Dvojica mladih monaha brzim korakom i u tišini prolaze dugačkim bijelim hodnikom trapističkog samostana Novy Dvur u zapadnoj Češkoj. Izgledaju potpuno uklopljeni u minimalizam i jednostavnost prostora kojim se kreću, skoro stopljeni s njim.

Nakratko ipak zastaju. U jednom kutu hodnika stoji lijepi kip Marije Djevice s djetetom Isusom, dar biskupa Plzena mons. Františeka Radkovskog monasima. Mole se pred njim, a onda nastavljaju svoj hod u tišini.

Taj je kip nekada stajao u crkvi u obližnjem seocetu Krašovu, crkvi koja je u ruševnom stanju, baš kao i čitav niz drugih diljem Češke. Biskup Radkovsky u riznici je svoje biskupije čuvao velik broj kipova, križeva i umjetnina prebačenih tamo iz crkvi koje su propadale. Kada su trapistički monasi došli u njegovu biskupiju dobar dio tih sakralnih predmeta prelat je prebacio u novi samostan. Tamo su oni ponovno „oživjeli“ i ispred njih su se opet počele upućivati molitve Bogu.

Kip iz Krašova na istaknutom je mjestu, gdje će i ostati jer je dar. Neki drugi kipovi, međutim, vraćeni su iz samostana u svoje crkve koje su u međuvremenu renovirane ili se renoviraju. Crkve se ipak restauriraju i to nam govori da Češka nije, kako to neki tvrde, duhovno „poražena“. Unatoč godinama komunističke, pa potom sekularističke anticrkvenosti, katoličanstvo u njoj i dalje je živo.

Ne samo to. Na nekim mjestima, poput samostana Novy Dvur smještenog na vrhu šumovitog brežuljka u zapadnoj Bohemiji, ono je i jako vitalno i plodonosno.

U to smo se mogli i sami osvjedočiti tijekom posjeta ovom prvom samostanu Reda cistercita strogog opsluživanja (ili trapista kako ih zovu) u Češkoj i tom dijelu Europe. Reda koji je nastao reformom cistercita u 17. stoljeću.

sexta_1

Priča o Novom Dvuru počinje u Francuskoj, u Sept-Fonsu, njegovu „majčinskom samostanu“ . Tamo su početkom 1990-ih poglavari primijetili jednu zanimljivu stvar. Među njihovim kandidatima bilo je sve više čeških mladića u kojima se javio poziv na monaški život, poziv koji je preživio i komunistička vremena. Mladi Česi pretraživali su Europu u potrazi za autentičnim monaštvom koje u svojoj zemlji nisu mogli naći. A našli su ga u francuskih trapista.

Sept-Fons samostan je bogate duhovne ostavštine. Početkom XX. stoljeća njegov je opat bio Jean-Baptiste Chautard, autor znamenite knjige “Duša apostolata” u kojoj progovara o kontemplativnom životu kao temelju svake evangelizacije. Knjiga je prevedena na mnogo jezika i smatra se pravim duhovnim klasikom koji je imao utjecaj i na nekoliko papa.

Dom Jean-Baptiste (Ivan Krstitelj) Chautard bio je duhovnik oca Jeromea, dugogodišnjeg „novice-mastera“, dakle brata zaduženog za rad s novacima za monaštvo, u Sept-Fonesu. Otac Jerome autor je nekoliko djela o monaštvu kojima je Crkva u doba krize izazvana agresivnom sekularizacijom u Francuskoj uspjela prenijeti monašku tradiciju novim naraštajima.

Sjedimo u radnoj sobi opata Novoga Dvura brata Samuela, inače Francuza, još jednog duhovnog djeteta Sept-Fonsa u koji je ušao 1983. Priča nam kako je bio tamo i kada je u samostan počelo ulaziti sve više čeških mladića.

IMG_4298

Opat Samuel: Monasi nisu svetiji ljudi od drugih, ali neke od nas Bog poziva na život posvećen u cijelosti molitvi.

Kada su shvatili kako u formaciji imaju velik broj Čeha, upravitelji trapističkog samostana započeli su razmišljati o utemeljenju novoga svetišta u rodnoj zemlji novopridošlih kandidata. Negdje u to vrijeme došao je i poziv ordinarija novoutemeljene biskupije Plzen, mons. Radkovskog, koji je htio svoju biskupiju obogatiti nazočnošću monaškog reda. Taj dio Češke nije imao striktni kontemplativni red još od dana habsburškog monarha Josipa II. koji je krajem 18. stoljeća pod utjecajem prosvjetiteljskog antikatoličanstva zatvorio čitav niz samostana. Biskup je htio vratiti monaštvo u dijecezu, a trapisti su bili spremni pomoći.

procesi

“Imali smo samo jedan uvjet”, priča nam opat Samuel:

“Nismo željeli dolaziti ovamo dok češki monasi ne prođu kompletnu formaciju u Sept-Fonsu. To je politika koje se pridržavamo. Kada bi se, primjerice, tu u Novom Dvuru pojavio dovoljan broj kandidata iz Hrvatske da započnemo razmišljati o utemeljenju samostana tamo, morali bi ovdje proći potpunu formaciju prije nego ih pošaljemo tamo.”

Kada je formacija okončana, skupina od nekoliko Čeha predvođena bratom Samuelom krenula je prema domovini. Tamo su uz pomoć biskupa tražili odgovarajuću lokaciju za novi samostan. Prošlo je neko vrijeme dok nisu pogledali napuštenu baroknu farmu u blizini gradića Toužama koja je nekada bila u vlasništvu obližnjeg premostrantskog samostana u Tepli. Izolirana građevina okružena šumom i plodnom zemljom bila je idealna za trapiste.

IMG_7334_1

Tako je nastao Novy Dvur. Na vrhu brežuljka, okružen šumom, smješten je od 2002. samostan u kojem dvadesetak monaha žive posvećeni zagovornoj molitvi. Molitvi za svijet.

Samostan je posvećen 2004., 2007. dobio je status priorata, a 2011. opatije. Danas u njemu živi oko 25 monaha. U ovom trenutku većina njih su Česi, nekoliko njih je iz Francuske i Belgije, dvojica su Slovaci, jedan je Hrvat, a jedan je Mađar. “Službeni jezik” manastira je češki, to je i jezik liturgije u samostanu.

Građevina koja kombinira barokni stil ostataka stare farme s funkcionalnim minimalizmom novih dorađenih dijelova među kojima je najveća crkva djelo je poznatog britanskog arhitekta Johna Pawsona i redovito izaziva pažnju stručnjaka.

Opat Samuel na pitanje o tome odmahuje rukom. Kaže kako redovito odbijaju posjetitelje koji žele samostan posjetiti tek kako bi se divili njegovoj arhitekturi.

priere (3)

“Ne zanima nas larpurlartizam. Naš je jedini cilj bio imati samostan koji će odgovarati našem načinu života i njegovim potrebama“, pojašnjava.

A taj je način života obilježen onim najvažnijim: zagovornom molitvom.

Ritam dana monaha određuje molitva časova, u slučaju trapista sedam molitvenih časova kroz dan. Prvi – matutin ili bdjenje – počinje u 3 ujutro, a zadnji – kompletorij – u 19 i 30.

Monasi se prije molitve okupljaju u prostoriji gdje su obješene njihove liturgijske halje. Oni koji su položili vječne zavjete stavljaju na sebe „kukulu“ – bijelu haljinu s dugačkim rukavima koji sežu do poda. Novaci i oni s privremenim zavjetima na sebe stavljaju „kape“ – bijeli plašt koji samo donekle prekriva njihovo tijelo. Simbolika je jasna – samo oni koji su dali vječne zavjete cjeloviti su u svojoj čistoći koju liturgijska haljina predstavlja, a ostali su na putu prema njoj.

IMG_1380

U crkveni prostor monasi ulaze najčešće pojedinačno. Tamo se predaju molitvi sastavljenoj od himana, hvalospjeva, psalama i antifona koji se pjevaju gregorijanskim melodijama.

Euharistija se služi u 6 i 30 ujutro, nakon jutarnje molitve. Tada monasi u crkvu ulaze u procesiji, s kapuljačama preko glava koje skidaju prije poklona Presvetom sakramentu. Također, u procesiji napuštaju crkvu nakon sekste, podnevne molitve nakon koje slijedi objed.

Vrijeme između ispunjeno je pojedinačnom molitvom, razmatranjem Božje riječi, susretima zajednice na kojima se razmatraju aktualna pitanja – i, naravno u skladu sa starim motom sv. Benedikta „Ora et labora“ – radom.

“Monaški poziv jedan je od mnogih načina na koji Bog poziva čovjeka na posvećenje. Monasi nisu bolji ili svetiji ljudi od drugih, mi ne vjerujemo u to. Ali, događa se da neke ljude Bog poziva na takav život koji će biti posvećen u cijelosti molitvi i jednostavnosti. U središtu takva života je Euharistija i molitva, a ostali elementi poput zajednice i svakodnevna rada imaju za svrhu jačanje tog središta”, objašnjava nam opat Samuel.

Brat Konrad, Hrvat monah rođen u Vitezu, priča nam o tome kako je on osjetio taj poziv.

IMG_4628

Naš urednik Goran Andrijanić i brat Konrad, Hrvat iz Viteza.

„Poziv na duhovni život osjećam već odavno, ali životne okolnosti vodile su me u nekom drugom smjeru. Počeo sam osjećati kao da mi poziv izmiče kroz prste, kao da ga gubim i zbog toga sam bio jako nesretan. Ali sam istodobno počeo osjećati želju za ulaskom u neki samostan gdje bih se potpuno predao molitvi. Uputili su me tada na vlč. Antuna Pećara koji je bio povezan s trapistima. Preko njega sam došao tu“, kaže nam.

IMG_1642

Iako nemaju zavjet šutnje, trapisti pokušavaju izbjegavati svaki suvišan razgovor. Kako smo vidjeli, to ne izgleda tako da se mora svugdje i u svakoj prilici šutjeti po svaku cijenu, nego se govori samo onda kada je to nužno, a i onda tiše. Veći dio vremena trapisti upotrebljavaju jednostavan znakovni jezik.

Šuti se i za vrijeme ručka, jedinog objeda tijekom dana na kojem se okupljaju svi monasi.

refectoire monasi

Autor ovog teksta imao je čast biti pozvan na zajednički objed s monasima. Tek kasnije je doznao da nemaju svi gosti samostana tu povlasticu koja uključuje i hod u monaškoj procesiji od prostorije s liturgijskim haljama do blagovaonice. Gosti idu odmah iza opata, što je još jedan simboličan znak monaške gostoljubivosti o kojoj govori i Pravilo sv. Benedikta.

Monasi ne jedu meso, ali na nedjelje i blagdane jedu ribu. Zabrana mesa ukida se za one koji su bolesni i kojima je potrebna „jača“ prehrana. Alkohol nije zabranjen, pa se za ručkom pije izvrsno češko pivo. Objed se sastojao od ukusne guste povrtne juhe, tjestenine i salate.

Za ručkom se, kao što smo spomenuli, šuti. Jedan od monaha čita naglas duhovnu literaturu. Taj dan čitao je „Amoris Laetitia“, postsinodalnu pobudnicu pape Franje. Monasi zajednički nakon objeda peru posuđe, a pomažu im i gosti.

Pitamo kasnije brata Konrada smeta li mu taj manjak razgovora u samostanu?

„Nimalo. Ja sam rođen na selu i puno sam vremena provodio u prirodi, u tišini. Mene je u životu kovala samoća i imao sam puno vremena razmišljati o sebi i dobro sam se upoznao. I takav sam došao ovdje, nisam glumio nešto što nisam. A oni su imali strpljenja sa mnom“, prisjeća se brat Konrad i dodaje kako osjeća da je „na svom mjestu“.

„Naravno, bilo je kriza. Ali, uvijek sam znao: ako odustanem od ovoga, idem protiv sebe i svoje prirode“, zaključuje i pozdravlja nas jer mora žuriti na predavanje jednog od profesora koji redovito dolaze u samostan i daju teološku naobrazbu monasima.

IMG_1690

Svaki od monaha izmjenjuje se na raznoraznim poslovima u samostanu i oko njega. „Zanimacija“, kojima se monasi posvećuju u popodnevnim satima, ima nekoliko: tu je povrtnjak gdje monasi uzgajaju hranu za sebe, potom obližnja šuma koju održavaju, a ponekad i sijeku stabla za sebe ili za prodaju, te ograđeni dio sa stokom u kojoj monasi čuvaju nekoliko krava, ovaca i koza, radi mliječnih proizvoda i mesa koje prodaju.

Pored samostana nailazimo i na upravo dovršenu zgradu u kojoj se nalaze postrojenja u kojima monasi proizvode svoj senf i slatke namaze koje potom prodaju u Češkoj, Francuskoj i Njemačkoj. Uglavnom samostanima, ali dio tih proizvoda puštaju i u komercijalnu prodaju. To je još jedna trapistička tradicija koje se vjerno pridržavaju u Novom Dvuru: proizvodnja kvalitetnih prehrambenih proizvoda koji se potom prodaju radi uzdržavanja zajednice.

travail (7)

Brat Bernard pazi na proizvodnju senfa: Treba naći ravnotežu između molitve i posla.

„Treba pronaći ravnotežu između molitve, koja je najvažnija, i posla“, priča nam brat Bernard koji je zadužen za proizvodnju senfa i kojeg smo zatekli u radionici kako isprobava novi recept.

„S jedne strane, posla ne smije biti previše kako vrijeme za molitvu ne bi bilo ugroženo. S druge, moramo raditi jer su nam potrebni novci, a moramo raditi i jer nam je to potrebno kao ljudima, što je sv. Benedikt dobro znao“, objašnjava Bernard, Francuz koji je u češkom samostanu pomogao stvoriti recepte za nekoliko vrsta senfova. Trenutačno ih proizvode sedam. Recepte za neke od njih preuzeli su iz Francuske, neke su pak osmislili u Novom Dvuru. Potpisnik ovih redova probao je nekoliko i može posvjedočiti kako je riječ o izvrsnom senfu proizvedenom, naravno, na prirodan način bez konzervansa i kemijskih dodataka.

IMG_1356

Pomalo provocirajući, pitam brata Bernarda za neke od belgijskih trapističkih samostana u kojima se proizvode ponajbolja piva na svijetu i gdje je ta manufaktura postala unosan posao.

„Da, tamo se zaradi puno novca. Ali, potom taj novac odlazi tamo gdje je potreban. Recimo na naše samostane po Bliskom istoku i Aziji gdje monasi ne bi preživjeli bez pomoći. Ili na karitativne djelatnosti“, odgovara nam strpljivo brat.

Sve nam je jasno.

Dva dana provedena u samostanu, u ritmu molitve časova kojima smo redovno nazočili, sigurno nisu dovoljna da se stekne cjelovit dojam o tome što monaški život jest. Ali su dovoljna da bi to, barem donekle, naslutili.

etude

Braća predavanja iz teologije slušaju u samostanu, gdje im predavati dolaze profesori iz svih dijelova Češke.

Ono što je očito na licima ovih mladih ljudi jest izraz mira i posvećenosti. Izraz koji govori kako osjećaju da su na pravom mjestu. A doista su mladi. Kada ih čovjek vidi u koru crkve kako pjevaju gregorijanske korale, sve mu se priče o „Crkvi u krizi“ čine smiješne i pretjerane. Može biti da to one doista i jesu.

Kada pitamo opata Samuela kako to da monaški život cvjeta u jednoj takvoj „dekristijaniziranoj“ Češkoj, on nam odgovara:

“Za mene, priča o ‘dekristijaniziranoj Češkoj’ pomalo je otrcana. Ako baš hoćete, ne mogu zamisliti zemlju koja je više ‘dekristijanizirana’ od moje domovine – Francuske. Naše je iskustvo kako postoje oblasti u Češkoj u kojoj je vjera još uvijek živa i u kojima nastaje veliki broj poziva”, objašnjava opat i dodaje kako društveno okruženje, naravno, može biti čimbenikom, ali da ništa ne može ugušiti čežnju za Bogom koja je i dalje jaka među mladima.

scriptorium (1)

Opat Samuel kaže nam kako nema sumnje da su na rast poziva u Češkoj utjecali prijevodi djela poznatog trapističkog monaha Thomasa Mertona  (posebice „Gora sa sedam krugova“) kao i ona oca Jeromea.

Ono što je važno, naglašava, jest da postoji jaka zajednica koja može zadovoljiti tu mladenačku čežnju za Bogom. Među njegovim monasima, kaže, puno je onih koji su doživjeli obraćenje u postadolescentskim godinama, pa i onih koji su kršteni tijekom svoje formacije.

Jedan od takvih u samostanu je brat Silvan iz Češke. Kao dječarac bavio se istočnjačkom duhovnošću. Prijelomni trenutak u njegovu životu bio je kada mu je na autostopu stao jedan arhitekt koji je putovao u obližnji karmelićanski samostan gdje je trebao sudjelovati u nekim radovima. Predložio je bratu Silvanu da pođe s njim, a ovaj je pristao. Njegov susret s karmelićanima bio je početak njegova puta prema Isusu.

IMG_2681

„Prije, dok sam se bavio tom istočnjačkom duhovnošću, za mene je postojalo nekoliko putova: jedan je bio Buda, drugi Hare Krišna, treći Isus… Ono što je za mene bilo najvažnije u povratku kršćanstvu jest da shvatim kako je jedino Isus Krist pravi Bog. I taj trenutak prihvaćanja njega kao jedinog Boga bio je za mene izazov, skok u nepoznato“, priča brat koji je taj izazov prihvatio.

Za njega je monaški život najbolji način na koji može živjeti svoj odnos prema Bogu i bližnjima.

Ili, kako nam je to objasnio još jedan češki monah iz Novog Dvura, brat Prokop:

„Postoje ljudi koji mogu Bogu i bližnjem dati više kroz izravnu evangelizaciju. Ja znam da mogu puno dati kroz molitvu. Kada sam ušao u formaciju, naprosto sam znao kako sam pronašao svoje mjesto. Znao sam da ću, ako odem s njega, propasti. Crkva neće propasti, ali ja hoću.“

IMG_1404

Osoba koja dođe u samostan i izrazi želju postati monah prvih nekoliko dana provodi u gostinjskoj kući. Tijekom toga vremena ima nekoliko razgovora s „master-noviceom“ u kojima monah i mogući kandidat pokušavaju razlučiti što se zapravo događa u srcu te osobe.

Kako nam kaže brat Lev, zadužen za kandidate, u samostan „ne primaju turiste“. Osoba mora imati želju za svećeničkim ili monaškim pozivom, ne tek potrebu za izlaskom iz stresnog života.

IMG_4652

Brat Lev, monah zadužen za kandidate i Goran Andrijanić: Da bi čovjek raspoznao što mu je Bog stavio u srce, mora naći zajednicu, već odmaklu na putu prema Bogu.

Nakon toga osoba provodi neko vrijeme u ritmu monaškog života, a ako se pokaže da mu on odgovara, opat odlučuje o ulasku kandidata u formaciju.

„Monaški život je upravo to – život, te je razlučivanje poziva moguće jedino kroz iskustvo. Pitaju me kako doznati imam li poziv ili ne, a jedino što im odgovaram jeste: Svakako ne tako da ćeš sjediti doma i čitati knjige o monaštvu i njegovim pravilima. U takvim situacijama bira čovjek, a ne Bog. Čovjek bira svoju mjeru, ono što mu odgovara“, kaže nam brat Lev.

„A što ako osoba shvati da to nije za nju?“ pitam.

Brat sliježe ramenima, kao da kaže: Ništa, život ide dalje.

monastere (1)

„Istinski poziv uvijek dolazi od Boga. Nešto jako rafinirano i istodobno potpuno realistično. Da bi čovjek mogao raspoznati što mu je Bog stavio u srce, mora naći zajednicu, skupinu ljudi koja je već odmakla na tom putu prema Bogu. To je kao s djetetom koje ne može naučiti voljeti osim ako ne vidi svoje roditelje kako vole jedno drugo. Isto je s čovjekom koji se želi dati Bogu. Ako ne upozna nekoga tko se Bogu nije već dao na takav način, onda je izgubljen“, objašnjava nam brat Lev.

Pitamo ga o tvrdnji kako je monaški red samo za „introvertirane“, melankolične osobe. Pitamo ga to jer bratu Levu osmijeh ne silazi s lica i daleko je od uobičajene predodžbe o „tužnom monahu“.

On se ponovno smije i prepričava nam anegdotu. Nedavno je s jednim od kandidata kao gost samostana došao i njegov prijatelj, student psihologije koji je pripremao rad o monaškom životu i u njemu imao tezu o većoj vjerojatnosti da introvertirane osobe završe kao monasi. Nakon par dana provedenih u samostanu obavijestio je monahe da na temelju iskustva s njima potpuno odustaje od svoje teze.

Naš dojam tijekom vremena provedenog u samostanu bio je kako ti mladi ljudi nisu izgubili ništa od svoje mladenačke energičnosti, pa ako baš želite i gorljivosti. Ona je bila i dalje vidljiva u njihovu ponašanju, ali oplemenjena i obogaćena disciplinom, usmjerenošću i – mirom.

messe (2)

„Hoće li monaštvo pomoći Crkvi izaći iz krize?“ pitam novinarski pretenciozno opata, na što mi on odgovara:

“Kontemplativni redovi potrebni su u svakoj biskupiji. Primjer Francuske nam to govori. Tamo nekoliko biskupa čini sve što je u njihovoj moći da ponovno oživi monaške zajednice koje, nažalost, prestaju postojati zbog krize poziva. Mons. Ratkovski je jednom rekao kako su kontemplativni redovi poput nevidljivih temelja na kojima počiva cijela struktura Crkve. Monaška molitva je nevidljiva snaga koja nosi život Crkve. To je istina koja vrijedi danas, jednako kako je vrijedila i prije pet, deset ili petnaest stoljeća.”

Izgleda kako su češki biskupi dostia prepoznali jaku duhovnost Novog Dvura. Opat Samuel nam kaže kako su se nedavno okupili u samostanu, na duhovnoj obnovi. Obnovu je predvodio on. To je bila posebna i poticajna situacija za monahe, kaže nam opat. Provoditi vrijeme u samostanu sa svim češkim biskupima.

rijen NDvur 5

Opat Samuel nam kaže na kraju nam poručuje kako monasi u svojoj molitvi moraju biti jako ambiciozni, ali na pravilan način.

“Braća moraju biti svjesni da njihova molitva nosi i zagovara cijeli svijet oko njih. Ako toga nisu svjesni, ta molitva postaje tek običan izraz egoizma, bez većih plodova“, kaže opat.

I to je ono o čemu razmišljamo dok napuštamo samostan Novy Dvur i počinjemo svoju vožnju prema Pragu, gdje ćemo se ukrcati na zrakoplov na Zagreb. O „molitvi koja nosi svijet“.

I o tome kako duboko griješe oni koji misle da se sudbina toga svijeta odlučuje u uredima političkih moćnika. Ne, ona se odlučuje upravo na ovakvim mjestima poput samostana Novy Dvur, gdje se prema nebu neprestano upućuju molitve za spas ovoga svijeta.

Fotografije: Arhiv samostana Novy Dvur

Copyright: Bitno.net. Sva prava pridržana.