Vrtjela mi se ta misao po glavi dok sam čitala novu mudrost u našim medijima,  gdje je vijest predstavljala činjenica da slavni par Jolie-Pitt spava u odvojenim krevetima, a iz nje je proizašla cijela psihološka opservacija je li ustvari  odvojenost ,takve i sličnih vrsta, ustvari temelj za uspješniji brak u vrijeme kad se svaki treći raspada.

Ako se odmaknemo od kreveta,  a proširimo to razmišljanje na ljudske odnose općenito, može se doći do zanimljivih zaključaka. Jesmo li se mi, ljudi današnjice ,toliko promijenili da ne možemo ustrajati u nečemu u čemu su starije generacije bile neosporno uspješnije od nas? Dovoljno je samo sjetiti se zlatnih pirova generacija svojih djedova i baka,  nije ni potrebno ići dalje unazad, da bismo dobili potvrdu da današnje generacije padaju na testu uspješnog suživota.

Netko će možda tvrditi da žene prijašnjih generacija nisu ni imale drugačiji izbor, bez prava, imovine, gubitka svakog društvenog ugleda i da su zato ostajale u brakovima unatoč nasilju, nevjerama i  alkoholizmu . Sigurno je da i u  toj tvrdnji ima istine, ne može se to poreći, no nekako mislim da to nije glavni razlog  problema koje imamo danas. Mi smo se svi naprosto otuđili. Zatvorili smo se u svoje strogo definirane krugove i svako izlaženje iz njih smatramo beskompromisnom povredom naših prava. A ta naša prava postala su bitnija od ičega što bismo kompromisom i nesebičnošću mogli stvoriti s drugim ljudskim bićem. Fine niti naših međuljudskih odnosa  krhke su i snažne istovremeno, i na nama je ne da ih kidamo,  već da ih osnažujemo.

Tako smo se zatvorili u svoje vlastite svjetove! Moderna tehnologija nam tu, priznajem, ne ide na ruku. Međusobne razgovore mijenjamo šutnjom…svatko u svojim mislima i sa svojim doživljajima gleda televiziju, sjedi za računalom. Osobne kontakte mijenjamo virtualnim sve više gubeći  potrebu za susretom oči u oči, zbog varljivog privida da se družimo i da provodimo vrijeme zajedno.

Zašto brakovi propadaju? Zašto pucaju prijateljstva? Odgovor mi se nameće sam po sebi: zato što smo postali robovi svog  JA. Mislimo da smo slobodni, a ustvari smo u okovima.  Mislimo da imamo sva prava,  a gubimo i odričemo se onog najvažnijeg: prava na ljubav. Robujemo svojim željama, svojim prohtjevima, svojim stavovima i više ne znamo, zaboravili smo kako saslušati i uvažiti onog drugog. Kao da više ne znamo stati, zašutjeti, staviti se na tuđe mjesto. Kao da smo zaboravili ono najvažnije čemu nas je tako plastično poučio i sam Krist: dati se drugome. Ono najljepše u toj priči je da se mi time ne odričemo svoga ja,već mu dajemo novu dimenziju, uobličujući ga u još savršeniju i nesebičniju formu zvanu MI. Nije ju lako stvoriti ,iziskuje puno truda,ali kad je jednom dobijemo,s ničim se ne da usporediti. Pitajte osamdesetogodišnjaka koji je pokopao ženu s kojom je dijelio dobro i zlo 50 ili 60 godina kako mu je bilo onog dana kad je otišla? Ostalo je njegovo Ja nedirnuto, no je li to dovoljno? Je li nam to dovoljno?

Kad bismo samo znali mi, mladost 21 stoljeća , pronaći čarobnu sredinu usklađivanja mudrosti naših starijih generacija s izazovima modernog doba i svime što ono nosi…gdje bi nam bio kraj? A gdje smo sada? Kalkuliramo u odnosima po principu koliko ja tebi-toliko ti meni,  kao da dižemo kredit i provjeravamo s kolikim će nam se postotkom s obzirom na uloženo vratiti ljubavi. Ona nije recipročna,ona nije matematika, ona ili jest ili nije!

Jednu od najljepših definicija ljubavi,uz sv  Pavla naravno, dao je po mom mišljenju Erich Fromm.,  rekavši: Ljubav znači posvetiti se nekome bez ikakvih jamstava,  dati sebe potpuno,  u nadi da će naša ljubav u drugoj osobi potaknuti ljubav. Ljubav je čin vjere, i tko god nema vjere taj nema ni ljubavi.

Dakle stvar je prilično jednostavna…sve velike istine obično su takve. Tek odbacivanjem sebičnih prioriteta i vlastitih velikih očekivanja, dajući ono najbolje od sebe bez kalkuliranja možemo stvoriti nešto novo ,jače i vrednije od nas samih,a vječnije od Života samog.

Nikolina Nakić