SAKRAMENT KOJI JE USTANOVIO KRIST

Ovo su najvažnije stvari koje katolik mora usvojiti o sakramentu ispovijedi

»Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,22–23)

Foto: L.Ć./Bitno.net

Foto: L.Ć./Bitno.net

1. “Savjest mi kaže što je istina a što laž, što je dobro a što zlo.”

Nije baš tako. Savjest je sposobnost koja vas upozorava da činite nešto što ne valja – ili da ne činite nešto što je dobro i što bi trebali učiniti. Međutim, savjest ne djeluje u nekom zrakopraznom prostoru. Prvo morate naučiti što je dobro a što zlo, a to radi vaš um. Ako dobro naučite, vaša će vas savjest voditi ispravnim putem. Ako ne naučite dobro, savjest vam neće biti pouzdan vodič.

Na primjer, ako naučite da krađa nije grijeh i doista u to vjerujete, savjest vam neće prigovarati ako orobite banku. Ljudi često kažu: »Savjest mi kaže da sam ispravno postupio«, iako je, objektivno, postupak o kojemu je riječ neispravan. Problem je u tome što je savjest te osobe krivo formirana. Iako imamo dužnost postupati po savjesti, mi isto tako imamo dužnost uvjeriti se da je naša savjest ispravno formirana. To činimo pridržavajući se moralnog učenja Crkve, molitvom i pomnim čitanjem Svetoga pisma. Zanemarimo li to, savjest će nam biti besadržajna i uopće nas neće moći voditi u ispravnom smjeru, ili ćemo imati skrupuloznu savjest, što znači da ćemo vidjeti grijeh i ondje gdje ga nema.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvo od ova dva stanja nazivamo razuzdanošću, a drugo skrupuloznošću. Prvi kao da ne vidi nikakav grijeh osim najtežih; drugi, pak, kao da vidi grijeh i u najnevinijim stvarima. I čovjek koji na savjesti nema baš nikakvih grijeha i onaj koji posvuda vidi grijeh trebali bi se obratiti solidnom ispovjedniku. Takvo stanje duha znak je duhovne deformacije i ona se može popraviti.

2. “Ne moramo ići na ispovijed, jer nam grijehe oprašta Bog ako mu se izravno molimo.”

Krist nikad nije učinio nešto što nema smisla. On je ustanovio sakrament pokore ili pomirenja koji mi obično nazivamo ispovijed (svaki od ovih izraza ističe različit aspekt, ali se svi oni odnose na isti sakrament). Ustanovio je sakrament ispovijedi kao uobičajen ili normativan način otpuštanja grijeha. To znači da je to standardan način. Da, grijesi su nam oprošteni ako se iskreno pokajemo i ako se usrdno molimo Bogu. Ustvari, čak i prije ulaska u ispovjedaonicu moramo biti iskreno skrušeni, što znači da je već ustanovljenjem sakramenta priznato da se moramo izravno obratiti Bogu s molbom da nam oprosti naše grijehe. Međutim, i ispovijed koju smo izgovorili pred svećenikom ima smisla: ponajprije zato što smo ograničena bića, a potom zbog specifične naravi grijeha.

Svi se mi ponekad zavaravamo. Uvjeravamo se da moramo ili ne smijemo učiniti ovo ili ono. Spretno se uklanjamo neugodnostima, a malo je što tako neugodno kao priznanje naše grešnosti i ovoga ili onoga grijeha. Kad se Bogu ispovijedamo skrovito, da tako kažemo »oči u oči«, izlažemo se riziku da se možda samo pretvaramo da nam je žao zbog naših grijeha. Možda se čak zavaravamo i mislimo da nam je žao zbog počinjenih grijeha, iako nam zapravo nije žao. Nijedan nam grijeh neće biti oprošten ako nam nije istinski žao što smo ga počinili. A upravo nam svećenik, koji se već naslušao svakakvih ispovijedi, može pomoći proniknuti iza naše oholosti i iza naše sklonosti određenom grijehu. On nam može pomoći da budemo sasvim sigurni je li nam doista žao, što često može bolje uočiti od nas. Osim toga, on nam može dati i dobar savjet.

Napokon, Krist je znao što čini. On je apostolima i – kroz apostolsko nasljedstvo – biskupima i njihovim pomagačima, svećenicima, dao moć da otpuštaju grijehe: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,22–23). Ovu moć – svoju vlastitu moć – nije im dao bezrazložno. Želio je da se oni njome koriste. Ovdje treba istaknuti da svećenici mogu ali ne moraju otpustiti (tj. mogu zadržati) grijehe. Kako oni znaju koje će grijehe otpustiti, a koje neće? Oni to mogu znati jedino ako im grešnik ispovjedi svoje grijehe. Nakon toga, i nakon što svećenik, ako je potrebno, postavi grešniku i dodatna pitanja, on može ocijeniti u kojoj mjeri grešnik žali zbog svojih grijeha.

Danas ljudi znaju govoriti o »zločinima bez žrtve«. Takvo što ne postoji. Uvijek postoji barem jedna žrtva – zločinac – a često su tu i druge žrtve, bile one poznate ili ne. Preprodavač droge, primjerice, može tisuće ljudi učiniti žrtvama, iako ih je možda sreo samo nekolicinu. Preljubnik čini žrtvama sve članove obitelji, koje upropaštava čineći ozbiljan grijeh preljubništva. Izdavač pornografskih  časopisa  čini  žrtvama  sve  čitatelje svojih časopisa, čak i onda kad oni ne shvaćaju da su žrtve, čak i kad razvratno uživaju u listanju njihovih stranica. Isto kao što ne postoji zločin u kojemu nema žrtve, ne postoje ni grijesi koji škode samo grešniku.

Isus je naš odnos s njim prispodobio trsu; on je trs, a mi smo loze (Iv 15,5). Preko trsa je svaka loza povezana sa svim drugim lozama. Što se dogodi jednoj lozi, utječe na sve druge loze. Razboli li se jedna loza, razbole se i susjedne. Bolest se prenosi čak i na najudaljenije loze. Kad griješimo postajemo duhovno bolesni. Nemoguće je počiniti grijeh, a da to istovremeno ne utječe na druge ljude u zajednici. Ne moramo biti svjesni tog utjecaja, ali on postoji, budući da je, po svojim učincima, svaki grijeh povezan s cjelinom društva – on pogađa svakog kršćanina, pa čak i svaku osobu koja nije kršćanin – Krist je ustanovio društveni institut pomoću kojega nam se otpuštaju grijesi. Kad se ispovijedamo, mi govorimo o svojim grijesima i o svojoj tuzi drugom ljudskom biću koje predstavlja i našeg Gospodina i čitavu zajednicu vjernika.

3. “Svaki se katolik mora ispovjediti barem jednom godišnje.”

Blizu je istini, ali nije sasvim točno. Crkveni propis koji se odnosi na ispovijed malčice je, ali u jednom značajnom pogledu, različit: svaki katolik koji ima na duši smrtni grijeh mora se barem jednom godišnje ispovjediti. Ovaj propis ili pravilo koji je uvela Crkva – a koji, ako ga prekršimo, znači grijeh neposlušnosti legitimnoj vlasti – obvezuje sve punoljetne katolike. Morate se barem jednom godišnje ispovjediti ako znate da ste počinili bilo koji smrtni grijeh, tj. ozbiljan ili težak grijeh. Ako niste počinili takav grijeh, niste dužni ispovjediti se. Međutim, ako vam već nad glavom ne stoji aureola (svetokrug), nema sumnje da ste počinili barem neki lakši grijeh i trebali biste se ispovjediti kako bi vam grijesi bili odriješeni i kako biste tako zadobili milost sakramenta koja će vam pomoći izbjeći grešne prigode.

Premda priznaju postojanje smrtnog grijeha, neki katolici danas misle da oni gotovo ne mogu počiniti smrtni grijeh. Takvi su možda progutali pogrešno mišljenje da je jedini smrtni grijeh koji je još preostao sadržan u posvemašnjem odbacivanju Boga – što je teško zamisliti čak i kad je riječ o najpokvarenijem čovjeku. A možda smrtni grijeh zamišljaju kao nešto tako mrsko i odvratno da ih čeka dugogodišnja robija ako ga počine. Međutim, »oni« bi isto tako mogli biti i »mi«. Smrtni grijeh mnogo je učestaliji nego što nam se čini, i možda on prevladava i u našem životu.

Da bi neki grijeh bio smrtan, moraju biti zadovoljena tri uvjeta: prvo, mora se raditi o ozbiljnoj stvari. Drugo, onaj koji počinja smrtni grijeh mora imati dovoljno vremena razmisliti o njegovoj ozbiljnosti. I treće, čovjek koji počinja smrtni grijeh mora dati potpun pristanak. Što je to »ozbiljna stvar«? Ozbiljnom stvari mogli bismo nazvati mnoge grijehe koji su pobrojani u Deset Božjih za- povijedi, kao i one koji su u suprotnosti sa Svetim pismom ili moralnim naukom Crkve: ubojstvo, zavist, pobačaj, umjetna kontrola rađanja, krađa, preljubništvo, sodomija, razvratno življenje – da nabrojimo samo neke među ozbiljnim grijesima što ih populariziraju mediji.

Koliko nam je vremena potrebno da bismo mogli ozbiljno razmisliti o posljedicama smrtnog grijeha? To ovisi o naravi samog grijeha, no najčešće je dovoljno samo nekoliko sekundi. Čovjek ne treba čitav dan duboko umovati da bi shvatio kako je pljačka banke ozbiljan grijeh. A što znači »potpuni pristanak«? Ništa drugo nego što znači sam taj izraz. Netko tko je prisiljen na neki postupak nije dao potpun pristanak. Pijanac ne može dati potpun pristanak. Ne može ga dati ni maleno dijete. Isto vrijedi i za nekoga tko je u snu, ili u komi, tko je senilan i komu se prijeti puškom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. prosinca 2014.

Možda vam se svidi