Od iskušenja do ostvarenja

1. korizmena nedjelja – B

U današnje je vrijeme prilično razvijena svijest kako čovjek treba biti izgrađen za djelatnost kojom se bavi u životu. Pri tome se uglavnom misli na profesionalnu osposobljenost, a malo ili nimalo se razmišlja kako bi za svaku izvanjsku aktivnost bila potrebna i duhovna priprava, jer u svemu u čemu čovjek sudjeluje, sudjeluje kao jedinstvena jedinka cjelinom svoga bića. Prije bilo kakve djelatnosti, a mnogo važnije od svega, bilo bi neophodno biti načisto s duhovnim motivima i razlozima koji nas vode u aktivnost. Besmisleno je težiti k cilju, a ne tražiti unutarnju snagu za ostvarenje istoga, jer je doista za svaki cilj neophodna upravo unutarnja jasnoća, svijest i snaga. Prije nego uđemo u svijet ljudi i ljudske djelatnosti, trebamo biti načisto sa samima sobom i svojim nakanama. To u isto vrijeme podrazumijeva raščistiti svoj odnos s napasnikom, koji ne želi rušiti izvanjska ostvarenja u koja se upuštamo, nego zamutiti vodu našeg duhovnog postojanja.

Započinjući sveto korizmeno vrijeme, vrijeme odricanje, pokore i molitve, pred oči nam je ponajprije staviti lik našega Spasitelja, jer nam evanđelist Marko u današnjem tekstu pokazuje da je upravo on bio svjestan svega rečenoga. Evanđelist, naime, opisujući Gospodinov četrdesetdnevni boravak u pustinji navodi niz znakovitih detalja iz kojih to iščitavamo. Kao prvo izvještava da je Duh nagnao Isusa u pustinju, što će reći da su razlozi Gospodinova boravka u pustinji duhovni. Njegov boravak u pustinji nije, dakle, samo simboličan, nego je višestruko znakovit i značajan kao iskustvo Duha kojim se jedino može pobijediti napasnika Sotonu. Osim toga, Gospodin je predosjećao da dolazi njegovo vrijeme, vrijeme za djelovanje među ljudima, te je znao da treba prije uzeti vremena za se. Slutio je da završava vrijeme priprave obilježeno likom Ivana Krstitelja, koji je zbog svojeg svjedočenja trebao biti uklonjen moćnicima s puta. Nastupalo je vrijeme u kojem se trebalo ispuniti sve što je nagoviješteno u Pismima od početka glede ljudskog spasenja. Trebalo je nastupiti vrijeme njegova djelovanja koje će biti konačno ostvarenje Božjih obećanja. No za istinsku djelatnost trebalo je prije odnijeti duhovnu pobjedu nad izazovima svijeta u koji je ušao i kojem je trebao djelovati. Zato nam Evanđelist velik kako ga je u pustinji iskušavao Sotona. Ne ulazeći u detalje kušnji, Marko pretpostavlja Gospodinovu pobjedu nad Sotonom, kojoj je potvrđena prisutnošću anđela koji mu služahu. Tek nakon duhovnog iskustva pustinje i pobjede nad sotonskim kušnjama Gospodin će otići u Galileju gdje će započeti svoje propovijedanje o kraljevstvu Božjemu, te će pozivati na obraćenje i vjeru u evanđelje koje im je donio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zastajući pred ovom činjenicom vidimo kako je Gospodin, uzvišeni Bog, kojemu ne treba ni pokora ni obraćenje, želeći nam dati primjer i poučiti nas spasonosnom putu života, povlači se u pustinju i podlaže kušnjama. Njegov dragovoljni odlazak u pustinju daje nam do znanja kako i nama korizma mora biti nezaobilazna dionica hoda kroz život. Ne možemo govoriti o ozbiljnom ljudskom življenju, ako se nismo duhovno susreli sa samim sobom, ugrađujući to u vlastiti život kao bitnu sastavnicu. A duhovno se sastati sa sobom možemo samo na naznačeni način. Zato je vrijeme korizme i povlačenja pred Boga vrijeme duhovne trijeznosti. Korizma je vrijeme u kojem se trijeznimo od pijanstva i zabluda ovoga svijeta, od ideologija koje naviještaju idiličan život bez pustinje, posta i pokore.
No u zabludi je svaki onaj tko misli kako se može živjeti život i stvoriti svijet bez ‘korizmenog’ razdoblja, bez svakodnevne muke i patnje, odricanja i duhovnog napora. Pogubno se vara svaki onaj tko drži kako svijet neće trebati više Boga koji poziva na obraćenje, post i pokoru. U jednakoj je zabludi i onaj tko misli kako će to biti svijet u kojem se ne govori o Sotoni i njegovim kušnjama. Daleko je od stvarnog života i onaj koji sanja o životu bez napora, patnje i tereta. Odbijajući prihvatiti istinu Evanđelja o kušnjama i Napasniku, takvi su neprimjetno postali njegove žrtve, jer se nisu htjeli s njime susresti na bojnom polju vlastite nutrine.

Korizma je vrijeme kad shvaćamo da nema takvog svijeta, niti zamišljeni projekt može ikada uspjeti, ma kako to grubo zvučalo ušima suvremenog čovjeka. Ne radi se međutim o Božjim prijetnjama kojima pošto poto hoće čovjeka prisiliti na patnju, žrtvu i odricanje, nego se prije svega radi o duhovnom pročišćavanju koje se događa isključivo kroz duhovni napor i kušnju. Tkogod teži životnom ostvarenju, treba proći kroz pustinju, to jest žrvanj kušnje kako bi čista i nepristrana srca išao kroz život. U današnjem svijetu nam upravo toga nedostaje, te nije stoga čuda da ljudska izvanjska ostvarenja nerijetko postaju oruđe u sotonskim rukama kojima se Sotona bori protiv čovjeka. Težiti ostvarenju, a izbjegavati duhovno iskušenje kojim smo kadri svim svojim činima utisnuti pozitivni, Božji predznak, samo je srljanje u život koje ne može donijeti plodova spasenja.

Gospodin Isus nam je dao primjer, te je nas kršćane osposobio da ovom svijetu dajemo svjedočanstvo poput njegova. Korizma je, stoga, za nas vrijeme koje nas uči kako duhovnu snagu i iskustvo iskušenja ugraditi u temelje budućeg ostvarenja. Ona je vrijeme kad smo se susreli sa samima sobom, ali u snazi Duha, te smo bili kadri odnijeti duhovnu pobjedu u unutarnjoj kušnji. Zato se ne smijemo bojati dati svome životu ovakve temelje kojima nas uči Gospodin, a poziva nas da ih steknemo kroz korizmeno nasljedovanje njegova primjera, jer samo tako možemo doći do pravog ostvarenja, kako vremenitoga, tako i vječnoga.

dr.sc. Ivan Bodrožić

Objavljeno: 26. veljače 2012.

Možda vam se svidi