1. Bilo je to osmi dan nakon njegova poroda, kad su ga obrezali i kad je dobio slavno ime Isus. Mali je Isus živo osjećao ono rezanje svojega tijela oštrim nožem, jer je bio kod potpune svijesti, a njegovo je tijelo bilo tako nježno. Tad je potekla prvi put Krv iz njegova presvetog Tijela. To je bila prva žrtva, koju je On vidljivo učinio Ocu nebeskomu; a one kapljice Krvi bijahu prvijenci njegove Krvi, koju će kasnije proliti, sveti i svečani zalog ove Krvi, koju će sam proliti u svojoj večernjoj žrtvi na drvetu križa. Tko bi mogao shvatiti, kolikom bogoljubnošću se Marija klanjala onoj Krvi i prikazivala je Ocu nebeskomu! Tako je Gospodin započeo svoj život Krvlju, da ga zapečati i završi Krvlju.

2. Drugi put je Gospodin prolio svoju Krv u smrtnoj borbi na brdu Maslinskom. Božanski je Spasitelj vruće čeznuo za tim da za nas prolije svoju Krv i da za nas umre. “Krštenjem, reče sam, treba da se krstim (krštenjem Krvi) i kako mi je teško, dok se ne svrši” (Lk 12,50). Ali kad je došao čas trpljenja blizu, opirala se snažno tomu njegova čovječanska narav i On reče: “Oče moj, ako je
moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” (Mt 26,39). Ali Otac nebeski posla anđela svojega, da Isusa kao čovjeka utješi i da mu javi da Otac nebeski hoće da On trpi. Tada Gospodin počne opet usrdno moliti i padne u smrtnu tjeskobu te od žestine borbe udari sveta Krv na sve pore na tijelu i Krv poteče, kako veli sv. Luka: “I budući u borbi, moljaše se dalje; znoj pak njegov bijaše kao kaplje Krvi, koje kapahu na zemlju”. (Lk 22,44). Tako proli Gospodin Krv svoju za nas u smrtnoj boli.

3. Treći put je Isus prolijevao svoju Krv, kad su ga po nalogu Poncija Pilata vojnici bičevali. Pilat je htio, da na taj način udobrovolji bijesne Židove i umiri njihovu mržnju, da ne traže dalje smrti Isusove. Ali vojnici nisu znali za milosrđe. Udarali su svom okrutnošću oštrim bičevima po presvetom Tijelu, a bilo je to najnježnije i najosjetljivije tijelo, što je ikad bilo u ljudskom rodu. To su bile strahovite boli. Inače je bilo propisano, koliko se udaraca smije dati okrivljeniku, ali kod nevinoga Isusa nisu na to pazili, nego što je Isus mirnije i krotkije trpio, to su ponosni vojnici strasnije udarali i stotinu i stotinu groznih udaraca zadali nevinome tijelu. Tijelo je Isusovo bilo kao jedna rana, izgledao je, kako veli prorok, više kao gubavac, kojemu se živo tijelo od gube raspada, nego kao čovjek u naponu muževnosti. Prorok je stoljeća prije u duhu gledao te rane i prorekao: “Od pete na nozi do tjemena glave nema na njemu zdravoga mjesta… Vidjesmo ga kao gubavca izudarana”. Jasno je, da je pod tim udarcima Krv Božja na sve strane brizgala i tekla i odijelo i krvnike i zemlju najobilnije nakvasila. A Sin Božji, u najvećoj boli tijela i duše pritajio je one rane i onu krvcu za grijehe svijeta, osobito za sve nečiste grijehe, za neumjerenosti u jelu i pilu, u zabavama i igrama i za sve razmaženosti i lijenosti.

4. Četvrti put Isus je prolijevao krv, kad su ga vojnici i bez naloga Pilatova oštrim bodljikavim trnjem okrunili i kad su trskom trnje nemilo u glavu zabijali. Kako li je glava nježna i osjetljiva! Pa
božanska glava mora primiti u se čitav vijenac oštroga i velikoga trnja: okrutnost ljudska, nezadovoljna tim, uzima trsku i zabija trnje u glavu! Glava Gospodnja šumjela je i gorjela od užasne boli. A Krv sveta, ona je kao potočić briznula i potekla niz svete obraze Isusove i ocrvenila ih, pa i vlasi božanske bijahu prepune Krvi. A te boli i tu Krv žrtvuje Isus Ocu nebeskomu za nas; žrtvuje ju za sve naše ohole, pohlepne i nečiste misli, za svu nevjeru i bahatost, za sve nemilosrdne i tašte misli, a i za sve opake i grešne želje i za sve što čovječji jezik riječima sagriješi.

5. Peti put je Gospodin prolio svoju Krv, kad je nosio svoj teški križ na Kalvariju. Tijelo je Isusovo bilo puno rana, a križ težak, kako li se potom pod težinom križa iz svetih Rana na tijelu istisnula Krv i nakvasila onaj križni put. Život naš je kao jedan neprekidni put križa i treba biti nakvašen ako ne našom krvlju, a ono suzama, mukama i svakojakim problemima. A Krv Kristova zaslužila nam je, da se muke naše olakšaju i da svoj križni put sretno dovršimo. Koliku li mu hvalu za to dugujemo!

6. Šesti put je Isus svoju predragocjenu Krv prolijevao na gori Kalvariji. Došavši na Kalvariju, krvnici su mu skinuli odjeću s tijela, a pritom mu opet ozlijedili Rane na Tijelu, o koje se prilijepila
odjeća i Krv je nanovo potekla. Ali još više, kad su ga bez milosrđa na križ pribijali i s križem u vis podigli, te dno križa spustili u jamu. O kako li se je onda streslo Tijelo na križu i proširile se
Rane, a Krv je bujicom potekla na zemlju. A tako je za ona tri sata, što je Isus na križu visio, Krv neprestano curila na tlo, sad jače sad slabije, sve dok nije Isus umro. To izlijevanje Krvi i upala svetih Rana prouzrokovalo je u Gospodinu onda silnu žeđu i On zavapi: “Žedan sam” (Iv 19,29). Time je bila dovršena ona velika krvna žrtva, koja je zadovoljila pravdi Božjoj i donijela svijetu žuđeno spasenje. O kako li rado i često moramo misliti na ovo nepojmljivo djelo pravde i milosrđa Božjega!

7. Sedmi put je prolivena Krv Isusova poslije smrti njegove. Kad su došli krvnici, da prelome kosti na nogama razapetima na Kalvariji, da bi ovi što prije umrli, a onda još istu večer bili ukopani,
jer je drugi dan bio veliki blagdan, učinili su to jednome i drugome razbojniku, koji su bili s Isusom razapeti; ali Isusu nisu prelomili golijeni, jer je bio već umro, a tako je bilo i od proroka prorečeno, nego jedan vojnik, po imenu Longin, uzme sulicu i zarine ju u presveti bok Isusov sve do božanskog Srca i namah poteče, kako svjedoči sv. Ivan evanđelist, Krv i voda, znak da je uistinu umro.

To su bile zadnje kapljice Krvi Isusove, i tako nam je dao svu svoju dragocjenu krv za spasenje naše. Ljubeći nas, ljubio nas je do kraja. A tim draže moraju nam biti zadnje kapljice Krvi, jer su potekle iz sredine otvorena Srca i to božansko Srce ostalo je nama zauvijek otvoreno i sigurno utočište. Evo, kako je sve Isus prolijevao za nas Krv svoju, a ti u promatranju svojem možeš promatrati čas ovo čas ono prolijevanje. Ali da ti bude ovo promatranje na korist, promisli pobožno: Tko je onaj, koji prolijeva Krv ovu? Za mene i za sve ljude, da se oslobodimo grijeha, da živimo sveto i u Nebo dođemo. Na koji način je ova Krv prolivena? U najvećim mukama, ali s najvećom ljubavlju. Promatrajući to tako, treba da probudimo u duši svojoj razna sveta čuvstva i čine raznih kreposti. Čine poklonstva, zahvalnosti, ljubavi, samilosti. Treba da se poklonimo Krvi Isusovoj, jer je svakoga poklona dostojna, da smo zahvalni Isusu za toliku žrtvu i muku, u kojoj je prolio svu svoju Krv, da probudimo u sebi sućut s trpljenjem Isusovim, da ga ljubimo svim srcem, kako je On nas ljubio i Krvlju svojom zasvjedočio, pa da i mi i djelima i trpljenjem zasvjedočimo Isusu svoju ljubav. Na ovakav način častiti Presvetu Krv Spasiteljevu njemu je veoma milo, a nama veoma korisno.

biskup Josip Lang