SVJEDOČANSTVO LIJEČNIKA

Noć u kojoj sam istjerao svoje demone

Kao mladi liječnik na onkološkom odjelu tješio sam se pićem i besmislicama New agea. A onda sam jedne večeri ušao u sobu strave…

egzorcist

Foto: screenshot iz filma “Egzorcist”

Kada se osvrnem na svih ovih 29 godina koliko sam liječnik, mislim da je godina koju sam proveo na onkologiji bila najteža. Svakog četvrtog dana i, bez iznimke, svakog vikenda, 24 sata bih se brinuo za odjel intenzivne njege kao upravitelj odjela. Cijelo to vrijeme koje sam proveo na odjelu ni jedan pacijent nije preživio. A pokušavali smo sve. Nijedan.

Svima je bilo zajedničko to što im je koštana srž bila uništena od kemoterapije koja je ubijala rak i podlegli su nadmoćnoj infekciji. Prijem na intenzivnu njegu, puna reanimacija s intubacijom, ventilacijom, infuzijom i moćnim srčanim stimulansima bile su bez uspjeha. Umrli su jer bez funkcionalne koštane srži ne mogu podignuti imunitet koji im je potreban u borbi. Nikakvi antibiotici nisu mogli zaustaviti sve mikrobe koji su ih uništavali.

Naravno, upoznavao sam samo one najbolesnije. Većina pacijenata koji se podvrgnu kemoterapiji nemaju ovako teške komplikacije. Njihove se koštane srži oporave i uspore rast raka ili se čak izliječe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postao sam liječnik da katkad izliječim, često olakšam i uvijek utješim. Ali kontinuirani neuspjeh u svemu ovom me je postupno dotukao.

Užasavao sam se otići na posao i tresao svaki put kad je biper zazvonio. Iako sam se udaljio od vjere nakon fakulteta počeo sam se ponovno moliti – moliti da moji pacijenti ozdrave, ili, sebično, da budem pošteđen od toga da budem na dužnosti kada budu primljeni. Moje molitve nisu bile uslišane. Smrt se neumoljivo nastavljala. Srce mi je napunio veliki osjećaj besmisla i beznađa.

I nije mi pomagalo to što sam bez žene, bez prijatelja, živio sam i utapao svoju tugu svakog slobodnog petka u klubu pokraj bolnice. Nije mi nedostajalo onih povremenih prijatelja koji samo piju sa mnom – većinom bolničkog osoblja koji se sa mnom smiju i šale prije nego što se vratim doma večeri uz televizor i krevetu. Srce mi je kucalo, ali nisam bio živ.

Moje duhovno stanje bilo je ono živahnog poganina, Dioniza u prljavoj bijeloj kuti i s lažnom aureolom. Unatoč dubokom religioznom iskustvu prije dvije godine, moj moralni život bio je još obojen različitim nijansama crne, a moja glava bila puna zbunjujućih sinkretističkih, New age besmislica.

Jednog dana sam pisao bilješke o mladom pacijentu koji je upravo umro. Zastao sam jer se približio onaj crni pas zvan depresija kako bi se najeo mojih sočnih kotleta –moga nemira. Buljio sam u prazno. Moje lice mora da je izgledalo alarmantno jer je jedna od rođakinja pacijenta zabrinuto pitala: „Jesi li dobro, dušo?“ Oči su mi se napunile suzama zbog njene ljubaznosti pa sam se ispričao: „Oprostite, borim se s time da vidim nešto dobro u ovom mjestu. Previše je smrti ovdje“

Posramljen zbog svoje vlastite iskrenosti i morbidnosti, otišao sam u sobu za odmor kako bih obavio nevođenu introspekciju i još rudimentarno govorio Bogu. Ništa od ovog mi nije pomoglo. Medicinske sestre su vjerojatno mislile da sam smiješna stara bena.

Smetalo mi je nešto i u bolničkoj etici. Naglasak je bio na istraživanju o učincima tretmana A u odnosu na tretman B. Ovo je bilo mjereno danima preživljavanja, uključujući i zadnje dane pacijenata na odjelu za intenzivnu njegu. Gledao sam na svoju ulogu kao na onu davatelja tih zadnjih očajnih sati života pod svaku cijenu produžujući pacijentima dane samo ekstremnim i uzaludnim medicinskim intervencijama. Bio sam samo pomoć uzaludnom istraživanju nekog statističara. Osjećao sam da ovo jednostavno nije uredu.

Jednu večer sam sanjao nešto čudno. Kao neki aktivist za prava životinja, sa skijaškom maskom na glavi, trčao sam kroz bolnicu kidajući nalaze, govoreći svima da su napokon slobodni. Bizarno.

Jedne sam večeri ostao kasno u klubu, pijući sam nakon što su mi „prijatelji“ otišli. Nisam imao čemu otići doma. Alkohol je već počeo djelovati. Odjednom me je zahvatio osjećaj intenzivne paranoje, istinskog straha. Nisam znao zbog čega. Ugodan klub u kojem sam pio svoje piće u tren je oka postao jazbina strave. Kao da sam po prvi put uistinu vidio to mjesto; kakvo je ono zapravo – jazbina puna pijanica i gubitnika koji svima duguju novac. I ja, u potpunosti član tog kluba. Nisam znao te redovite goste pijanice, ali sam napokon mogao vidjeti zle namjere u svakom njihovom pogledu na mene. Osjećao sam se toliko sam. Počeo sam se znojiti i tražiti način kako da što prije pobjegnem odande.

Zastrašujući osjećaj nadolazeće opasnosti ispunio je moj um. Bio sam uvjeren da će mi uskoro doći kraj – ili nasiljem ili iznenadnom bolesti. Razmišljao sam o raznim mogućnostima. A onda mi je postalo sigurno i jasno. Znao sam da moram ispovjediti svoje grijehe odmah, bez otezanja ili ću biti zauvijek proklet. Kao mladom čovjeku u velikom gradu grijeh mi, vidite, nije bio stran, ali do tog trenutka nisam nikada bio svjestan posljedica njegova smrtonosnog tereta na mojoj duši.

Napustio sam klub kao da me je gonila horda demona i uletio u bolnički foaje gdje je bila telefonska govornica. Bilo je 9 navečer, ali još je bilo jasno. Koga nazvati?

Nisam pripadao ni jednoj župi. U telefonskom su imeniku bile navedene sve crkve u gradu. Jedna je ipak iskakala. Ona isusovačka. Sjećam se da sam o isusovačkoj misijskoj karizmi slušao u katoličkoj školi koju sam pohađao. Oni će mi sigurno pomoći.

Brzo sam okrenuo broj i u panici objasnio svoju situaciju glasu na drugoj strani. Svjestan sam da sam zvučao kao totalni luđak. Glas mi je mirno rekao da odmah dođem.

Uskočio sam u taksi i ubrzo se našao ispred glavnih vrata u glavnoj ulici. Zazvonio sam. Mir i tišina u ulici nisu pomogli mojoj anksioznosti. (Sjetio sam se one scene s uličnim svjetlom iz Egzorcista.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vrata su se otvorila i svjetlost iznutra je odmah odagnala sumrak koji se nakupljao u meni dok sam čekao. Uveo me jedan od braće; onaj isti koji se javio na telefon. Mora da sam bio zbunjujući prizor: širom otvorene oči, blijedo lice i bazdio na alkohol.

Dok sam stajao u predvorju vrata su se još jednom otvorila i ušao je nizak stariji svećenik s okruglim naočalama, beretkom i dugim crnim kaputom. „Dobra večer, brate!“ rekli su radosno jedan drugome, baš kao što bi braća i učinila.

Odveli su me u prostoriju za posjetitelje. Nakon nekoliko minuta ušao je svećenik srednjih godina mutnog pogleda u istrošenoj reverendi. Bilo je očito da sam ga izvukao iz kreveta. Jasno je izjavio da je sve ovo veoma neregularno, ali sam ga bez imalo srama molio da čuje moju ispovijed. Kako sam bio vidljivo potresen, milosrdno je pristao. (Pitam se čita li ovo sada…)

On mi je pomagao kroz postupak. Bio sam izvan prakse. Jer bila je ovo prva moja ispovijed nakon 10 godina. Licem u lice. S puno suza. Sjetio sam se čina kajanja iz djetinjstva. Sa zadnjim riječima odrješenja, dok su mi oči bile zatvorene, strava me napuštala u potpunosti. Nikad nisam bio toliko zahvalan koliko u tom trenutku. Ispričao sam se zbog svog luđačkog upada i napustio tu kuću u miru.

Sada bez kamena koji mi je bio na srcu, preskakao sam preko lokava kako bih uhvatio bus kući. Ništa se oko mene nije promijenilo. Ali ja sam se promijenio. Bio sam u miru. Shvatio sam da mi samo vlastiti grijesi mogu nauditi. Ako raskinem svoju vezu s grijesima, mogu izgubiti i onaj strah od smrti, sada i zauvijek. Napokon sam se vratio i sada se trebam potruditi da ostanem ovdje. Ovaj poduhvat traje i dan-danas, na isti onaj način kako je to kod svih pokajnika. Moja me paranoja odvela do metanoje – potpune promjene srca i života.

Još tražim župu koja bi bila moj duhovni dom. I još pokušavam steći naviku redovitog nedjeljnog odlaska na misu. Trebat će mi nekoliko godina da se opet osjećam dijelom župne zajednice. Onako kako sam to osjećao u djetinjstvu. Ženidba i odgajanje djece bile su katalizator za ovo.

Vratio sam se svojoj bolničkoj rutini. Pacijenti su i dalje umirali, ali sada sam se molio za njihovu dušu; da prime isti onaj dar koji sam ja primio, da vječna svjetlost može sjati nad njima.

Moderna medicinska njega može samo produžiti vrijeme, promijeniti mjesto i način na koji tijelo umire, ali ne i neizbježan kraj. Nažalost, mislim da mnogi pacijenti i njihovi bližnji ne vide ovo, pa čak i uopće ne razmišljaju o duhovnim životima. Nitko ne smije „otići tiho u tu blagu noć“ bez ikakve pripreme na taj put. I bez Svjetla da ih prati.

Pacijenti koji imaju rak su uvelike svjesni toga da je u njima neprijateljska sila kojoj je cilj njihovo uništenje. Katolici na isti način gledaju na smrtni grijeh. On je ona pogubna neoplazma, osuda na smrt duše koja je zauvijek odvaja od Boga koji je duši jedini odmor i dom. Evanđelje govori o ovoj smrtnoj osudi; Kristovoj žrtvi na križu jednom i zauvijek.

Najgori rak koji možete zamisliti u teoriji se može izliječiti samo amputirajućom radijacijom cijelog tijela. Ona ne ubija samo stanice raka gdje god su se proširile, već i vitalnu koštanu srž, izvor imuniteta. Bez transplantacije koštane srži, čak i blaga infekcija uzrokovana običnom prehladom može biti fatalna. Donirana koštana srž mora biti u potpunosti kompatibilna inače postoji opasnost da počne napadati vlastite stanice.

Transplantacija koju nam Isus daje u Euharistiji savršeno je kompatibilna i oživljujuća za ljudsku dušu jer je On univerzalni donor. Samo će sigurno „uzeti“ dušu očišćenu od ozbiljnog grijeha samopročišćujućim terapijama prvog krštenja i kasnije sakramenta pomirenja koji ozračuju dušu posvećujućom milošću.

Isuse ne odagna uvijek bol, bolest, tugu i smrt. Naprotiv, pokazuje nam kako ih staviti u službu svetosti sjedinjujući našu patnju s Njegovom. Dok je medicina veliko dobro, nije zamjena za zbližavanje s Isusom oponašajući ga u svakom pogledu, čak i u konačnoj žrtvi. Naše obične, svakodnevne žrtve dostatne su za to. Barem ispočetka.

Strijele naših želja za sjedinjenjem s Bogom, koje ispaljujemo gore u oblak nepoznatog (koje sakriva Boga od nas), vraćaju se nama kao strijele naciljane na naša srca, vrhova umočenih u melem transformirajućeg caritasa. Naše duše podsvjesno, vapijući za pomoć, ispaljuju neoprezno i nesavjesno svoje strijele.

Dobar pastir najbolje čuje ovce koje su mu najudaljenije. Ako se katkada čini da nema odgovora na naše molitve, možda je to zbog toga što je Gospodin zauzet onima koji su tom trenutku u većoj opasnosti od nas. Strpljenje je od životne važnosti.

Božja milost najviše djeluje onda kada nas naši postupci i izbori dovedu do najdubljeg dna i kad smo potpuno bespomoćni. Kada smo slabi, On je jak. Bog je milosrdan i milostiv i nikada se ne nameće. Čak i božanski liječnik traži pristanak. On nas uvijek spašava iz nevolje, ali ako mu dopustimo.

Sada, dvadeset godina nakon ovog iskustva, mogu vidjeti da je Bog spasio moju bolesnu uspavanu dušu od sudbine koja je gora od smrti. Bez mračnog otkrivenja kojeg sam iskusio u onom klubu, i onoga kamo me ono odvelo, tko zna gdje bih bio sada.

dr. John Morrissey | catholicherald.co.uk

Prevela: Marilena Babić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. listopada 2015.

Možda vam se svidi