Uistinu, nalik na onaj divski kolos, koji se 1912. kao ponos čovje­čanstva otisnuo iz southamptonske luke na vode Atlantika, i naš je brod ljudske sudbine, brod našega planeta, počeo sjeći zagonetne valove kozmosa na svome putu oko Sunca.

Titanik je isplovio „na liniji bijele zvijezde“, kako su govorile reklame – a i mi se uputismo u novu godinu s uvjerenjem da nas vodi neka dobra zvijezda i da se na novogodišnjem putovanju ne možemo potopiti. Dani, koji će ispod nas kliziti kao valovi svojim grebenima i svojim ponorima, čine nam se osigurani. Nad njima je srce razastrlo svoju vedrinu, a zove se nada. Pa mnogi od nas govore, kao što je govorio jedan časnik na onom predratnom Titaniku: „Najgorem vihoru i oluji možemo se samo nas­miješiti!“

Braćo i sestre! Na čemu počiva ta naša nada i uvjerenje da ćemo do luke 1954. – do njezine Stare Godine – sretno prispjeti? O, kako je, zar ne, različito tkivo od kojega satkasmo mi pojedinci naše obitelji i pojedini narodi ovogodišnju svoju nadu!

Dok je velik dio čovječanstva ne sakriveno, pod vodom, krišom, nego javno i napadno, na bokove našeg svjetskog broda ispisao potresne riječi koje su bile bjelinom namazane na prednjoj podvodnoj strani onog prvog Titanika: „No God – No Pope: Ni Boga – ni Pape!“ – dotle drugi, u času polaska u novu godinu staviše na čelo i na usta i na srce znak Isusa Krista i zazvaše njegovo presveto Ime. Dok se jedni uputiše ususret strahotama i tajanstvenim novim danima s uvjerenjem koje je bilo ispisano na Titaniku poviše prvog bezbožnog natpisa: Ne može nas pobijediti ni nebo ni zemlja! – drugi, trjezniji, pritisnuše ruku na jadno svoje ljudsko srce i govore: Ti nam, Bože, budi milostivo u pomoći!

Da, braćo i sestre!

Jedni pođoše noćas na nov dio životnog puta pouzdajući se u svoje blago – svoje devize – svoj novac – svoje imanje. Slično kao pukovnik Astor na Titaniku, voze oni sa sobom blago (on je imao 720 milijuna dolara i mladu priležnicu). Novac će nas spasiti! On će nam donijeti mnogo blistavog ve­selja, divnih večeri, još uspješnijih prijatelja, govore. I krenuše, možda u za­grljaju s kakvom priležnicom, i nalik na one razuzdane putnike prvog raz­reda koji su u pijanstvu svog srca i svojih razdraženih živaca prečuli smrtonosne signale koji su javljali opasnost!

Koliki su – znate i sami – uvjereni da će sve biti radosno i sretno jer je komfor, kojim se opremiše za novu godinu, bogat i za uživanje je sve savršeno pripremljeno. Kao na Titaniku, tako su i oni u ljudskoj svjetskoj zagrebačkoj sredini uredili svjetske perivoje pune mirisa za bogataše. Postaviše umjetna svjetla kako bi mogli iskoristiti noć kao i dan. Otvoriše trgovine i lokale s najpovoljnijim izborom robe Tu su divna električna i parna kupališta. Igrališta za veliku i malu djecu, kazališta za malu i veliku znatiželju… Senzacija svjetla u kinu, senzacija zvuka na radiju. Varke sjene i svjetla, boje i oblika samo da mogu zaboraviti tegobe putovanja i skratiti dosadu života… O njima vrijedi potresna riječ Pascalova: Jedina stvar koja mnoge u bijedi tješi jest rastresenost, razonoda – a ipak je baš to najveća bijeda! Jer razonoda nam priječi da mislimo na sebe i malo pomalo povlači nas u propast. Bez razonode bilo bi nam dosadno i u toj bismo dosadi po­tražili jedno sigurnije sredstvo kako da se dosade otresemo. Nu, razonoda nas zabavlja i neprimjetno vuče u smrt!

Bože! Koliki ne žele čuti opomena da je opasnost u svijetu neizmjerna i da je rizik našega životnog putovanja neopisiv! Bezbrojni su slični onim putnicima engleskog zrakoplova R 101 koji se jedne noći (1930.) nad Fran­cuskom našao u oluji, a u riječima posljednjeg telegrama ovako oslikaše te jadne ljude: Iza sjajne gozbe i dobrih cigareta putnici se zadovoljni spremiše na počinak! U nekoliko minuta ponosni se zrakoplov zapalio i survao na tlo u apokaliptičnom plamenu ne poštedjevši nijednog života!

Drugi se, braćo i sestre, pouzdaju u veličinu i konstrukciju našega svjet­skog broda – našega čovječanstva – naših Ujedinjenih naroda! To su oni koji već nešto razmišljaju, samo ne razmišljaju dobro!

Naš je planet – vele – kuća za dvije i pol milijarde dvonožaca s razvijenim mozgom, s potresnom poviješću iza sebe, s neizmjernim žudnjama pred sobom – nemoguće je osuditi ga na propast! Nemoguće je da ga uništi kakav dobar Bog ili kakav zli demon!

Bože sveti! Recite mi, nije li i Titanik, ta kraljica mora, bio pravi grad na vodi – i voda ga je progutala! Dug 250, širok 30 metara, težak 50.000 tona, imajući u vjernoj službi 892 mornara – mogao je mirno prevesti preko oceanskih valova 5476 osoba. Prava je sreća da ih je na prvom putovanju bilo tek 2206, jer ih je manje zaglavilo. Sreća je i za našu Zemlju, koja bi mogla na sebi nositi svemirom barem još triput toliko stanovnika koliko ih je sada, da ih je danas samo ovoliko, jer – ako joj je dosudena sudbina Titanika – ah, onda…!

Ne, neće nas veličina ljudskog roda spasiti! Ona može samo neizmjerno povećati užas i katastrofu. Kao što su veće vode pogodne za strahovitije valove, tako je i veće čovječanstvo podesnije za strašnije nevolje!

No spasit će nas – uvjeravaju nas dragi – spasit će nas velike zaštitne organizacije, sa svim svojim sredstvima – uvjeravanjem, glasanjem, sankci­jama! Kakva varka! Tako su i graditelji Titanika sračunali da je konstrukcija njihova kolosa neuništiva. Kapetan je mogao – kažu – iz svoje zapovjedničke središnjice jednim pokretom, pomoću električnih zavora, tako zatvoriti svih 15 odjeljenja broda da voda nije mogla nikako unutra! Ne čini li vam se to komičnim? Voda je prodrla u brod tako da kapetan sa svimm svojim ljudima nije mogao ništa drugo, već potonuti!

Ništa nije pomoglo što su za 35 milijuna tadašnjih kruna uredili tako čvrstu ogradu, kad je u tamnim dubinama vrebala strahovita sila – nepro­bojni led. Ništa ne koristi ni nama danas ako na osiguranje ljudskog roda trošimo godišnje preko dva bilijuna dolara službenih izdataka, ako se u pod­vodnim regionima čovjekova srca i ljudske opće povijesti skrivaju mračni i hladni ledenjaci mržnje koji se spremaju da unište zgradu čovječanstva!

Ali Bogu neka je hvala! ima i takovih na planetu koji su budni. Kojima srce nije otežalo, kako veli apostol, od pijanstva i razbluda. Koji čuju sve povike i razabiru spasonosne signale našega važnog historijskog časa. Koji se obaziru na nebesa, prema želji samoga Krista, da vide kakvo se vrijeme na našem putovanju sprema. Da li se diže sve jače crvenilo ili se očekuje ljepša vedrina. Oluja ili tišina.

Najgore je, dakako, ako oni koji snose odgovornost za sebe, za svoju obitelj, za kakovu zajednicu – grad, narod, skupinu naroda i država, za čitavi svijet – ako ti – velim – ne žele čuti uzvika kojima danas vidovitiji među nama, posebice naš veliki Pontifeks Pio, upozoravaju ljudsku dušu Pazite! Opasnost je neizmjerna! U jednom se trenutku budu li ljudi i nadalje više zvijeri negoli ljudi, više polu ljudi i maskirani ljudi negoli ljudi i Božji ljudi – da, u jednom se trenutku može zbiti što se zbilo s Titamkom na samu Bijelu nedjelju 1912. – 14. travnja – u 11 i tričetvrt navečer. Četiri dana je tek Titanik plovio Atlantikom kad ga je podvodni ledeni brijeg smrtonosno udario, ranio, nagnuo, rascijepio, uništio. Za tri i pol sata to čudo nad vodama, koje sc je gradilo preko dvije i pol godine, bilo je povučeno na dno vječnih tišina – noseći u mrzli zagrljaj smrti  1502 ljudske sudbine. Tek se 704 osobe spasile.

Kakovu odgovornost imadu danas oni koji na plovidbu nove godine vode čovječanstvo! Govorim to i vama, očevi i majke obitelji, i vama koji nožda ravnate kojim važnijim poduzećem i školom. Silna je odgovornost na svima u čijim je rukama udes drugih, jer Bog se je zakleo da će iz njihovih ruku tražiti krv za postradalu krv.

Ali pažnja je potrebna svima. Krist je rekao: Bdijte i molite se, jer ne znate ni dana ni časa! Kadikad je ta opomena, opetovana ustima onih koji odgovaraju za nas, posebice potresna. Takovi su upravo naši dani. U ovo vrijeme govori sveti Otac da je ne samo obzorje natmureno, da su ne samo obitelji u sebi napukle, da su ne samo djeca izložena groznim utjecajima okoline koja je povrijedila sve ljudske svetinje – već se oko svih nas na svi­jetu skupljaju podvodne sante ledene i prikrivene – koje se krste imenima raznih ideologija i koje se spremaju da miniraju i unište naše pokoljenje. Doista – nismo samo mi pojedinci u pitanju – danas je u pitanju naša ljudska vrsta i njezino održanje. Danas je nadasve u pitanju veličina i unutrašnje dostojanstvo naše ljudske vrste – danas je napose velika opasnost da pre­stanemo biti potpuni i Božji ljudi, a time je dakako stavljeno u pitanje sve naše!

Vi znate možda, braćo i sestre, tko je najbolje prošao kod grozne kata­strofe Titanika? Prema službenim izvještajima i prema iskazu jednog Hrvata Zagrepčanina koji je preživio tu tragičnu noć, nabolje su prošli putnici – trećeg razreda. Jednostavni ljudi u kojima su strasti stišanije negoli u drugih, koji lakše u tišini čuju potresni poziv i znak da je opasnost blizu. Oni su uvjereni da ni danas, kao ni na Titaniku, ludovanje jazza i vihor plesa makar ugušili gromoglasne prijetnje ne mogu otkloniti sudbonosnog i mračnog razaranja. Zato ti jednostavni ljudi slušaju poruku velikog i pravog kapetana duhovnog ljudskog broda i kušaju se na vrijeme ukrcati u – čamce za spaša­vanje.

Jer – dobro je na to misliti i u ovom času – na Titaniku najviše njih propade zato što na tom gradu Oceana nije bilo postavljeno dosta čamaca za spašavanje. I kad su već putnici trećeg razreda – oni siromašniji, koji su imali sa sobom samo svoj život bili ušli u čamce, spustili se na valove, otisnuli se od kolosa, koji se je naginjao i tonuo, provališe iz zabavišta polupijani, poluotriježnjeni oni iz prvog i drugog razreda – ali bilo je kasno. Što su sve nuđali da bi dobili makar kakvo mjestance, ma u kojem čamcu. Ali mjesta nije bilo – svi mostovi spasa bili su porušeni.

Kršćani! To je prizor mudrih i ludih djevica, zar ne vidite? Dajte i nama od svoga ulja rekoše lude! Dajte nam jedno mjesto – vikalo je 7 milijunaša i na stotine drugih bogataša – dajemo vam sve blago! Vrlo važno! Uzeti u zamjenu njihovo blago i izgubiti vlastiti život! Ne – spasiše se samo oni koji se nađoše u čamcima za spašavanje.

Zato nam danas poručuje glas svete Crkve: Držite se u blizini čamaca za spašavanje! Ne vidite ih – ne vidite tih sudbonosnih čamaca kojima se spašavaju duše i sretno prevoze na obalu blage vječnosti? Čamaca kojima bi se moglo – kad bi vođe samo dopustili – spasiti naše društvo i sretno doploviti do svoje luke – svoje Stare Godine 1954.?

To su prije svega naše crkve gdje se spašavaju duše, gdje se ljube i brate narodi. Crkve – koje imadu sve potrebno za spasenje: ispovjedaonice gdje se orijentiramo; veliko Srce Božje kao kompas; veliku kartu vjerovanja i dogmi kao sigurnu mapu za sva strašna putovanja. Nu, i svaka bi kuća morala biti pomoćni čamac za spasavanje u slučaju opće duhovne i vanjske kataklizme. I u njoj bi obiteljska ćudorednost, svladavanje i domaća krepost, ljubav i razumijevanje, plodnost i bračna vjernost, kršćanski duh i kršćanski život morali pomagati svakom pojedinome i svima zajedno da se spase!

Ne velimo da eventualna buduća nesreća našega svjetskog broda neće u dubine zaborava i smrti potegnuti i mnoge kršćane, mnoge svećenike, i mnoge dobre! Hoće! Ali njihova pogibija nije egoistična i besmislena pro­past. Oni – dođe li do toga – oni će znati umrijeti ko što su i živjeli – nevino i sveto. Altruistički, u službi braće ljudi, u službi svoga velikoga Krista. Da, oni će potonuti junački i odvažno, ko što se to zbilo i s trojicom svećenika na Titaniku, s ocem Eylesom, engleskim svećenikom obraćenikom, s Josi­pom Mautvilom, ruskim katoličkim svećenikom i benediktincem Josephom Perschnitzom – Nijemcem. Poznato je da sa tonuli u dubine i posljednjim pokretima ruku i zadnjim šaptom davali odrješenje izbezumljenoj masi.

I napokon – kršćani i u maloj, kršćani i u velikoj nesreći, koja ih na ovo­godišnjem putu može stići, sve podnose gledajući onamo odakle svijetli neutrnjiva zvijezda – srce njihove Majke. Po preporuci svetog Bernarda dižu usred najluđih valova i potresa oči k nebesima motre zvijezdu i motre Mariju. Oni – putnici na pruzi Bijele Zvijezde!

A posljednji himan, koji se u najtežoj katastrofi života diže prema veli­kome svijetu što ih čeka – isti je onaj himan koji je zvonio s paluba Titanika: Bliže, o Bože moj! A ja velim da će te riječ i ti zvukovi duže odzvanjati iz svakoga pravog kršćanina, makar mu i ne bila opasnost blizu. Jer što mi znamo o pravim opasnostima? O časovima koje u svojoj očinskoj ruci drži Bog? Svakako bi bilo potrebno preteći njegov poziv – i prije no što nas nevoljama pritisne reći: Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom! Budi mi stijeg i štit – življenju mom! Ovdje me ne puštaj, ovdje me ne puštaj! Snažno, o Bože moj, k sebi me vij!

Siguran sam da svi u srcima rado opetujete te divne riječi! Zato vas uzima pod osobitu zaštitu sam Bog! Zatpo će vam – ma što se dogodilo – ova godina biti sretna i blagoslovljena! To ja želim svima od svog svećeničkog srca!

Mijo Škvorc SJ

Bitno.net