Veleučeni gospodine profesore Odifreddi, (…) želio bih Vam zahvaliti što ste nastojali do u pojedinosti se suočiti s mojom knjigom, a tako i s mojom vjerom; upravo je to velikim dijelom ono što je bila moja namjera u govoru Rimskoj kuriji prigodom Božića 2009. Moram zahvaliti i na poštenom načinu na koji ste obrađivali moj tekst, nastojeći mu iskreno pridati ispravnu vrijednost.

Moj sud o Vašoj knjizi u njezinoj cjelokupnosti je, međutim, u sebi prilično protivan. Pročitao sam neke njezine dijelove s užitkom i koristi. U drugim sam dijelovima, naprotiv, ostao začuđen određenom agresivnošću i nesmotrenošću obrazlaganja.

Više puta mi napominjete da je teologija znanstvena fantastika. S tim u svezi, čudim ste što ipak držite moju knjigu dostojnom jedne takve detaljne rasprave. Dopustite mi da u svezi s tim pitanjem predložim četiri točke:

1. Je li ispravno tvrditi da je “znanost” u najužem smislu riječi samo matematika, dok sam od Vas naučio da bi i tu trebalo praviti razliku još između aritmetike i geometrije. U svim specifičnim materijama znanstvenost ima svaki puta vlastiti oblik, ovisno o osobitosti svog objekta. Bitno je da primjenjuje metodu koja je provjerljiva, isključuje samovolju te jamči racionalnost u različitim odgovarajućim načinima primjene.

2. Vi biste barem trebali priznati da je, na području povijesti te filozofske misli, teologija dala dugotrajne rezultate.

3. Važna uloga teologije je održati religiju povezanu s razumom, a razum s religijom. Obje uloge su od bitne važnosti za čovječanstvo. U svom sam razgovoru s Habermasom pokazao da postoje patologije religije i – ništa manje opasne – patologije razuma. Oboje imaju potrebu jedno za drugim, a držati ih neprestano povezanima važna je zadaća teologije.

4. Znanstvena fantastika postoji, s druge strane, na području mnogih znanosti. To što Vi izlažete o teorijama oko početka i kraja svijeta u Heisenbergu, Schrödingeru itd., to bih opisao kao znanstvenu fantastiku u dobrom smislu: to su vizije i predviđanja, da se dođe do prave spoznaje, ali su, zapravo, samo mašta kojom se pokušavamo približiti stvarnosti. Postoji, uostalom, znanstvena fantastika u velikom stilu upravo unutar teorije evolucije. Sebični gen Richarda Dawkinsa je klasični primjer znanstvene fantastike. Veliki Jacques Monod je napisao rečenice koje bi sigurno on sam uvrstio u svoje djelo samo kao znanstvenu fantastiku. Citiram: “Pojavljivanje kopnenih kralježnjaka… vlastiti postanak vuče iz činjenice da je primitivna riba ‘odabrala’ poći istraživati zemlju, ali na kojoj se nije bila u stanju kretati osim skačući na nespretan način i stvarajući tako, kao posljedicu, promjenu ponašanja, selektivni pritisak pod kojim su se razvijali snažni udovi kopnenih kralježnjaka. Među potomcima tog smionog istražitelja, tog Magellana evolucije, neki mogu trčati i brzinom većom od 70 kilometara na sat…” (citat iz talijanskog izdanja Il caso e la necessità, Milano 2001, str. 117 i dalje).

U svim do sada raspravljenim temama radi se o ozbiljnom dijalogu, na kojem sam – kao što sam već više puta rekao – zahvalan. Stvari su drugačije u poglavlju o svećeniku i o katoličkom moralu, te još različitije u poglavljima o Isusu. Kad je riječ o onome što Vi kažete o moralnom zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika, mogu to – kao što znate – priznati samo s dubokim zaprepaštenjem. Nikad nisam pokušavao prikrivati te stvari. Da moć zla sve do te točke prodire u nutarnjem svijetu vjere za nas predstavlja trpljenje koje, s jedne strane, moramo podnositi, dok, s druge, istovremeno trebamo činiti sve što je moguće da se slučajevi takve vrste ne ponove. Ne možemo se također tješiti saznanjem da, prema istraživanjima sociologa, postotak svećenika, krivih za te zločine nije viši od onog u drugim sličnim strukovnim kategorijama. U svakom slučaju, ne bi trebalo hvastavo predstavljati tu devijaciju kao da se radi o specifičnoj nečistoći katoličanstva.

Ako nije dozvoljeno šutjeti o zlodjelima u Crkvi, ne bi međutim trebalo prešućivati ni veliki svjetlu trag dobrote i čistoće, koji je kršćanska vjera zacrtala tijekom stoljeća. Treba se sjetiti velikih i čistih ličnosti koje je vjera iznjedrila – od Benedikta iz Nursije i njegove sestre Skolastike, do Franje i Klare Asiških, do Terezije Avilske i Ivana od Križa, do velikih Svetaca ljubavi poput Vinka Paulskog i Camilla de Lellisa pa sve do Majke Terezije iz Kalkute te velikih i plemenitih ličnosti Torina iz 19. stoljeća. Istina je i danas da vjera potiče mnoge osobe na nesebičnu ljubav, na služenje za druge, na iskrenost i pravdu. (…)

To što Vi kažete o liku Isusa nije dostojno Vašeg znanstvenog položaja. Ako postavljate pitanje kao da se o Isusu, u konačnici, ništa ne zna te da o Njemu, kao povijesnoj ličnosti, ništa nije provjerljivo, onda Vas na vrlo odlučan način jedino mogu pozvati da se stručnije osposobite s povijesne točke gledišta. Za to Vam prije svega preporučam četiri sveska koje je Martin Hengel (egzegeta Protestantskog teološkog fakulteta u Tübingenu) objavio zajedno s Mariom Schwemer: izvrsni je to primjer povijesnog točnog naznačivanja te najsveobuhvatnijeg povijesnog informiranja. Prema tome, to što Vi kažete o Isusu je nemotreni govor kojeg ne bi trebalo ni ponavljati. Da su u egzegezi napisane i mnoge stvari nedostatne ozbiljnosti nažalost je nepobitna činjenica. Američki seminar o Isusu kojeg Vi citirate na stranicama 105 i dalje, samo još jednom potvrđuje ono što je Albert Schweitzer zapisao s obizirom na Leben-Jesu-Forschung (Istraživanje o Isusovom životu), a to jest da je takozvani “povijesni Isus” uglavnom odraz ideja autora. Takvi loše uspjeli oblici povijesnog rada, međutim, nipošto ne kompromitiraju važnost ozbiljnog povijesnog istraživanja, koje nam je donijelo prava i sigurna saznanja vezana uz Isusov navještaj i lik.

(…) Osim toga, odlučno moram odbaciti Vašu tvrdnju (str. 126) prema kojoj sam povijesno-kritičku egzegezu predstavio kao sredstvo antikrista. Obrađujući izvještaj o napastovanju Isusa, samo sam preuzeo Solovievovu tezu, prema kojoj povijesno-kritička egzegeza može biti korištena i od antikrista – što je nepobitna činjenica. Istovremeno, međutim, uvijek – a posebno u uvodu u prvi svezak moje knjige o Isusu iz Nazareta –na evidentan sam način pojašnjavao da je povijesno-kritička egzegeza nužna za vjeru koja ne iznosi bajke povijesnim prikazima, nego zahtijeva pravu povijesnost i stoga treba predstavljati povijesnu stvarnost svojih tvrdnji i na znanstveni način. Stoga nije uopće korektno da kažete da je mene zanimala samo metapovijest: posve suprotno, svi moji napori imaju cilj pokazati da je Isus opisan u Evanđeljima također i stvarni povijesni Isus; da se radi o povijesti koja se stvarno dogodila. (…)

S 19 poglavljem Vaše knjige vraćamo se na pozitivne aspekte Vašeg dijaloga s mojom misli. (…) Iako je Vaša interpretacija Iv 1,1 jako daleko od onog što je evanđelist namjeravao reći, ipak postoji točka susretanja koja je važna. Ako Vi, međutim, želite Boga zamijeniti “Prirodom”, ostaje pitanje, tko ili što je ta priroda. Na nikojem ju mjestu ne definirate i čini se stoga kao neko iracionalno božanstvo koje ne objašnjava ništa. Želio bih, međutim, prije svega još zamijetiti da u Vašoj religiji matematike tri temeljne teme ljudskog postojanja ostaju nerazmotrene: sloboda, ljubav i zlo. Čudim se što Vi samo jednim potezom likvidirate slobodu koja je ipak bila i jest nosiva vrijednost modernog vremena. Ljubav se, u Vašoj knjizi, ne pojavljuje, a ni o zlu nema nikakve informacije. Što god neurobiologija kaže ili ne kaže o slobodi, u stvarnoj drami naše povijesti ona je prisutna kao odlučujuća stvarnost i treba je se uzimati u obzir. Ali Vaša matematička religija ne poznaje nikakvu informaciju o zlu. Religija koja izostavlja ta temeljna pitanja ostaje praznom.

Veleučeni gospodine Profesore, moja kritika na Vašu knjigu dijelom je oštra. Ali dio dijaloga predstavlja otvorenost; samo tako može rasti spoznaja. Vi ste bili vrlo otvoreni te stoga prihvatite da i ja to budem. U svakom slučaju, ipak vrlo pozitivnom cijenim činjenicu da ste, kroz svoje suočavanje s mojim Uvodom u kršćanstvo, tražili tako otvoren dijalog s vjerom Katoličke Crkve i da, unatoč svim protivnostima, u središnjem dijelu, posve ne nedostaju točke susretanja.

Uz srdačan pozdrav i dobre želje za Vaš rad.

Prevela: Verica Kraš Villa | izvor