“Franjevački mir nije ‘sladunjavi osjećaj’! Molim vas: takav sv. Franjo ne postoji! Niti je to neka vrsta panteističke harmonije s kozmičkim energijama. Ni to nije franjevačko, nego je ideja koju su neki izgradili.”

Ove riječi nije izrekao predstavnik naftne industrije iz Teksasa, već papa Franjo za vrijeme svoje propovijedi u Asizu u kolovozu 2013. godine. Štoviše, nakon što je naglasio kako je sveti Franjo poticao druge ljude na izražavanje poštovanja prema prirodi, on nastavlja: “Čovjek je dužan pomagati rast prirode kako bi ona postala još ljepša i sličnija onoj prvotnoj Božjoj zamisli. Iznad svega, sveti Franjo, koji poštuje sve oko sebe, ističe kako smo svi pozvani štititi svoje bližnje i kako bi ljudska osoba koja je vrhunac svega stvorenog trebala zauzimati središnje mjesto među stvorenjima kako je sam Bog to zamislio.”

Takva vizija svetog Franje ne poklapa se baš najbolje sa slikama na kojima se ovaj svetac prikazuje posljednjih par desetljeća. Ti portreti ocrtavaju svetog Franju kao jednostavna srednjovjekovnog pustinjaka i fratra. Oni potječu iz krugova najuglednijih talijanskih povjesničara koji se bave likom svetog Franje i poviješću franjevačkog reda. Grado. G. Merlo tako želi prikazati svetog Franju kao borca za okoliš i duhovnog vođu. Film Franca Zeffirellija “Brat Sunce, Sestra Mjesec” (1972.) prikazuje Franju kao ekscentričnu osobu koja je usmjerena prema razbijanju društvenih normi svoga vremena. Leonardo Boff u svojoj knjizi “Franjo iz Asiza: Model ljudskog oslobođenja” (1982.), promiče teologiju oslobođenja i prikazuje svetog Franju kao osloboditelja koji nam želi pomoći “da se odmaknemo od buržoaske klase koja je posljednjih 500 godina upravljala poviješću svijeta”.

No postoje i očiti mitovi. Franjo iz Asiza nije napisao poznati himan “Molitva za mir svetog Franje”. Neki smatraju da je taj himan djelo Sebastijana Templea, južnoafričkog skladatelja iz 20. stoljeća. Prema njima himan je utemeljen na molitvi koja se prvi put pojavljuje u jednom francuskom časopisu 1912. godine.

Svaki put kada se pojave nove tvrdnje o svetom Franji, uvijek se poslužim djelom dominikanca Augustina Thompsona “Franjo Asiški: nova biografija” (2012.). Snaga ove biografije počiva u njenoj temeljitoj analizi dokumenata i izvora, te razlučivanju onoga što se može smatrati pouzdanim od onoga što je hereza ili legenda.

No koji su to detalji iz života svetog Franje koje možemo pronaći u Thompsonovoj knjizi, a mogu iznenaditi mnoge? Iako je tražio radikalnu odijeljenost od svjetovnog, Franjo je vjerovao kako on i njegovi redovnici trebaju fizičkim radom zarađivati svoj kruh. Skupljanje milostinje bila je svojevrsna alternativa i padala je u drugi plan. Franjo je držao kako je za sudjelovanje u liturgiji potrebna pažljiva priprava, korištenje najboljeg posuđa i prigodnog ruha. Ovo se poklapa s Franjinim uvjerenjem kako najizravniji susret s Bogom možemo ostvariti samo u svetoj misi – “ne u prirodi ili služenju siromasima”. Iako je sveti Franjo tijekom vremena nazvan mirotvorcem i osobom koja se brinula za siromašne, Thompson naglašava kako on u svojoj brizi za siromašne “nije imao neki službeni program, pravnu ili socijalna reformu”. Sama riječ “siromaštvo” rijetko se pojavljuje u onome što je napisao sam sveti Franjo. Čini se da je Franjo smatrao kako je pravo siromaštvo bilo “utemeljeno u samilosti”.

Kada su u pitanju katoličke dogme i učenje, Franjo nije bio heretik. On je, prema Thompsonu, bio “vatreni pravovjerac” koji je u svojim kasnijim godinama inzistirao na tome da braća koja su kriva za zloupotrebe liturgije ili iznošenje iskrivljenih dogmi trebaju biti predana višim crkvenim autoritetima. Uzevši ovo u obzir, ne bi nas trebalo iznenaditi da je poznati susret između svetog Franje i sultana Malik-al-Kamila u Egiptu bio nešto više od “vježbanja u međureligijskoj ugodnosti”. Sveti Franjo se sigurno nije izrugivao s islamom, on je muslimanskim sugovornicima vjerojatno rekao da je tu kako bi iznio istinu o katoličkoj vjeri kako bi spasio sultanovu dušu. Ništa više i ništa manje od toga.

Franjo će ostati zauvijek upamćen od strane kršćana i drugih ljudi po svojoj ljubavi prema prirodi. Sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je svecem zaštitnikom onih koji promiču ekologiju, u svom apostolskom pismu Inter sanctos (1979.). Oni koji su ga poznavali naglašavali su njegovu duboku ljubav prema prirodi i životinjama. Ubijanje životinja ili gledanje kako životinje pate duboko ga je uznemiravalo. Franjo nije vidio životinje ili prirodu kao nešto čega se treba plašiti ili isključivo kao resurse koje treba iskoristiti. Za razliku od drugih srednjovjekovnih vjerskih reformatora, Franjo nije prihvaćao uzdržavanje od mesa niti je sam bio vegetarijanac. Kada on govori o prirodi, kod njega ne postoji ni tračak panteizma. Franjino promatranje prirode ili korištenje slika iz prirode prilikom pisanja, propovijedanja ili davanja uputa braći većinom je preuzeto iz Pisama, ne iz same okoline. Prema Franji, ono što vidimo u prirodi ili među životinjama trebalo bi nas voditi prema zahvaljivanju i štovanju Boga. U svojoj popularnoj biografiji o svetom Franji (1923.) G. K. Chesterton ističe sličnu činjenicu: iako je volio prirodu, Franjo ju nikad nije štovao. Franjin odnos prema prirodi ne bi trebao biti romantiziran. Sam svetac se na štetočine i miševe osvrtao kao na “Sotonine agente”.

Nitko ne bi trebao biti zaprepašten ovim činjenicama. Sveti Franjo je ipak na kraju bio katolik svoga vremena. Prihvaćao je ne samo židovski i katolički pogled na Boga kao Stvoritelja svega stvorenog već je i na čovjeka gledao kao na središte svega stvorenog. Biti svjestan onih osnovnih istina, prema svetom Ignaciju Lojolskom – osnivaču Družbe Isusove kojoj papa Franjo pripada – jest temelj našeg rasta i približavanja Bogu. U svojim Duhovnim vježbama, Ignacije otkriva “osnovni princip” prema kojem se svladavanje samog sebe postiže u otkrivanju činjenice da je čovjek stvoren za slavljenje, poštovanje i služenje Bogu koje vodi prema spasenju duše. Sve je na zemlji stvoreno za čovjeka, kako bi mu pomoglo da postigne onu svrhu za koju je stvoren. Iz te činjenice proizlazi da se čovjek treba koristiti svim stvorenim sve dok mu ono pomaže u ostvarivanju svrhe, i udaljiti se kada ga te iste stvari odvajaju od njegova konačnog cilja.

Ni Ignacije Lojolski ni Franjo Asiški nisu stvoreni svijet promatrali kroz “ružičaste naočale”. Poštovanje i zahvaljivanje za stvoreno ne znači odricanje od svega ostalog – uključujući ljude, ljudski rad, ljudsku kreativnost – ili zaboravljanje onoga što je crkveni otac sveti Irenej iz Liona zapisao: “Slava Božja živi u ispunjenom čovjeku.”

Mnogo se legendi i mitova uvuklo u život svetog Franje tijekom vremena. Prava drama njegova života i snaga kojom je potresao srednjovjekovnu Europu znače da je on sam uspio izbjeći brojne ideološke programe koji su mu se pokušali nametnuti. Na kraju, bez obzira na to kako ćemo ga pamtiti, Franjo iz Asiza nam ima dosta toga za reći. Ovo se posebno odnosi na temeljnu katoličku viziju koja nam govori o Bogu, čovjeku i stvorenom svijetu.

Prema svetom Franji ne postoji drugačije tumačenje stvarnosti.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.