi iz njegova izvanrednog “autoriteta”: riječ je to koja je potvrđena još od Markova Evanđelja, ali koju nije lako prevesti na talijanski. Grčka riječ je “exousia”, koja doslovno upućuje na ono što “proizlazi iz bića” kakva jesmo. Ne radi se dakle o nečem izvanjskom ili forsiranom, nego o nečem što proizlazi iz nutrine i koje se nameće samo od sebe.  Isus zapravo pogađa, iznenađuje, tjera da se pođe – on sam to kaže – od njegova odnosa s Bogom, obiteljski zvanog Abbà, koji mu predaje taj “autoritet” da ga on upotrijebi u korist ljudi.

Tako Isus propovijeda “kao jedan koji ima vlast”, iscjeljuje, poziva učenike da ga slijede, oprašta… sve stvari koje, u Starom zavjetu, pripadaju Bogu i jedino Bogu. Pitanje koje se više puta vraća u Markovu Evanđelju: “Tko je ovaj koji…?”, i koje se odnosi na Isusov identitet, proizlazi iz konstatacije jedne vlasti različite od vlasti svijeta, autoriteta koji nema za cilj vršiti vlast nad drugima, nego im služiti, dati im slobodu i puninu života. I to sve do mjere da stavlja na kocku svoj vlastiti život, sve do toga da proživljava nerazumijevanje, izdaju, odbacivanje, sve do osude na smrt, sve do pribijanja u stanju napuštenosti na križ. Ali Isus ostaje vjeran Bogu, sve do kraja.

I upravo se tada – kako je uskliknuo rimski satnik pod križem, u Markovu Evanđelju – Isus, paradoksalno, pokazuje kao Sin Božji! Sin Boga koji je ljubav i koji čitavim svojim bićem želi da se čovjek, svaki čovjek, otkrije te i on živi kao njegovo pravo dijete. To je, za kršćansku vjeru, potvrđeno činjenicom da je Isus uskrsnuo:  ne da pobijedi one koji su ga odbacili, nego da potvrdi da je Božja ljubav jača od smrti, da je Božje oproštenje jače od svakog grijeha, i da vrijedi istrošiti vlastiti život, sve do kraja, u svjedočenju tog neizmjernog dara.

Kršćanska vjera to vjeruje: da je Isus Sin Božji došao dati svoj život kako bi svima otvorio put ljubavi. Stoga ste u pravu, štovani dr. Scalfari, kada u utjelovljenju Sina Božjega vidite stožer kršćanske vjere. Već je Tertulijan pisao “caro cardo salutis”, tijelo (Kristovo) je stožer spasenja. Jer utjelovljenje, tj. činjenica da je Sin Božji došao u našem tijelu i dijelio radosti i boli, pobjede i poraze našeg života, sve do krika križa, živeći svaku stvar u ljubavi i vjernosti Ocu, svjedoči nevjerojatnu ljubav koju Bog ima za svakog čovjeka, neprocjenjivu vrijednost koju mu priznaje. Svatko od nas je stoga pozvan svojim učiniti Isusov pogled i izbor ljubavi, ući u njegov način postojanja, mišljenja i djelovanja. To je vjera, sa svim izričajima koji su točno opisani u Enciklici.

U uvodniku od 7. srpnja, Vi me također pitate kako razumjeti izvornost kršćanske vjere budući da se ona temelji na utjelovljenju Sina Božjega, u odnosu na druge vjere koje gravitiraju zapravo oko apsolutne Božje transcendencije.

Izbornost, rekao bih, je upravo u činjenici da nas vjera čini dionicima, u Isusu, odnosa koje On ima s Bogom koji je Abbà i, u tom svjetlu, odnosa koji On u znaku ljubavi ima sa svim drugim ljudima, uključujući neprijatelje. Drugim riječima, Isusovo sinovstvo, kako nam ga predstavlja kršćanska vjera, nije objavljeno da bi obilježilo nepremostivo razdvajanje između Isusa i svih drugih: nego da nam kaže da smo u Njemu svi pozvani biti djeca jednog Oca i braća međusobno. Isusova osobitost je u komuniciranju, a ne u isključivanju.

Naravno, iz toga proizlazi također – i to nije mala stvar – razlikovanje između religijske i političke sfere koja je potvrđena u “dati Bogu Božje, a Caru Carevo”, a što je Isus jasno potvrdio i na kojoj je, mučno, izgrađivana povijest Zapada. Crkva je naime pozvana sijati kvasac i sol Evanđelja, a to jest Božju ljubav i milosrđe koji dopiru do svih ljudi, označujući onozemni i konačni cilj naše sudbine, dok je na civilnom društvu i politici težak zadatak u pravdu i solidarnost, u pravo i mir oblikovati i utjeloviti sve čovječniji život. Za onoga tko živi kršćansku vjeru to ne znači bijeg od svijeta ili traganje za kakvom god prevlasti, nego služenje čovjeku, čitavom čovjeku i svim ljudima, počevši od periferija povijesti i podržavajući budnim smisao nade koji potiče činiti dobro unatoč svemu i gledajući uvijek s onu stranu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vi me također  pitate, na završetku svog prvog članka, što reći braći Židovima o obećanju koje im je Bog dao: i je li ono posve odletjelo u vjetar? To je – vjerujte mi – pitanje koje se na nas kao kršćane korjenito odnosi, jer smo, s Božjom pomoći, naročito počevši od Drugog vatikanskog koncila, otkrili da je židovski narod sve do sada, za nas, sveti korijen iz kojega je niknuo Isus. I ja, kroz prijateljstvo koje sam njegovao sve ove godine s braćom Židovima u Argentini, mnogo puta sam u molitvi ispitivao Boga, na poseban način kad su se u misli vraćala sjećanja na strašno iskustvo Shoaha. Ono što Vam mogu reći, s apostolom Pavlom, jest to da nikad nije prestala vjernost Boga savezu sklopljenom s Izraelom i da su kroz strašna iskušenja ovih stoljeća Židovi očuvali svoju vjeru u Boga. I na tome im nikad nećemo biti dovoljno zahvalni, kao Crkva, ali i kao čovječanstvo. Oni potom, upravo ustrajući u vjeri u Boga saveza, podsjećaju sve, pa i nas kršćane, na činjenicu da smo uvijek u iščekivanju, kao hodočasnici, Gospodinova povratka i da stoga uvijek trebamo biti otvoreni prema Njemu i nikad se zatvarati u ono već postignuto.

Dolazim tako do tri pitanja koja mi postavljate u članku od 7. kolovoza. Čini mi se da ono što Vam je na srcu u prva dva pitanje jest razumjeti stav Crkve prema onima koji ne dijele vjeru u Isusa. Prije svega, pitate me oprašta li Bog kršćana onome tko ne vjeruje i ne traži vjeru. Pretpostavljajući da – i to je temeljna stvar – Božje milosrđe nema ograničenja ako Mu se obraća iskrenim i skrušenim srcem, pitanje za onoga tko ne vjeruje u Boga je u poslušnosti vlastitoj savjesti. Grijeh, i za onoga tko nema vjere, postoji kad se ide protiv savjesti. Slušati ju i pokoriti joj se, znači, naime, odlučiti se pred onim što se shvaća kao dobro ili kao zlo. I na toj odluci se proigrava dobrota ili izopačenost našeg djelovanja.

Drugo, pitate me je li pogreška ili grijeh mišljenje prema kojem ne postoji ništa apsolutno pa prema tome niti apsolutna istina, nego samo niz relativnih i subjektivnih istina. Za početak, ne bih govorio, pa niti onome tko vjeruje, o “apsolutnoj” istini, u smislu da je apsolutno ono što je razriješeno, ono što je lišeno svakog odnosa. Sada, istina, prema kršćanskoj vjeri, je Božja ljubav za nas u Isusu Kristu. Prema tome, istina je odnos! Tim više što je istina da i svatko od nas shvaća istinu i izražava je polazeći od sebe: od svoje povijesti i kulture, od okolnosti u kojima živi itd. To ne znači da je istina promjenjiva i subjektivna, naprotiv. Ali znači da nam se ona uvijek i jedino daje kao put i život. Zar nije Isus rekao: “Ja sam put, istina i život”? Drugim riječima, budući da je istina u konačnici istovjetna s ljubavlju, ona zahtjeva poniznost i otvorenost da bi je se tražilo, prihvaćalo i izražavalo. Stoga, treba se dobro razumjeti kad je riječ o ovim izrazima, i možda da se izađe iz stranputica jednog apsolutnog suprotstavljanja, iznova u dubini preoblikovati pitanje. Mislim da je to danas apsolutno potrebno da bi se pokrenuo onaj mirni i konstruktivni dijalog kojeg sam zaželio na početku ovog mog govora.

U posljednjem pitanju me pitate hoće li, s nestankom čovjeka sa zemlje, nestati i misao kadra promišljati Boga. Naravno, veličina čovjeka je u moći promišljati Boga. A to znači u moći živjeti svjestan i odgovoran odnos  s Njim. Ali odnos je između dvije stvarnosti. Bog – to je moje mišljenje i moje iskustvo, ali koliki ih jučer i danas dijele! – nije neka ideja, makar i najuzvišenija, plod čovjekova mišljenja. Bog je stvarnost pisana velikim “S”. Isus nam ga otkriva – i živi odnos s Njim – kao Oca dobrote i beskrajnog milosrđa.  Bog dakle ne ovisi o našoj misli. Uostalom, i onda kad završi život čovjeka na zemlji – a prema kršćanskoj vjeri, u svakom slučaju, ovaj je svijet, kakvog ga poznajemo osuđen na prestanak – čovjek neće prestati postojati, a na način koji ne poznajemo niti svemir stvoren s njime. Sveto pismo govori o “novom nebu i novoj zemlji” i potvrđuje da će u konačnici, “u gdje” i “u kada” što je izvan nas, ali prema čemu, po vjeri, težimo, želimo i iščekujemo, Bog biti “sve u svima”.

Poštovani dr. Scalfari, zaključujem tako ova moja promišljanja, nastala iz onoga što ste mi željeli reći i pitati. Primite ih kao privremen i odgovor u krupnim crtama, ali iskren i odgovor pun povjerenja na poziv koji sam zamijetio da zajedno prođemo jednu dionicu puta. Crkva, vjerujte mi, unatoč svim sporostima, nevjerama, pogreškama i grijesima koje je mogla počiniti i još može počiniti po svojim članovima, nema drugog smisla ni cilja osim živjeti i svjedočiti Isusa: On je poslan od Oca “blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18-19).

S bratskom blizinom, 

Franjo

Vatikan, 4. rujna 2013.

————————

Prijevod: Verica Kraš-Villa

Izvor: www.repubblica.it


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. rujna 2013.

Možda vam se svidi