egzorcizam

Otac Gary se u utorak poslijepodne ponovno našao u malenoj prostoriji tik uz ured oca Carminea. Kao i prethodnoga puta, čekaonica je bila prepuna ljudi, a neki su svraćali čak s ulice, nadajući se da će od njega dobiti blagoslov, kao što je to običaj pojedinih egzorcista u crkvi Scala Santa. Isuse, Marijo, Josipe i draga sveta Ano, pomislio je, odakle dolaze svi ti ljudi? Na tečaju je čuo da je u Italiji vrlo raširena magija i sve okultno, a sada je imao i materijalni dokaz da je tome doista tako.

Ponovno je bio iznenađen relativno “normalnim” držanjem ljudi koji su ulazili u malenu prostoriju i načas se zaustavljali kako bi se rukovali s njim, pokadšto čak s dobrohotnim osmijehom na licu kojim su uzvraćali na njegovu dobrodošlicu na lošemu talijanskom. Ni jedan od njih nije se “doimao” opsjednutim. I opet, njihove su se fizičke reakcije svodile isključivo na kašljucanje i zijevanje. Nekolicina je njih pokušala odgurnuti oca Carminea, a drugi su jaukali kada im je on raspelom dodirnuo vrat ili koljena. Nekoliko su puta ljudi osjećali podražaj na bljuvanje ili im je gusta sitna pjena izbijala na usta koju su oni ili osoba koja je bila u njihovoj pratnji brisala rupčićem.

Otac Carmine katkada je molio cijeli Obrednik, katkada je, opet, podijelio samo običan blagoslov, a katkada je molio jednu od molitava što se mole tijekom egzorcizma. Otac Gary se pitao kako otac Carmine uspijeva razlikovati što je od svega toga u kojemu slučaju potrebno. Znači li to da postoje različiti stupnjevi opsjednuća ili je on možda primjenjivao različite kriterije? Usto, njegov je običaj bio da pri kraju svakoga egzorcizma kucne kažiprstom ljude po čelu. Katkada bi samo upro prst u njihovo čelo ili bi ih nekoliko puta dlanom potapšao po njemu, kao da im “daje pet”. U svakomu slučaju, oni bi otvorili oči i nekoliko puta duboko udahnuli kako bi se sabrali i time je egzorcizam bio gotov. Je li to bila neka vrsta signala?

Na kraju nekih obreda osoba se slomila i počela jecati. Jedna žena, koja je imala preko šezdeset godina, okrenula se ocu Garyju, a na licu joj je bio izraz koji je govorio: “Nije moja krivnja.”

Nakon što su primili petero posjetitelja, napravili su kratku stanku, a otac Carmine je objasnio: “Čini im se da su na ovaj ili onaj način sami odgovorni za svoje stanje. Osjećaju se duboko posramljenima.”

Vrativši se nešto kasnije te večeri u Casu, otac Gary je razmišljao o onome što je vidio. U skučenoj prostoriji u San Lorenzu ništa se nije odvijalo po unaprijed utvrđenu planu. Pitao se zašto otac Daniel prisustvuje dramatičnijim slučajevima u Scala Santa. Upravo mu je nedavno govorio o ženi koja je povratila sedam crnih, pet centimetara dugačkih čavala, od kojih se šest pretvorilo u tamnu tekućinu dok je sedmoga sačuvao. Usto, otac Gary je očekivao da će egzorcizmi trajati duže od petnaest minuta, kao i da se ne će sve svesti na to da osoba sjedi na stolici i neprekidno zijeva. Znači li to da se teži slučajevi šalju drugim egzorcistima?

Otac Carmine mu je rekao da dođe ponovno sutradan popodne i on se ponadao da će tom prilikom saznati odgovore na neka od pitanja koja su ga mučila.

***

Kada je stigao u San Lorenzo, pred vratima se, kao i obično, okupila nevelika skupina ljudi. No ovoga puta su to bila posve nova lica i u njegovoj je glavi iskrsnula slika beskrajno dugačke rijeke ljudi. Nekolicina njih kimnula mu je u znak pozdrava, no većina se držala rezervirano. Nitko nije razgovarao ni s kime. Otac Gary je primijetio dvije žene u tamnomodrim haljinama i jaknama iste boje – očito je bila riječ o redovnicama. Jedna je bila mlada – činilo se da nema više od dvadeset i pet – imala je crnu, kratku kovrčavu kosu i crte lica koje su odavale napetost (kasnije će doznati da se zove sestra Agnesa). Njezina pratilja, prijazna izraza lica, mogla je imati blizu šezdeset godina. Starija ga je sestra pozdravila ljubaznim smiješkom, a sestra Agnesa nije ga udostojala ni pogleda. U njezinu izgledu i ponašanju bilo je nečega u što nije mogao uprijeti prstom, doimala se duboko uznemirenom i zabrinutom.

Skupina je čekala strpljivo još deset minuta dok otac Carmine napokon nije otvorio vrata, u 15.40, doimajući se potpuno omamljenim budući da se tek koji trenutak ranije bio probudio iz popodnevnoga riposa.

Kada su svi ušli, otac Gary otišao je u ured. “Ciao, padre Carmine, come stai?” Kako si?

“Bene”, odgovorio je otac Carmine, iako se činilo da je mračna raspoloženja.

Primijetivši da je svakodnevni mukotrpni posao ostavio traga na njemu, otac Gary je izvadio svoju pažljivo presavijenu ljubičastu štolu i stavio je oko vrata. Zatim je ušao u prostoriju koja mu je bila već dobro poznata te se činilo kao da buši karticu na kontrolnoj uri na ulazu u tvornicu.

Nekoliko trenutaka kasnije u prostoriju je ušao i otac Carmine, a za njim one dvije redovnice. Starija se, kao i maločas pred vratima, nasmiješila ocu Garyju kada joj se predstavio, a sestra Agnesa je odvratila pogled od njega i sjela na stolac, ne potrudivši se čak ni toliko da se rukuje s njim.

Otac Carmine, koji je običavao izmijeniti nekoliko riječi s osobom prije no što bi započeo govoriti molitve iz Obrednika, nije tratio vrijeme. Uzeo je plastičnu bocu s posvećenom vodom i blagoslovio obje žene. Starija se prekrižila, a sestra Agnesa je napravila grimasu i, dok su joj kapi vode padale na glavu, čvrsto stiskala oči. Do tada nitko nije tako žestoko reagirao na škropljenje posvećenom vodom.

Kao i obično, otac Carmine je položio ruku na redovničinu glavu. Potom je zazvao zaštitu svetoga Mihaela Arkanđela koga kršćani štuju kao vođu Božje vojske, što prije nije činio. Zatim je, bez stanke, odmah počeo govoriti tekst iz Obrednika.

“Deus, humani generis conditor atque defensor, respice super hunc famulum tuam, quam ad tuam imaginem formasti et ad tuae vocas gloriae consortium”… [Bože, stvoritelju i branitelju ljudskoga, osvrni se na ovu svoju sluškinju, koju si oblikovao na svoju sliku i koju pozivaš na dioništvo svoje slave], rekao je započinjući deprekativnu molitvu. “Vetus adversarius eam dire torquet, acri opprimit vi, saevo terrore conturbat. Mitte super eam Spiritum Sanctum tuum, qui eam in lucta confirmet in tribulatione supplicare doceat et potenti sua protectione muniat.” [Stari protivnik okrutno je muči, snažno pritišće i okrutnim strahom smućuje. Pošalji nad nju Duha Svetoga svojega da je u borbi utvrdi, da je nauči u nevoljama moliti i da je svojom moćnom zaštitom zakloni.]

Nije prošla ni minuta, a sestra Agnesa počela je cviljeti i odmahivati glavom. Mlitavo i nekako s pola snage pokušavala je odgurnuti ruku oca Carminea sa svoje glave.

Ocu Garyju se činilo da je otac Carmine iznenada gurnuo prste u utičnicu i da mu ruku trese struja dok je pokušavao udahnuti život u sestru Agnesu.

“Exaudi, sancte Pater, gemitum supplicantis Ecclesiae: ne siveris filiam tuam a patre mendacii possideri; famulam quam Christus suo sanguine redemit, diaboli captivitate detineri; templum Spiritus tui ab immundo inhabitari spiritu.” [Usliši, sveti Oče, vapaj Crkve koja te moli: ne dopusti da kćer tvoju posjeduje otac laži, da sluškinju koju je Krist svojom krvlju otkupio u ropstvu drži đavao, da u hramu Duha tvojega stanuje nečisti duh.]

Sestra Agnesa počela je udarati stražnjim dijelom glave o zid, ispočetka blago, a zatim sve snažnije i snažnije, sve dok slika s Kristovim likom što je visjela o kuki nad njezinom glavom nije počela štropotati. Otac Gary pomaknuo se na sam rub stolice, zabrinut da se sestra Agnesa ne ozlijedi. Pokušavajući ublažiti udarce, njezina je pratilja provukla ruku iza njezine glave, a zatim je počelo navlačenje. Otac Gary se pitao nije li možda vrijeme da se uplete, no zbog nekoga je razloga ostao prikovan za stolicu i s vremena na vrijeme podizao pogled s Obrednika što ga je držao u rukama, usmjerujući ga na ovu čudnovatu spodobu što se cijelim tijelom naginjala naprijed-natrag. U sebi je tiho molio da joj Bog pritekne u pomoć.

Otac Carmine je nastavio s molitvom, a iz sestre Agnese začulo se duboko grleno režanje. Otac Gary ju je pažljivo promatrao, pokušavajući odgonetnuti otkuda režanje dolazi. Činilo se da dolazi odnekuda iz njezine dubine, možda iz želuca. Nalikovalo je režanju psa koji se upravo sprema nekoga ugristi. Iz onoga što je do tada pročitao znao je da zloduh može napasti egzorcista tijekom čitanja Obrednika. U jednomu takvu primjeru opsjednuta osoba otrgnula je oprugu s madraca i njome probola egzorcista. Pitao se što bi učinio da se dogodi takvo što.

“Exaudi, Deus, humanae salutis amator, orationem Apostolorum tuorum Petri et Pauli et omnium Sanctorum, qui tua gratia victores extiterunt Maligni”, čitao je otac Carmine pjevajućim glasom. [Usliši, Bože, ljubitelju ljudskoga spasenja, molitvu svojih apostola Petra i Pavla i svih svetih, koji su tvojom milošću izišli kao pobjednici nad Zlim.]

Iznenada, sestra Agnesa se okomila na oca Carminea, pokušavajući mu odgurnuti ruku s glave. Dok se otimala, njezina je pratilja iz petnih žila pokušavala spriječiti sestru Agnesu da ne udari oca Carminea.

“Ne, ne, NE!” vrištala je sestra Agnesa, a zatim je krikom što je parao uši povikala: “Basta!”

Otac Gary upro je pogled u redovnicu čije su oči i dalje bile čvrsto zatvorene. Ponovno se pitao hoće li morati priskočiti i pokušati obuzdati redovnicu. Pođu li stvari po zlu, bio je siguran da je otac Carmine i redovničina pratilja ne će biti sposobni zaustaviti.

“Libera hanc famulam tuam ab omni aliena potestate et incolumen custodi ut tranquillae devotioni restituta, te corde diligat et operibus deserviat, te glorificet laudibus et magnificent vita.” [Oslobodi ovu svoju sluškinju od svake škodljive moći i čuvaj je nepovrijeđenu da vraćena spokojnoj pobožnosti srcem te ljubi i djelima ti služi i slavi te hvalama i veliča životom.]

Sestra Agnesa ispustila je dubok i zavojit jauk koji se doimao potpuno neljudskim.

Otac Gary ju je pažljivo promatrao, svjestan da je kod nje nastupila golema promjena. Što je to bilo? Nije znao. Izgledalo je da ona više nije tu.

Ne prekidajući obred, otac Carmine prešao je na zapovjednu formulu. “Adiuro te, Satan, hostis humanae salutis: agnosce iustitiam et bonitatem Dei Patris, qui superbiam et invidiam tuam iusto iudicio damnavit”, govorio je, posebno naglasivši riječ “adiuro” [Zaklinjem te, Sotono, neprijatelju ljudskoga spasenja, priznaj pravednost i dobrotu Boga Oca, koji je oholost i zavist tvoju pravednim sudom osudio.]

Sestra Agnesa ponovno je vrisnula, ovoga puta glasom potpuno nezemaljskim, koji je ocu Garyju ledio krv u žilama. Zatim ga je čuo: dubok, hrapav i grlen glas od kojega se naježio od glave do pete. Bio je to “glas”.

“Začepi, glupi svećeniče!” Srditi je glas vrištao prema ocu Carmineu na talijanskome. “Ti prljava vrećo govana!” da bi, odmah zatim, glas još žešće zaurlao i zastenjao. Sestra Agnesa je teško disala, a lice joj je bilo izobličeno i pretvoreno u masku gnjeva.

Otac Carmine nije obraćao pozornost na ovu tiradu; činilo se da ga ona nimalo ne smućuje. “Adiuro te, Satan, princeps huius mundi: agnosce potentiam et virtutem Iesu Christi, qui te in deserto vicit, in horto superavit, spoliavit in cruce.” [Zaklinjem te, Sotono, poglavico ovoga svijeta: priznaj moć i snagu Isusa Krista, koji te je u pustinji pobijedio, u vrtu nadvisio, na križu oplijenio.]

Sestra Agnesa ponovno je vrisnula. Divlje je mahala glavom. “Zitto!” vikao je nanovo i nanovo osorni i hrapavi glas, pokušavajući zaglušiti oca Carminea. “Začepi! Začepi! Začepi! Nemaš moći nada mnooooom!” Kada je vrištavo jaukanje završilo, uslijedilo je duboko basovsko stenjanje. Nikada do tada otac Gary nije čuo tako golem raspon ljudskoga glasa. Uz poseban ton u njemu je bilo još nešto: glas je bio prožet svojevrsnom nadmoćnošću i istodobno se činilo da je “zarobljen u kavezu” – nalik životinji uhvaćenoj u zamku koja se mahnitim trzanjem pokušava osloboditi čvrsta zahvata željeza.

“Adiuro te, Satan, deceptor humani generis: agnosce Spiritum veritatis et gratiae, qui tuas repellit insidias tuaque confundit mendacia: exi ab hoc plasmate Dei.” [Zaklinjem te, Sotono, varalico ljudskoga roda: priznaj Duha istine i milosti, koji suzbija tvoje zamke i smućuje tvoje laži; iziđi iz ovoga Božjeg stvora.]

“Odj***!” povikao je glas, a zatim je uslijedilo mnoštvo hula i novih psovki na talijanskome. Otac Gary se zgrozio nad ovom opakošću.

Sestra Agnesa iznenada je ustala na što ju je otac Carmine ponovno gurnuo u stolac, ne skidajući ruku s njezine glave. Pritom joj je nešto rekao, a ona je prosiktala prema njemu i pljunula ga. Okrenuo se prema ocu Garyju: “Pokušavam saznati ime zloduha”, rekao je na engleskome.

Trebao mu je samo časak da shvati značenje njegovih riječi. Otac Gary je znao da Obrednik najstrože zabranjuje egzorcistu obraćanje zloduhu osim kada pokuša doznati njegovo ime. Činilo se da ime ima neke veze s načinom na koji je žrtvu moguće osloboditi prisutnosti zloduha.

“Ne, ne, ne”, ponavljao je hrapavi i grleni glas, a odmah zatim ponovno se začuo glasan vrisak. Poput liječnika što pregledava pacijenta, otac Carmine podigao je očni kapak sestre Agnese. Očna jabučica bila joj je potpuno izvrnuta. Nakrivio joj je glavu na jednu stranu, ulio joj najprije u jedno, a zatim u drugo uho po nekoliko kapi blagoslovljene vode, a zatim joj lagano pritisnuo prstom jagodicu uha, kao da joj tekućinu želi utisnuti u kožu.

Sestru su Agnesu istoga časa spopali grčevi; počela je vrištati i žestoko mlatarati rukama oko sebe da bi se na kraju bacila na pod, praćakajući se poput ribe na suhu, rokćući i režeći.

Otac Gary sjedio je osupnut. Sestra Agnesa nije pala na pod svom svojom težinom, ali on se uplašio da se možda ozlijedila. Prije no što je imao vremena reagirati na bilo koji način, otac Carmine i pratilja su je zgrabili, a ona je, kao da joj tijelo ne teži više od perca, poput lopte odskočila od poda, nakon čega su je ponovno posjeli natrag u stolac.

Otac Carmine nastavio je bez stanke. U prostoriji je bilo pakleno vruće i s njegova su se čela cijedile graške znoja. “Recede ergo, Satan, in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.” [Odstupi, dakle, Sotono, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.]

Na ove njegove riječi prostorijom se razlegao glasan vrisak, a odmah za njim uslijedio je ponovno onaj isti ogavni grleni glas sestre Agnese koji je psovao oca Carminea dok je ona stisnutih zuba roktala i siktala prema njemu. Na kraju, poslije žestoke borbe, glas je rekao: “Chi è lui?! Che ci fa qui?!”

Otac Carmine okrenuo se još jednom prema ocu Garyju i rekao mu na engleskome: “Zloduh me je upravo upitao tko si i što radiš ovdje. Odgovorio sam mu da si ovdje radi toga da bi naučio raditi ovo što ja radim.”

Ocu Garyju srce se popelo u grlo. Pogledao je prema sestri Agnesi koja se, očiju čvrsto zatvorenih, u agoniji grčila i svijala u stolici. Zašto se zloduh raspituje o meni? pomislio je. Mozak mu je grozničavo radio sve u šesnaest i on se pitao nije li ga zloduh na neki način “označio”.

Egzorcizam je potrajao još trideset minuta, s tim što je otac Carmine Obnovljeni obrednik zamijenio starijim izdanjem da bi zatim ponovno pročitao nekoliko psalama i molitava iz Obnovljenoga obrednika. Bio je to najduži i najopsežniji egzorcizam što ga je otac Gary do tada vidio; bilo je očito da se otac Carmine služi baš svakim sredstvom koje mu je na raspolaganju kako bi pomogao sestri Agnesi. Zrak u sobi bio je nepodnošljivo zagušljiv i težak i otac Gary je primijetio da su oboje, i sestra Agnesa i otac Carmine, potpuno iscrpljeni. Na kraju, kada se činilo da bi obred mogao potrajati cijelu noć, otac Carmine ju je blago pljusnuo po čelu; nekoliko trenutaka kasnije došla je k sebi i zatreptala očima.

U sobi je na trenutak zavladala grobna tišina. Sestra Agnesa bila je potpuno iznemogla i činilo se da će se svakoga časa izvrnuti iz stolice; crna joj je kosa bila zamašćena znojem i dahtala je kao maratonac poslije utrke.

Ocu Garyju uzmanjkalo je riječi. Cijela je ova večer potpuno promijenila njegovo razumijevanje događaja koji se zbivaju tijekom egzorcizma. Je li sve bilo završeno? Je li zloduh bio otjeran iz sestre Agnese?

Otac Carmine prekinuo je tišinu. “Sada ću je ispovjediti”, rekao je.

Otac Gary i pratilja sestre Agnese ustali su i zaputili se prema uredu kako im ne bi smetali. Otac Gary će tek kasnije shvatiti značenje ove geste u kontekstu istjerivanja zloduha iz opsjednute osobe. Nakon što je egzorcizam privremeno oslabio zloduha, sestra Agnesa je mogla iskreno ispovjediti svoje grijehe, što joj zloduh inače ne bi nikada dopustio. U tome je trenutku, međutim, otac Gary ovaj postupak protumačio više u pastoralnome smislu. Bio je to još jedan primjer koji je pokazivao da biti egzorcist znači nešto daleko više od puka škropljenja nekoga blagoslovljenom vodom i izgovaranja molitava. Egzorcist, naime, ponovno vraća čovjeka sakramentima.

Dok su čekali u uredu, otac Gary i starija žena nisu razgovarali. On je napokon dobio dokaz koji mu je bio toliko važan; ni na trenutak nije posumnjao da je ono čemu je svjedočio bio doista zloduh. Patnje kojima je sestra Agnesa bila izložena bile su nesumnjivo strahovite. I kao da cijeli ovaj slučaj, sam po sebi, nije bio dostatno dramatičan, ponovno je začuo mukle udarce glave sestre Agnese o zid. Okrenuo se prema njezinoj pratilji, a ona je rezignirano gledala u svoje ruke.

Pet minuta kasnije vrata su se otvorila i na njima su se pojavili otac Carmine i sestra Agnesa. Ona je još uvijek bila malko omamljena proživljenim mukama pa ju je otac Carmine posjeo na sofu u uredu u koju je utonula sa zahvalnošću.

Ocu bi Garyju bilo puno draže da je mogao u miru promozgati o svemu što je vidio i postaviti ocu Carmineu nekoliko pitanja, no kako su žene i dalje bile u prostoriji, to mu se činilo neprimjerenim. Usto, otac Carmine je već bio ponovno otvorio vrata svojega ureda i dvjema mlađim ženama, tridesetogodišnjakinjama, rukom davao znak da uđu u sobicu. Za njima je ušao i otac Gary. Započimao je novi egzorcizam.

Otac Gary je shvatio da egzorcizam može biti daleko ekplozivniji no što se iz prva dva dana dalo naslutiti. Sada je, u trenutku kada je otac Carmine započeo govoriti tekst iz Obrednika, bio puno napetiji. Egzorcizam se ovoga puta pokazao vrlo sličnim onima kojima je prisustvovao dviju prethodnih večeri. Dok je molio, otac Carmine je raspelom dodirivao sada ovaj, sada onaj dio ženina tjela: koljeno, lakat, leđa. I opet je to bilo nešto o čemu na tečaju nije bilo govora. U trenutku kada joj je dodirnuo stražnji dio vrata, pokrila je uši i bolno zajaukala. Otac Carmine je držao raspelo na stražnjemu dijelu njezina vrata nekoliko minuta dok je drugom rukom dodirivao ženino čelo i molio. Obred je potrajao uobičajenih petnaest-dvadeset minuta.

Kada su završili, otac Carmine je ušao u ured vidjeti kako je sestri Agnesi, a otac Gary je ostao u onoj malenoj prostoriji. Čuo je da ono dvoje razgovara, no nije mogao razabrati o čemu. Kasnije, kada je donekle ovladao talijanskim jezikom, shvatio je da je njihov razgovor bio prilično banalan: otac Carmine dogovarao je sljedeći susret sa sestrom Agnesom.

Nakon ovoga otac Carmine primio je još troje ljudi: mladića odjevena u radni kombinezon koji je stalno glasno vrištao: “Ahhhhhhhh!” te se činilo da bosim nogama hoda po užarenu ugljevlju; stariju ženu ukočena držanja koja kao da je progutala metlu te kućanicu u dobi od četrdesetak godina koja je neprekidno stenjala, cviljela i kašljala.

Kasnije, imajući na raspolaganju petnaestak minuta prije početka večernje molitve, otac je Gary iskoristio priliku i postavio nekoliko pitanja ocu Carmineu. Sestra Agnesa nije mu izlazila iz glave. “Nikada u životu nisam vidio nešto tako dramatično”, rekao je ocu Carmineu.

Otac Carmine kimnuo je glavom, lica bljeđega no inače dok je potvrđivao da je sestra Agnesa doista časna sestra.

“Kako časna sestra može biti opsjednuta?” zanimalo je oca Garyja.

“Žalosno je to”, odgovorio mu je otac Carmine, uzdahnuvši. “Upletena je cijela obitelj. Sestra Agnesa rodom je iz Austrije, a otac je običavao izvoditi sotonističke obrede u kući; neke od tih obreda izveo je i nad njom dok je bila još dijete.”

Otac Gary silno se iznenadio, no još se više zaprepastio kada mu je otac Carmine rekao da mu sestra Agnesa dolazi već devet godina.

“Devet godina?” ponovio je otac Gary s nevjericom.

Otac Carmine kimnuo je glavom. “Ne može izići. Strašno je to.”

Kada je otac Gary izišao iz samostana i zaputio se kolnim prilazom kojim je bilo obrubljeno groblje, ulice su bile mračne i mraz ga je štipao za obraze. Misli su mu munjevitom brzinom prolazile kroz glavu. Ono što je te večeri vidio promijenilo je u potpunosti njegovo gledanje na opsjednuće. Odjednom je shvatio da takve stvari ne postoje samo u povijesnim čitankama, već da je riječ o živoj, surovoj stvarnosti koja se događa sada, u dvadeset i prvome stoljeću.

Glas zloduha nije mu izlazio iz glave, napose neprirodnost kojom je zvučao. U misli mu se ponovno vratilo zloduhovo pitanje, ono kada je oca Carminea upitao što on radi u prostoriji. Nije bio od onih pretjerano osjetljivih, ali nije mogao, a da se u djeliću sekunde ne upita: slijedi li me zloduh putem prema kući?

Pitao se osjeća li otac Carmine ikada strah. Nikada nije vidio da je kapucin izgubio pribranost niti da sumnja u sebe, i to ga je ohrabrilo. Na kraju krajeva, otac Gary bio je svjestan da mora vjerovati da će ga Bog, ukaže li se potreba za tim, zaštititi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net